Uplaši me, ako možeš!!

Kao sto vecina vec zna, patim od glupih napada panike. I malo su se smirili, al s vremena na vrijeme me jos posjete. Kao da me pokusavaju podsjetiti da sam jos uvijek ranjivo i plasljivo bice. Znam ja to i bez tebe, anksioznosti moja draga. No, dobijem od prijateljice mail, u njemu knjiga : Kako pobijediti anksioznost i rijesiti se napada panike zauvijek. I citam, citam... teorija laksa od prakse. Otprilike, to bi islo ovako: ne bjezi od svojih strahova, prigrli ih. Pa onda kada krene napad, trazi jos, izazivaj ga... ok, obrnuta psihologija.
No, kako to zapravo izvesti... pogotovo zbog toga sto nemaju svi isti strah u anksioznosti - netko se boji puno ljudi, netko javnih prijevoza, netko praznih ulica, netko guzve na cestama. Na raznim mjestima "puca" strah.
I opet je sve covjek to lijepo objasnio, kako, sto i zasto. No, oni koji su patili od toga ili nazalost jos pate, shvatit ce sad moje pitanje. Sve to lijepo, obrnuta psihologija na trenutni strah, ali sto je sa svakodnevnim crnim mislima koje uletavaju u glave kao munje, kvare i najbolje raspolozenje. Sto sa onim pretjeranim i nepotrebnim analiziranjem... kako to maknuti, pobjediti?
Nakon duzeg vremena patnje sa samim napadima, u svakom covjeku proradi taj klik kad usred samog napada kaze- ajd ubi me vise, srusi me, daj taj mozdani, srcani sta li vec nudis da to rijesimo jednom zauvijek. I prode, i nista se ne dogodi i ostane shvacanje da je sve samo iracionalni strah od smrti i bolesti. I drugo jutro se probudis, srce malo strecne, odmah tlakomjer, secer... postajes fucking hipohondar. Zivis u kavezu strahova. Pocinjes se bojati onoga sto nikada prije nisi...
Odjednom visina je tvoj neprijatelj, suvozacevo mjesto ima rupu u podu od upornog kocenja... svugdje prijeti opasnost. "Sto ako..." - vjecno pitanje.
Hajmo sad ovako, kada covjek pati od straha od visina, popnes ga negdje visoko i suocis ga sa cinjenicom da mu ne moze biti nista. I nakon sto mu se noge prestanu tresti, adrenalin smanji, mozak prestane tupiti da ne gleda prema dolje i ne ide blizu ruba, napokon ga obuzme toplina i vidi ljepotu oko sebe. Shvati sto je propustao zbog iracionalnog straha.
Kad se bojis pasa, najbolje da te zatvore medu njih da shvatis koliko je to bezopasno...
A sto kad vodis tu unutarnju bitku samim sa sobom? Da se zatvorim u cetiri zida i ne idem nikuda dok ne pobjedim sebe? Najgore od svega je sto pokusavas to rijesiti sam sa sobom i uporno si objasnjavas da je sve u redu i da ti nije nista. Mnogi su napravili cijeli niz pretraga kako bi se uvjerili da su zdravi, ali opet cim dode napad, pomisljaju da mozda nalazi nisu bili ispravni. Lazemo si, trazimo neko racionalno objasnjenje za sve, izbjegavamo shvatiti da je problem u nama i da ga samo mi mozemo rijesiti... no, opet ostaje ono pitanje kako... iskrenoscu! Budimo iskreni prema samom sebi! Ne bjezimo od gluposti koje nam se motaju po glavi, suocimo se s njima... bilo to nesto jos iz rane mladosti, nedavni dogadaj... moramo se suociti s time. Poceti zivjeti u buducnosti bez prekopavanja proslosti... ostaviti iza sebe sve ono sto nas vuce dolje...

Oznake: anksioznost