Ovo vrijeme definitivno je vrijeme kada se, htjeli ili ne htjeli, više nesvjesno, nego svjesno, ljudi grupiraju. Zvuči paradoksalno, ali umjesto da se ujedinjavamo, spajamo u jedno Jedino Jest, jer dio smo Jednoga i svi rasuti djelići trebali bi se sjediniti potaknuti zovom iznutra svetim zovom jedinstvenosti koja je temelj nekog budućeg vremena sklada i mira.

Zašto se još uvijek grupiramo?

Skeptik bi rekao, pustimo sf i new age gluposti, grupiranja je oduvijek bilo, to nije nikakva posebna pojava, ali nalazimo se u vremenu kada nas transformacija cjelokupnog duševnog i mentalnog sklopa zahvaća, vjerovali mi u to ili ne, događaju se promjene, itekako vidljive promjene u svijetu pa tako i u nama.

Svi smo došli ovdje upravo sa razlogom, velikim i bitnim razlogom: prvo da se opredijelimo, hoćemo li služiti sebi ili ćemo služiti drugima, jer ne možemo oboje u isto vrijeme.

Većina duša mora napraviti odabir i to je jedan od njenih ciljeva u ovoj reinkarnaciji, jedan stari svijet nestaje, u velikim bolovima i rađa se novi, sve više je beznađa, suludih akata mržnje i osvete, svega što već na prvi pogled pokazuje opredijeljenost nekih duša ka sebi, da vidimo druge i služimo drugima, svega ovoga što se događa, ne bi bilo..

Postoje još uvijek i neopredjeljene duše koje se kolebaju, da li će prijeći na stranu jednih ili drugih, oni opredjeljeni sebi, vide slabost neopredjeljenih i vuku ih k sebi koristeći ih za svoje ciljeve i jačanje svoga ega, koriste ih kao svoje sredstvo za manipulaciju, a da neopredjeljeni to i ne osjete. Neki se probude i shvate da su na krivoj strani i konačno se okreću služenju drugima, a oni opredjeljeni drugima su obično u tišini i manjini, uživaju u mirnom talasanju vlastite spoznaje, da ne trebaju privlačiti nikoga, jer je njihov zadatak da skromno i neupadljivo uskaču i pomažu onima koji to zatraže.

Oni koji su opredjeljeni za služenje sebi, uglavnom su glasni, vole kontrolirati i upadati nepozvani na vrata doma onih koji su uglavnom šutljivi i bježe od kontroliranja drugih, zato često govore da im je mir dosadan, slatkorječiv, da treba uvijek neke akcije da se voda uzbiba i da se nešto događa, a kad bi preusmjerili svoje energije na duše koje itekako trebaju u pojedinim trenucima pomoć bilo koje vrste, svijet bi već bio u četvrtoj dimenziji, u koju smo napola već uronjeni.

Nekad nas prati osjećaj da nismo ni ovdje, ni tamo, nekad i oni opredjeljeni za druge budu privučeni naizgled snagom onih koji služe sebi, ali ta snaga ne dolazi od vlastite energije pojedinaca, nego energije svih zajedničkih čestica, skupljene pod kapom jednog vođe koji koordinira postupke drugih, često vrlo sofisticirano i čak neprepoznatljivo.

Sve je to odraz transformacije, formacije koje se događaju, nažalost, neminovne su, da bi se donijela konačna odluka prije novog rođenja u novom svijetu koji je skoro već pred našim pragom.

Slučajno sam pronašla vrlo zanimljivu knjigu o narodnim izrekama o vremenu po mjesecima.

Naši stari su vrlo dobro znali što i kako raditi, saditi, sijati tokom godine, a ravnali su se po svecima u kalendaru.

Jedna zanimljiva izreka za veljaču: "Tko u veljači u košulji drva cijepa, u kožuhu sije kukuruz."

