Sjećam se, imala sam sedamnaesti rođendan. Počela sam ga slaviti još dan prije vrtoglavim pijanim skokovima u more. Bila sam obijesna, kako već samo šesnaestgodišnjak može biti obijestan i vikala sam na sav glas kako nikada više neću imati šesnaest. Skakala sam s najviše hridi jer sam htjela osjetiti bol, htjela sam osjetiti trenutak, htjela sam lupiti glavom o tlo... bilo što, samo da to zaista osjetim.
Tog sam dana odlučila da svaki dan treba biti bitan i nekako sam zamišljala da me čekaju neke velike stvari u životu. Odlučila sam i da ne smijem nevina dočekati osamnaestu: smatrala sam da bi to bila strašna sramota. Navečer, drugog dana, plakala sam jer mi tata nije čestitao rođendan, nije mi se ni nasmijao, samo mi je dao novac u ruke. Bila je to lijepa svotica, ali nije me razveselila.
Razmišljam o toj obijesnoj djevojčuri dok se spremam prevaliti trideset i neku. Baš sam bila simpatičan curetak...
Post je objavljen 30.07.2007. u 14:56 sati.