ponedjeljak, 06.08.2007.
Zlatne četrdesete
Ok, imam trideset, ovo više nije igra. Ovo je život, pravi život koji bi prema svim pravilima trebao biti mukotrpan put pun žrtava i odricanja koji na kraju završava rasipanjem moga pepela po moru. Prah si bio i prah ćeš postati...
Ovo je život, mrtav ozbiljan život koji me uopće nema namjeru maziti i štedjeti, i dao mi je da se razvijem do ove točke samo da bi isisao energiju iz mene i zabavio se gledajući me kako se bespomoćno batrgam na putu prema dolje u bezizglednoj borbi s entropijom... Znam, sve mi je jasno. U krvi ćemo svoju djecu rađati i u znoju kruh svoj praviti, i Kronos jede svoju djecu. Sve znam, no ipak, ne mogu si pomoći - meni je sve to zabavno. Zabavno mi je gledati ljude kako se rađaju i umiru, zabavno mi je pratiti kako se borimo s vlastitom seksualnošću. Promatram tijela u njihovoj tjelesnosti i zlog demona fiziologije koji se cijelo vrijeme igra s nama.
Ma nemojte mi reći da vam nije zabavno, jer stvarno, čovjek nikada, ali baš nikada ne može reći da mu je dosadno. Nije ti dosadno sa sedam, niti s petnaest, ali bogamu ni s trideset godina. Igra se stalno mijenja, karte se uvijek iznova dijele. Jednom igraš poker, drugi put belu, ponekad trešete, a zna se dogoditi da zaigrate i tovara.
No vratimo se na moju tridesetu i na taj nevjerojatan osjećaj da mi stvari nikad nisu bile manje jasne, iako sam zapravo očekivla da ću sa zadnjim refulima moje divlje mladosti zaključiti i poglavlje svog života u kojem sam kao slijepac udarala glavom u zidove. Vjerovala sam da ću se srediti, zauzdati svoje tijelo, um i nagon, i da ću napokon postati gospodarica svoje sudbine... No ništa od toga! Pametnija sam čak i manje nego prije, a polako se naziru i prvi znakovi demencije, tijelo mi je mršavije nego što želim i to na krivim mjestima, a o nagonima bolje da ne pričam...
S trideset godina ja sam postala predator. Osjećam muškarce oko sebe više nego ikada, gledam ih i oni gledaju mene. Ja jednostavno ne vjerujem da je svijet ovako pun usamljenih muškaraca i pitam se gdje su bili do sad. Ne znam, valjda su u dvadesetima previše zaokupljeni sami sobom. Tada odjednom nastupaju zrele godine, ljudi su se obrazovali, našli mjesto pod suncem, no nešto nedostaje. Njihove ljepše ili bolje polovice ne popunjavaju ponore u njima, unutrašnja prostranstva nastanjena samo čudnim parazitima, strahovima i očajem. Njih kao da ništa ne može uništiti, štoviše - hrane se našima strahom od prolaznosti. Da, to je ono bolno. Do tridesete nekako čekaš da se život počne događati, zatim nekako odjednom shvatiš da je to to. Koliko god ti maštao i filozofirao o nekom životu kao o nekoj apstraktnoj imenici, neuhvatljivom pojmu i nedokučivoj energiji, zapravo se uvijek radi samo o svakodnevici, dosadnoj rutini i svakodnevnim obavezama...
Hodam gradom i gledam tridesetgodišnjake. Trude se izgledati kao studenti. Neki su već uzgojili trbušine i guzove, negdje putem izgubili kosu i blistave osmjehe, a neki su tek izvukli ono najbolje od sebe na svjetlo dana. Nekako, dođe ti na to da se sve svodi na materijalno. Oni koji "nisu uspjeli" hodaju u plac-tenisicama i lošim trapericama, fušare s frizurama i šminkom a i lice im pomalo odaje poroke. Daaa, tridesete su godine razotkrivanja, spuštamo kićene maske mladosti i pokazujemo svoja lica tek dotaknuta vremenom. Na licima drhte prve borice - nekima od smijeha , a nekima od briga. Odmah znaš tko što trenira i tko što konzumira, koža odaje vegetarijance i mesoždere, razotkriva pivopije i pušače. Ta su lica još uvijek mlada, ali lagano, kao ptičjim perom, život je na njima ostavio zapis...