Uglavnom, kad pratim ove vremenske pojave, snijeg, kiše, često pomislim na našu zvonaricu u selu gdje živim (trenutno sam odsutna) koja je znala govoriti o tome, da ne valja stavljati sadnice u zemlju, dok svi mrazevi ne prođu, "Sofija popija," uvijek je govorila.

Ne treba žuriti, sve će stići na vrijeme.

Dvije narodne izreke za ožujak,koji nam je pred vratima:

- ''Ne sadi što nije za izist (ako ne prodaš, neće propasti, pojist će se).''
- ''Ako te ožujak miluje, travanj te bije.''

O čemu ja razmišljam, pita me opet gospodin fejs?

e, pa, o novom trendu šopingiranja-korona šopingu, to je ono kad uz normalne namirnice još kupiš tranzistor, svijeće, šibice.. zlu ne trebalo, ako budemo u karanteni isključit će nam struju, vodu, na sve treba misliti, a najbolji mi je ovaj komentar iz Jutarnjeg lista: "samo da kave ne nestane, samo da kave ne nestane, samo da kave ne nestane.... i duvana.."

E moj narode, ovo je samo proba, generalna proba, da se vidi kako se ponašate u takvim situacijama.. Poslije puste s lanca neku drugu zver iz labosa.. Sve je ovo jedna velika predstava, koja jest, pa nije.. Show must go on...
Taken from Innuendo, 1991. Queen - The Show Must Go On (promo video, 1991) Click here to buy the DVD with this video at the Official Queen Store: http://www....

Kao prvo, da razjasnim, ovo nije meditacija, ovo je čista akceleracija, uzdignuće za one koji vole uzdignute stvari i za one koji se smatraju dovoljno odraslima i punoljetnima, da ne bježe od ove teme čim se pojavi miris nečeg drugačijeg, nego što su navikli.

Najveći problem u svemu, kad se uopće govori o seksu, je strah i nedostatak saznanja, strah koji nam je kolektivno usađen od pamtivijeka, jer potpuno predavanje ljubavi znači zapravo istinsko predavanje Bogu, a svatko od nas je Bog za sebe, svatko od nas je sposoban voljeti i stvarati savršeno kao što to i Bog čini.

Darovano nam je tijelo, da bsmoi ljubav doživjeli potpuno i oplemenili ga iskrom savršenosti, ali našli su se kvazi-umovi kojima nije odgovaralo, da smo svi Bogovi, jer onda jedan ne bi imao kontrolu nad svima. Čista matematika, kako vladati ljudima, ako se umisle da su svi Bogovi? Pa idemo onda prvo oduzeti svetost uzajamne ljubavi - seksa kao najčišćeg trenutka prisnosti. Seks je prljav samo vragovi imaju muda i jaja i kao takvi ne smiju ni blizu anđelima koji muda nemaju pa se u sav taj usađeni strah nakalemilo i razdvajanje.

Anđeli su gore, vragovi dolje, a nas se rasteže kao konopac na Jadranskim susretima, ali zapravo kada razgrnemo sve te iluzije i usatke dolazimo do jednog zanimljivog zaključka koji će možda opet izazvati zgražanje onih koji se ne pomiču sa svoje livade, iako trave već odavno nema, a obor je otvoren i pašnjaci bogati zelenjavom.

Kojeg zaključka?

Prevodim citat sa jedne stranice (www.aeriagloris.com) koji govori o istinskoj relaciji Boga-sexa i nas ljudi:

"Bog je najveći perverznjak i manijak, gledano ljudskim očima, nema sumnje u to. Neprestanim aktom samozadovoljavanja, stvara život, svijet i zahvaljujući Njemu/Njoj, sve postoji."

Ovo nije povreda svetosti, ovo je činjenica, koju zaobilazimo. Bog nema partnera, ali ima udove, svatko od nas kojeg je stvorio, anđeo je za sebe i Bog za sebe, stvorio nas je slobodne, ali opet kao Njegove udove preko kojih možemo neprestano biti u kontaktu sa Ljubavlju koja kraja nema.

