Sjećanje na jedan davni rođendan podsjetilo me na to kako sam nekad bila neustrašiva, ili glupa - teško je sad reći gdje se točno nalazi tanka bijela linija koja dijeli glupost od junaštva. No nešto sirove inteligencije i malo životnog iskustva tjeraju te da misliš, a razmišljanje ti oduzima hrabrost i što više razmišljaš to si manje lud i otkačen pa na kraju nisi u stanju napraviti nešto ludo , opasno i odvažno... Tvoji roditelji bili bi jako ponosni na takve trenutke!
Postojala su vremena kad se ja ničega nisam bojala. Za mene nisu postojale granice. Svugdje sam išla - sama ili u društvu, nije mi bilo bitno. Putovala, stopirala, ludovala, opijala se, gubila noći, sjedala u svakakve automobile uz pijane vozače. Takav mi je način života odgovarao, usuđujem se reći da me je palio. Oduvijek sam željela stvoriti imidž zločeste, samostalne i hrabre djevojke -ili sam možda zaista takva bila. Govorila sam da sakupljam iskustva...
Sada, kad čitam kakve se sve svinjarije događaju po cestama, ne mogu vjerovati da sam bila tako glupa,da sam svoj život gotovo svakodnevno izlagala pogibiji bez ikakve svrhe i cilja... Kako je mlad čovjek glup i neoprezan!? Kako srlja grlom u jagode, grize, jurca, tuče sobom, ne da si mira... Stalno na rubu, opasan po sebe i druge.
Kada sam se počela bojati? Evo, neku sam se noć vraćala kući nakon izlaska i razmišljam kako mi to baš nije pametno. Ceste su pune pijanih i drogiranih budala i ja sam u opasnosti već samom činjenicom da sam na cesti. Poput bespomoćne lovine. I nije bilo previše kasno, i nemam puno do kuće, ali svejedno, nisam se mogla osloboditi straha, snažnog osjećaja da je moj život možda u opasnosti. Ono što me tjera na razmišljanje u takvim trenucima jest činjenica da sam mama i taj mi je životni fakat oduzeo hrabrost. Bojim se, sada se svakodnevno bojim. Strepim nad životima svojih bližnjih, strepim nad svojim životom i zamišljam kako bi izgledao život mojih curica da me sad spička neki pijani testosteronski majmun. Njihova mi nježnost oduzima hrabrost...
Nije čudno to što ne želim biti topovsko meso za bogataške sinove koji žive živote kao da igraju video igrice, no opet, ne mogu ni prestati živjeti zbog činjenice da živim na divljem zapadu. Ne mogu ne otići u kino ili na piće s prijateljicama jer su noću ceste opasne. Doduše, opasne su i danju pa sad stvarno ne znam što bih...
Na policama osvanule igračke s nevjerojatnom količinom olova u boji! Opasno je kupiti igračku?! Opasno je kupiti meso! Opasno je odlaziti na posao! Opasno je plivati i malo se odmaknuti od obale. Opasno je putovati i letjeti avionom. Opasno je odlaziti u kafiće, debili svakodnevno vade pištolje i pucaju. Pucaju i na ulicama i benzinskim pumpama, pucaju i u diskotekama. Vlakovi iskaču iz tračnica, avioni padaju, zgrade se urušavaju, najavljuju sve veće gospodarske probleme, najavljuju toplotne udare i ledena doba, smrtonosne pandemije i kraj civilizacije...
A ja se samo pitam - kako se prestati bojati. Kako se riješti straha koji se nastanio u mom trbuhu?
Post je objavljen 05.08.2007. u 09:49 sati.