mrtva priroda

ponedjeljak, 30.07.2007.

Dječje bolesti

Sjećam se, imala sam sedamnaesti rođendan. Počela sam ga slaviti još dan prije vrtoglavim pijanim skokovima u more. Bila sam obijesna, kako već samo šesnaestgodišnjak može biti obijestan i vikala sam na sav glas kako nikada više neću imati šesnaest. Skakala sam s najviše hridi jer sam htjela osjetiti bol, htjela sam osjetiti trenutak, htjela sam lupiti glavom o tlo... bilo što, samo da to zaista osjetim.
Tog sam dana odlučila da svaki dan treba biti bitan i nekako sam zamišljala da me čekaju neke velike stvari u životu. Odlučila sam i da ne smijem nevina dočekati osamnaestu: smatrala sam da bi to bila strašna sramota. Navečer, drugog dana, plakala sam jer mi tata nije čestitao rođendan, nije mi se ni nasmijao, samo mi je dao novac u ruke. Bila je to lijepa svotica, ali nije me razveselila.
Razmišljam o toj obijesnoj djevojčuri dok se spremam prevaliti trideset i neku. Baš sam bila simpatičan curetak...

utorak, 24.07.2007.

Sa šibicom u rukama

Ovog ljeta napokon sam na trenutak imala osjećaj da je gotovo sa svim tim sranjima, da smo se polako oprali od nevolja koje su nam donijele devedesete. Da, naravno da je šteta učinjena i naravno da nas je sve to skupa gospodarski i, što je najgore, kulturološki unazadilo. Još i danas svakodnevno po cijeloj Hrvatskoj izbijaju talačke krize u kojima pojedinci koji se smatraju zakinutima pokušavaju ostvariti svoja prava.
Evo da, baš danas izvjesni je gospodin Jakupović zalio svoje troje djece benzinom i prijeti da će sve zapaliti. Serem se na njegove zahtjeve i nadam se da će gorjeti u paklu, ali bez svoje dječice, nadam se. Ne može mi to opravdati nikakvim ludilom ili pijanstvom. Razumijem da je on "roba s greškom" i mogu shvatiti da su ga okolnosti učinile takvim, da je imao težak život i na njegovim se leđima slomilo puno nepravde, no ne mogu se otresti činjenice da njegovo najstarije dijete ima pet godina i da ono ne može razumjeti postupke svoga oca. Hoće li ta djeca smoći snage živjeti bolji život od svog pijanog oca? Vjerojatnije je da će od njega dobiti u naslijeđe samo strašne psihičke traume.
Znam, treba samo pričekati pedesetak godina da polako poumiru svi koji drže šibice u rukama. Ne znam što ćemo s njihovom jadnom djecom koja će se jednog dana također htjeti dohvatiti šibica, i djecom njihove djece koja će, vjerujem, također prolijevati suze prestrašeni ludilom vlastitih majki i očeva. Nema što, ludilo se nastavlja i prelazi s koljena na koljeno. Ne umire, ono se krijepi dječjim suzama i od njih raste, a mi smo samo proklet narod koji u sebi nosi klicu zla. Proslijeđuje je u svojoj DNA štafeti, rađa se u krvi i zatim cijeli život prolijeva suze i znoj...
Sva sreća da nas nema puno...

petak, 20.07.2007.

Razglednica iz Istre

Moram priznati da mi se ne da pisati u zadnje vrijeme, no društveni mi je život tako bogat da jednostavno ne stižem. Ne stižem ni razmišljati, a kamo li pisati. Uglavnom, prepustila sam se trenutku i uživam, jednostavno puštam da prolaze dani dok ja prikupljam trenutke. Upijam sunce, more, upijam sol i gust miris primorskog raslinja. Nastojim upamtiti zvukove mora, šum valova i dječju ciku...
Ovih dana Istra ŽIVI! Posvuda su zanimljivi koncerti, predstave, festivali... Mnogo programa je besplatno, posvuda ljudi i glazba. Kako je teško ostati doma. Meni večeri uglavnom prolaze u ispijanju noviteta na tržištu domaćih rakija. U oblaku alkoholnih para Istra zaista postaje terra magica, stjecište čiste ezoterije.
Ljudi su prekrasni, odmorni, osunčani i mirisni. Navečer šetaju svoje bijele osmijehe i preplanule udove. Izgledaju poput lijepih egzotičnih životinja spremnih za parenje. (Ja moram dodati zrnce vulgarnosti)
Mmmm...mogla bih zauvijek ostati zarobljena u bunilu pijanih ljetnih noći.

<	srpanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?