Možemo reći da je vođenje ljubavi oslobođeno tijela, konstantni orgazam bez kraja i u tom pogledu, seks kao takav proširena je dimenzija našeg. Naša tijela su nam darovana, da bismo kroz njih upravo došli do onog božanskog čistog spajanja koji je savršenstvo i krajnji cilj ljubavi.

Kada susretnemo svoju ljubav, svog istinskog partnera, seks postaje način da se uzdignemo stepenicu više i naučimo se onome što zapravo znači svetost i čistoća seksualnog čina. Nezaobilazno tu treba postojati i potpuno povjerenje i predanost bez zadrške čega u većini odnosa ipak nema i zato dolazi do lomova i kidanja veza.

Seksualni čin između dvoje zaljubljenika postaje čista tantra - ljubav koja dostiže pravi božanski aspekt, zaboravljaju se predrasude i naučene stvari, dva anđela postaju dva božanstva, Svemir dobiva novu dimenziju, vibracije ljubavi iscjeljuju sve rane nametnute lažima i krivim uvjerenjima.

Kako god, živim za ljubav i orgazam bez kraja i početka. ((-:

Koliko puta ćemo otvoriti svoje srce pred nekim, misleći da smo sve rekli, a onda u tišini spoznamo, da toliko toga još ima, kao da ništa nismo rekli, i budemo začuđeni, rastuženi i čak postiđeni pred našim još uvijek otvorenim ranama, a živjeli smo i živimo život, kao da smo cijeli kao da smo toliko zdravi i jaki, da možemo druge liječiti i tek kad nam Bog postavi situacije koje su izvan svih naših snaga i pokušaja da ih riješimo i izađemo iz njih, tek tada se zapitamo“ pa gdje je ta naša snaga i volja da možemo dalje“?

Nekad zaboravim koliko se Bog brine za mene, i zaboravim koliko se svi kojima je on u srcu jednako brinu o meni i kad mi u svojoj brizi i ljubavi preporuče svoje molitve, shvatim to drugačije, kao nekakvo gurkanje,kao kad čovjeka koji se tek oporavlja od preležane bolesti, tjeraš da se prošeće malo, jer je zrak ljekovit. Dok ne shvatiš da je ljubav, ma koliko bila nespretno pružena, ljubav i samo ljubav.

Jučer sam otvorila srce pričajući sa do tada nepoznatom ženom. Osjetila sam kroz njen pogled ono čudno prodiranje kroz kosti duše, poput rendgenskih zraka, pred kojima se ništa ne može sakriti i onaj topli božanski titraj kad sam se ne znam ni sama zašto otvorila opet i shvatila, kroz suze, koliko zapravo još bola nosim u sebi. Toliko bola, da je stvorilo nevidljivi oblak koji je zaustavio sva moja nastojanja, da živim potpuno oslobođena od svega što nisam ja.

Djetinjstvo, život poslije, život u sadašnjem trenutku, svi mi zapravo nosimo uvijek nešto u sebi misleć,i da je to dio naše svakodnevice i kad pod teretom padnemo na tlo i dalje mislimo da možemo dalje i shvatimo da ne možemo. Tada nam neka Veronika obriše svojim rupcem lice i šapne da možemo koračati dalje oslobađajući nas naše sumnje i zatvorenosti.U jednom jedinom zagrljaju rastopile su se sve moje nataložene čak i uredno posložene, ali još uvijek postojeće boli.

Anđeli su kroz tu dušu zagrlili malu ranjenu djevojčicu, zagrlili majku, ženu koja je hrabro u svoj svojoj odraslosti živjela dugo vremena u nekom zaustavljenom prošlom vremenu, u dimenziji koja više ne postoji kao pozornica na kojoj ona igra svoju ulogu i raspline se sve u trenutku, dok shvatiš koliko je zapravo život divan, poseban i kako god ponekad težak bio i uvijek vodi ka svjetlu.

