Ovo vrijeme definitivno je vrijeme kada se, htjeli ili ne htjeli, više nesvjesno, nego svjesno, ljudi grupiraju. Zvuči paradoksalno, ali umjesto da se ujedinjavamo, spajamo u jedno Jedino Jest, jer dio smo Jednoga i svi rasuti djelići trebali bi se sjediniti potaknuti zovom iznutra svetim zovom jedinstvenosti koja je temelj nekog budućeg vremena sklada i mira.

Zašto se još uvijek grupiramo?

Skeptik bi rekao, pustimo sf i new age gluposti, grupiranja je oduvijek bilo, to nije nikakva posebna pojava, ali nalazimo se u vremenu kada nas transformacija cjelokupnog duševnog i mentalnog sklopa zahvaća, vjerovali mi u to ili ne, događaju se promjene, itekako vidljive promjene u svijetu pa tako i u nama.

Svi smo došli ovdje upravo sa razlogom, velikim i bitnim razlogom: prvo da se opredijelimo, hoćemo li služiti sebi ili ćemo služiti drugima, jer ne možemo oboje u isto vrijeme.

Većina duša mora napraviti odabir i to je jedan od njenih ciljeva u ovoj reinkarnaciji, jedan stari svijet nestaje, u velikim bolovima i rađa se novi, sve više je beznađa, suludih akata mržnje i osvete, svega što već na prvi pogled pokazuje opredijeljenost nekih duša ka sebi, da vidimo druge i služimo drugima, svega ovoga što se događa, ne bi bilo..

Postoje još uvijek i neopredjeljene duše koje se kolebaju, da li će prijeći na stranu jednih ili drugih, oni opredjeljeni sebi, vide slabost neopredjeljenih i vuku ih k sebi koristeći ih za svoje ciljeve i jačanje svoga ega, koriste ih kao svoje sredstvo za manipulaciju, a da neopredjeljeni to i ne osjete. Neki se probude i shvate da su na krivoj strani i konačno se okreću služenju drugima, a oni opredjeljeni drugima su obično u tišini i manjini, uživaju u mirnom talasanju vlastite spoznaje, da ne trebaju privlačiti nikoga, jer je njihov zadatak da skromno i neupadljivo uskaču i pomažu onima koji to zatraže.

Oni koji su opredjeljeni za služenje sebi, uglavnom su glasni, vole kontrolirati i upadati nepozvani na vrata doma onih koji su uglavnom šutljivi i bježe od kontroliranja drugih, zato često govore da im je mir dosadan, slatkorječiv, da treba uvijek neke akcije da se voda uzbiba i da se nešto događa, a kad bi preusmjerili svoje energije na duše koje itekako trebaju u pojedinim trenucima pomoć bilo koje vrste, svijet bi već bio u četvrtoj dimenziji, u koju smo napola već uronjeni.

Nekad nas prati osjećaj da nismo ni ovdje, ni tamo, nekad i oni opredjeljeni za druge budu privučeni naizgled snagom onih koji služe sebi, ali ta snaga ne dolazi od vlastite energije pojedinaca, nego energije svih zajedničkih čestica, skupljene pod kapom jednog vođe koji koordinira postupke drugih, često vrlo sofisticirano i čak neprepoznatljivo.

Sve je to odraz transformacije, formacije koje se događaju, nažalost, neminovne su, da bi se donijela konačna odluka prije novog rođenja u novom svijetu koji je skoro već pred našim pragom.

https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/grupacije-kao-odraz-transformacije-kad-mir-postane-dosadan

Slučajno sam pronašla vrlo zanimljivu knjigu o narodnim izrekama o vremenu po mjesecima.

Naši stari su vrlo dobro znali što i kako raditi, saditi, sijati tokom godine, a ravnali su se po svecima u kalendaru.

Jedna zanimljiva izreka za veljaču: "Tko u veljači u košulji drva cijepa, u kožuhu sije kukuruz."

Uglavnom, kad pratim ove vremenske pojave, snijeg, kiše, često pomislim na našu zvonaricu u selu gdje živim (trenutno sam odsutna) koja je znala govoriti o tome, da ne valja stavljati sadnice u zemlju, dok svi mrazevi ne prođu, "Sofija popija," uvijek je govorila.

Ne treba žuriti, sve će stići na vrijeme.

Dvije narodne izreke za ožujak,koji nam je pred vratima:

- ''Ne sadi što nije za izist (ako ne prodaš, neće propasti, pojist će se).''
- ''Ako te ožujak miluje, travanj te bije.''

O čemu ja razmišljam, pita me opet gospodin fejs?

e, pa, o novom trendu šopingiranja-korona šopingu, to je ono kad uz normalne namirnice još kupiš tranzistor, svijeće, šibice.. zlu ne trebalo, ako budemo u karanteni isključit će nam struju, vodu, na sve treba misliti, a najbolji mi je ovaj komentar iz Jutarnjeg lista: "samo da kave ne nestane, samo da kave ne nestane, samo da kave ne nestane.... i duvana.."