Srela sam neki dan u gradu prijateljicu s kojom sam se družila u osnovnoj školi, no nekako smo se odmakle i nisam ništa znala o njoj sigurnih desetak godina. Iako mi je njeno lice nekad bilo tako blisko, jedva sam je prepoznala. Bila je s djecom u parku (komada tri), mršava poput bakalara, s dugom masnom kosom svezanom u rep. Dok smo čavrljale, pušila je cigaretu za cigaretom i u međuvremenu se nervozno izderavala na djecu. Bila je tkao draga, trudila se biti ljubazna. Primijetila sam da nema prednje zube. Ne znam hoćete li me razumijeti, ali taj me susret jako rastužio. Baš sam osjećala brutalnost one izreke "Zgazilo ga vrijeme".
Uvijek mi je zanimljivo gledati muškarce. Muškarci hodaju gradom urešeni svime onim što ne doživljavaju kao sebe. Krase ih ćelave glave, kilogrami viška, prve bore, vrećice iz kupovine, trudne supruge, cendrava djeca, neposlušni ljubimci, automobili o kojima nisu maštali, krediti koji ih stežu za jaja poput onih sado-mazo štipalica... a oni se još uvijek osjećaju kao dječaci, vidiš im to u očima.
I žene, njihova potpuna suprotnost. Nekako ponosno kroče gradom, ali one više kao da ne nose djevojčicu u sebi. Djevojčica je mrtva, živjela žena! Uzdignuta nosa vuku vrećice s poznatim natpisima ponosne na svoja prava ženska tijela, koja, bar se meni čini, žene dobivaju tek u tridesetima. Hrabro gaze gradskim pločnicima zanosno mašući bokovima vodeći za ruku svoj upicanjen podmladak ili guraju kolica pred sobom ističući sočne dojiljačke grudi.
Žene u tridesetima postaju zvijeri. Napokon su spoznale sebe, nekako su kompetentne, znaju sve o svemu, stalno nešto tumače, ne srame se svoga tijela, libido im raste kao vodostaj u listopadu, a muškarci..? Muškarci kao da venu pomireni sa svojom svakodnevicom i svojim granicama uljuljkani u sigurnost svojih veza i stabilnost svojih primanja. Tu i tamo samo poneki trenutak iluminacije i to u trenucima kad npr. odlazi na utakmicu ili zaglibi na nekoj "muškoj" proslavi (pr. momačka večer). I to je to, nećeš ih ni čuti ni vidjeti sve do krize srednjih godina.
Četrdesete su joša zanimljivije. Tada svima počinje dolaziti iz guzice u glavu da su se velike stvari, koje cijelo vrijeme čekamo, zapravo već iza nas. Tad nastupa opća panika. Svi pokušavaju sabrati ono malo što je ostalo od njihove osobnosti, traže svoje pravo ja, upuštaju se u avanture, žele nadoknaditi propušteno, iskusiti nove stvari, putovati, voziti dobre aute, tetovirati nešto na guzici, ševiti se, jahati na devama, swingati, otići u svemir... Svi misle da mladi žive raspojasano. Ma koje mladenaštvo, kažem vam četrdesete su Sodoma i Gomora.
Uvijek sam se bojala da su tzv. srednje godine dosadno i da je sve nakon mladosti potop, no sad uviđama nove horizonte i zbilja me raduju godine preda mnom.
06.08.2007. u 22:10 •
22 Komentara •
Print •
#