Nepoznata žena zvala se Lucy, Svjetlana, Lucija, kako god, ništa nije slučajno. Tako je i ona rekla
i onda shvatim da sve molitve, molitve moga sina, kćerke, jedne i druge, supruga, sve molitve poslane negdje u srce Stvoritelja, imaju odjeka.

Ja sam rasla uz Očenaš, drugi su rasli uz druge molitve, neke molitve su bez riječi, samo pretvorene u uzdahe, ali sve negdje ostaje pohranjeno i ja ponovo koračam dalje shvaćena i prihvaćena, od anđela, Boga sebe, koja zapravo istinska jesam a ne ona koja ne trebam biti više.

Naizgled obično pitanje, ali sa aspekta svih globalnih nevolja i katastrofa, samo zaključujem da smo zaista, u svoj toj zbrci, strci i jurnjavi za probitkom, zaboravili, kažem-zaboravili, a ne napustili naš još uvijek živ dio srca, koje u sebi ima empatiju, ima suosjećanja, toliko, da bi nas same iznenadilo kad bi došli u situacije u nevolji, one prave, ljudske situacije koje bi nam otkrile tko smo mi zapravo.

A to otkrivanje, spoznaja, rasvjetljenje, otriježnjenje, kako god hoćete nazvati, dolazi baš u teškim i bezizlaznim situacijama, u koje sami ponekad dođemo, pa se odjednom niotkuda stvore ljudi, oni za koje mislimo da nikad neće pogledati na nas, i pomognu nam, bez da to očekujemo.
Pa nas to nekako podsjeti, obriše dio amnezije, koja je zapravo privremena, nastala zbog nedostatka vremena, borbe za egzistenciju, zapravo borbe koja nas zatvara u sebe, u zidine svojih života,i svoje vlastite intime, koju teško da želimo pokazati drugima. A u toj intimi ponekad nas prekrije neki čudan val koji nas zapljusne iznenada, i u trenutku opere svu našu otuđenost i ranjivost.

Pratim globalnu situaciju u svijetu, posebno sad aktualnu epidemiju Korona virusa, ali iz možda malo dublje perspektive. Ne želim biti površna, kad se o bilo kakvoj nevolji radi, i sve što sam vidjela, čini se kao jedan mali isječak prave slike stvarnosti: bolesnici koje zatvaraju u stanove, pregrađujući šipkama vrata, ostavivši im samo dovoljno hrane, dok se čuje plač u stanu. Vjerojatno će ih doći posjetiti kad inkubacija prođe, a mrtve, ako ih bude, teško da će sve stići pokupiti na vrijeme. U bolnicama, koje su zapravo veliki šatori, više od pola bolesnika nema grijanje, ogrnuti dekama, polu gladni, a velik dio liječnika i sestara nema ni zaštitna odijela, jer je nestašica, ali ipak hrabro pomažu bolesnima, i pri tom mnogi i umiru, bivajući zaraženi.

Imali su taj neuništivi dio srca za druge, kojeg možda nisu bili ni svjesni, a došli su u situaciju kada su to pokazali.

Sva ta histerija, sva zgražanja, sva možebitna odbijanja i otpor prema svemu kineskom, tvrdnjama da su jednim dijelom sami krivi, jer jedu sve i slične stvari, opet dolazim do spoznaje da smo svi ljudi.Bez opravdavanja nečijih postupaka, najmnogoljudnija nacija se borila i još se bori da preživi.Svi oni se kao i mi, bore da im obitelji prežive, i da - u tom ludilu od preživljavanja, možda su zaboravili na druge,koji su možda prije te epidemije bili u nevolji i umirali im pred očima. Bilo je takvih slučajeva, sjećam se mnogobrojnih videa, dijete pred očima majke udari automobil, očajna traži pomoć, no nitko da se pokrene.