E moj narode, ovo je samo proba, generalna proba, da se vidi kako se ponašate u takvim situacijama.. Poslije puste s lanca neku drugu zver iz labosa.. Sve je ovo jedna velika predstava, koja jest, pa nije.. Show must go on...
Taken from Innuendo, 1991. Queen - The Show Must Go On (promo video, 1991) Click here to buy the DVD with this video at the Official Queen Store: http://www....

Kao prvo, da razjasnim, ovo nije meditacija, ovo je čista akceleracija, uzdignuće za one koji vole uzdignute stvari i za one koji se smatraju dovoljno odraslima i punoljetnima, da ne bježe od ove teme čim se pojavi miris nečeg drugačijeg, nego što su navikli.

Najveći problem u svemu, kad se uopće govori o seksu, je strah i nedostatak saznanja, strah koji nam je kolektivno usađen od pamtivijeka, jer potpuno predavanje ljubavi znači zapravo istinsko predavanje Bogu, a svatko od nas je Bog za sebe, svatko od nas je sposoban voljeti i stvarati savršeno kao što to i Bog čini.

Darovano nam je tijelo, da bsmoi ljubav doživjeli potpuno i oplemenili ga iskrom savršenosti, ali našli su se kvazi-umovi kojima nije odgovaralo, da smo svi Bogovi, jer onda jedan ne bi imao kontrolu nad svima. Čista matematika, kako vladati ljudima, ako se umisle da su svi Bogovi? Pa idemo onda prvo oduzeti svetost uzajamne ljubavi - seksa kao najčišćeg trenutka prisnosti. Seks je prljav samo vragovi imaju muda i jaja i kao takvi ne smiju ni blizu anđelima koji muda nemaju pa se u sav taj usađeni strah nakalemilo i razdvajanje.

Anđeli su gore, vragovi dolje, a nas se rasteže kao konopac na Jadranskim susretima, ali zapravo kada razgrnemo sve te iluzije i usatke dolazimo do jednog zanimljivog zaključka koji će možda opet izazvati zgražanje onih koji se ne pomiču sa svoje livade, iako trave već odavno nema, a obor je otvoren i pašnjaci bogati zelenjavom.

Kojeg zaključka?

Prevodim citat sa jedne stranice (www.aeriagloris.com) koji govori o istinskoj relaciji Boga-sexa i nas ljudi:

"Bog je najveći perverznjak i manijak, gledano ljudskim očima, nema sumnje u to. Neprestanim aktom samozadovoljavanja, stvara život, svijet i zahvaljujući Njemu/Njoj, sve postoji."

Ovo nije povreda svetosti, ovo je činjenica, koju zaobilazimo. Bog nema partnera, ali ima udove, svatko od nas kojeg je stvorio, anđeo je za sebe i Bog za sebe, stvorio nas je slobodne, ali opet kao Njegove udove preko kojih možemo neprestano biti u kontaktu sa Ljubavlju koja kraja nema.

Možemo reći da je vođenje ljubavi oslobođeno tijela, konstantni orgazam bez kraja i u tom pogledu, seks kao takav proširena je dimenzija našeg. Naša tijela su nam darovana, da bismo kroz njih upravo došli do onog božanskog čistog spajanja koji je savršenstvo i krajnji cilj ljubavi.

Kada susretnemo svoju ljubav, svog istinskog partnera, seks postaje način da se uzdignemo stepenicu više i naučimo se onome što zapravo znači svetost i čistoća seksualnog čina. Nezaobilazno tu treba postojati i potpuno povjerenje i predanost bez zadrške čega u većini odnosa ipak nema i zato dolazi do lomova i kidanja veza.

Seksualni čin između dvoje zaljubljenika postaje čista tantra - ljubav koja dostiže pravi božanski aspekt, zaboravljaju se predrasude i naučene stvari, dva anđela postaju dva božanstva, Svemir dobiva novu dimenziju, vibracije ljubavi iscjeljuju sve rane nametnute lažima i krivim uvjerenjima.

Kako god, živim za ljubav i orgazam bez kraja i početka. ((-:

Kad vani pušu vjetrovi i kiša pada, majstor Dobby pravi izložbu svojih igračkica.

Mačke mu mogu jesti hranu (preferira crnu Monu, ostalima ne dozvoljava), ali ne daj bože da mu taknu koju igračku. Život dam, igračku ne dam - njegovo je geslo I nikad dosta igralica.

Koliko puta ćemo otvoriti svoje srce pred nekim, misleći da smo sve rekli, a onda u tišini spoznamo, da toliko toga još ima, kao da ništa nismo rekli, i budemo začuđeni, rastuženi i čak postiđeni pred našim još uvijek otvorenim ranama, a živjeli smo i živimo život, kao da smo cijeli kao da smo toliko zdravi i jaki, da možemo druge liječiti i tek kad nam Bog postavi situacije koje su izvan svih naših snaga i pokušaja da ih riješimo i izađemo iz njih, tek tada se zapitamo“ pa gdje je ta naša snaga i volja da možemo dalje“?