Možda je sve to i jedna vrsta učenja-lekcije, kako da se vratimo k sebi i ponovo počnemo živjeti otvorenim srcem za druge. Možda surovo zvuči, ali tko zna?

Za vrijeme domovinskog rata sam bila sa malim djetetom i suprugom (koji zbog bolesti nije mogao biti u gardi ali je imao radnu obavezu) u zgradi,koja je non stop- bila granatirana, i čak smo spavali u stubištu, koje je bilo koliko toliko sigurno.I svi smo disali kao jedno, susjedi silazili dolje,donosili kavu, nije se pitalo tko je tko.

No kad je rat završio, opet su se povukli u svoje stanove, i vrlo malo komunicirali sa drugima.Da li će tako biti i u ovom slučaju, kod epidemije? Ne vrijedi o tome razmišljati, no vjerujem da ljudi poslije svega ipak neće ostati isti. Takve nevolje nam otvaraju unutarnje kanale čovječnosti, i zaista se nadam da se ta čovječnost neće ponovo začahuriti, kad prođu loša vremena.

Tehnologija fascinira. Sve je još malo pa na pladnju, budućnost treba porinuti u more umrle stare navike koje će netko na barci zapaliti i poput Vikinga otpremiti ponosno u Valhallu.

Ma ne, nismo u stranoj zemlji, imamo mi našu mitologiju, staroslavensku, ali ne ..to je paganski uvid, idemo ka sigurnoj kršćanskoj predodžbi raja koja je sigurna kao kolijevka naših predaka, Europljana nadasve koji su pokrštavali primitivce i neuke bezvjerce, makar poslije zaprljali ruke njihovom krvlju. Ma ne, nisu to samo Indijanci proživljavali i naši Balkanci, puno prije stoljeća sedmog, ali to čak i nije tema svega ovog što želim reći.

Tehnologija nas piči, svi smo ponosni što ćemo još malo primiti elektronskiu tetovažu na ruku pa ćemo se još manje kretati. Pružimo ruku, otvore se vrata automobila, pružimo je opet, bankomat sipa novce.

Ma ne. neće biti novaca, pretvorit ćemo se u kartice za sve: za upoznavanje, za igranje i zauzdavanje, za sve što nam omogućuje totalni komoditet, ali gle...mentalitet kaska za tehno bumom, primitivizam se kamuflirao u elitizam,
Balkanerosi do jaja ostaju oni koji se i dalje bave niskopobudnim trendovima i nametnutim brendovima, trsimo se duhovnošću... oh, kako smo humani, sijemo ljubav, a jedva čekamo da nekog razapnemo i pri tom drečimo sa gomilom, zlobno uživajući u tuđoj nesreći, krademo tuđu mudrost, prekrajamo je i podmećemo kao svoju poput kukavičjih jaja, poltronski se uvlačimo drugima, da ne kažem gdje, kad vidimo da ne možemo ipak opstati sami i drhtavom rukom pružamo dlan, da nam udijele malo pažnje, od velikih tvrtki, do raznoraznih virtualnih kraj-obraza.

Pred drugima smo total recall pozitivci koji se junački bore za slobodu ugroženih, dok kod kuće trpimo raznorazne mobinge, a neki bogme i zlostavljanja.

Ma ne žene...muškarci, koji su pred komadima macho face, a kod kuće manji od makovog zrna!

E, nebo naše zvjezdano, kad bi barem duša išla u korak sa tehnološkim razvitkom, ali ne!, ne samo koračati, nego tehnologiju koristiti za boljitak svih, a ne samo za postizanje vlastite moći i manipulacije drugima..

Izgubljeni još uvijek u prostoru, a i u vremenu, Balkanci ipak traže portale gdje će naći izlaz iz svoje kocke obilja koja zapravo ne pruža još uvijek ništa, nego ostavlja dušu gladnu i žednu napretka.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=105731

počela sam pisati za online novine za naše ljude u Irskoj