Nekad zaboravim koliko se Bog brine za mene, i zaboravim koliko se svi kojima je on u srcu jednako brinu o meni i kad mi u svojoj brizi i ljubavi preporuče svoje molitve, shvatim to drugačije, kao nekakvo gurkanje,kao kad čovjeka koji se tek oporavlja od preležane bolesti, tjeraš da se prošeće malo, jer je zrak ljekovit. Dok ne shvatiš da je ljubav, ma koliko bila nespretno pružena, ljubav i samo ljubav.

Jučer sam otvorila srce pričajući sa do tada nepoznatom ženom. Osjetila sam kroz njen pogled ono čudno prodiranje kroz kosti duše, poput rendgenskih zraka, pred kojima se ništa ne može sakriti i onaj topli božanski titraj kad sam se ne znam ni sama zašto otvorila opet i shvatila, kroz suze, koliko zapravo još bola nosim u sebi. Toliko bola, da je stvorilo nevidljivi oblak koji je zaustavio sva moja nastojanja, da živim potpuno oslobođena od svega što nisam ja.

Djetinjstvo, život poslije, život u sadašnjem trenutku, svi mi zapravo nosimo uvijek nešto u sebi misleć,i da je to dio naše svakodnevice i kad pod teretom padnemo na tlo i dalje mislimo da možemo dalje i shvatimo da ne možemo. Tada nam neka Veronika obriše svojim rupcem lice i šapne da možemo koračati dalje oslobađajući nas naše sumnje i zatvorenosti.U jednom jedinom zagrljaju rastopile su se sve moje nataložene čak i uredno posložene, ali još uvijek postojeće boli.

Anđeli su kroz tu dušu zagrlili malu ranjenu djevojčicu, zagrlili majku, ženu koja je hrabro u svoj svojoj odraslosti živjela dugo vremena u nekom zaustavljenom prošlom vremenu, u dimenziji koja više ne postoji kao pozornica na kojoj ona igra svoju ulogu i raspline se sve u trenutku, dok shvatiš koliko je zapravo život divan, poseban i kako god ponekad težak bio i uvijek vodi ka svjetlu.

Nepoznata žena zvala se Lucy, Svjetlana, Lucija, kako god, ništa nije slučajno. Tako je i ona rekla
i onda shvatim da sve molitve, molitve moga sina, kćerke, jedne i druge, supruga, sve molitve poslane negdje u srce Stvoritelja, imaju odjeka.

Ja sam rasla uz Očenaš, drugi su rasli uz druge molitve, neke molitve su bez riječi, samo pretvorene u uzdahe, ali sve negdje ostaje pohranjeno i ja ponovo koračam dalje shvaćena i prihvaćena, od anđela, Boga sebe, koja zapravo istinska jesam a ne ona koja ne trebam biti više.

slika: internet

Ranojutarnja misao dotakla je mandalu moje duše: "Snažni ljudi su jaki radi sebe. Najsnažniji ljudi su snažni radi drugih".

Koliko zapravo znamo biti snažni i koliko je naša snaga usmjerena prema drugima? Koliko puta smo zaustavili riječ izvinjenja, iako smo možda uporno mislili da smo samo mi u pravu, a u dubini smo osjećali da iz srca trebaju poteći riječi koje liječe druge? Kako liječe? Baš tom snagom koju upotrebljavamo, da bi naš svemir našu sferu u kojoj živimo činili ugodnom i lijepom za goste namjernike koji u nju navrate.

Kažu da su vibracije itekako prijemčive, gotovo "zarazne". Koliko puta smo došli nasmijani u u prisustvo depresivnih ljudI i mimo naše volje zaustavili smijeh na trenutak. Baš tu je ključ naše snage. Radost i optimizam držati čvrsto, a opet ne toliko, da bi bilo nedostupno drugima, jer ako smo sretni samo za sebe, a opet smo snažni samo za sebe.

Ljepota i rast duše se razvija upravo kroz dijeljenje svoje snage drugima.Naša sfera će uvijek ostati tako čisto plava i prozirna poput gorskog kristala kroz kojeg stvaranje svijeta priča svoje priče, iako smo možda omeđeni prostorom, vremenom, sve to zapravo nije omeđenost. Omeđenost je naše vlastito stavljanje pod ključ, dok kroz vrata čarobnog kvadrata stvarnosti svjetlo nesmetano može proći, a mi smo zapravo bića svjetla i kao takvi ne znamo za granice postojanja..

Mandala naše duše uvijek je spirala koja vodi u središte onoga što jesmo, a mi smo sve što postoji i sve što će ikad postojati.

Ponovo snijeg u Irskoj, oluja Ciarra/Sabine, donijela je malo pahuljica...

Dok je gospođa Ciarra svuda pravila krš i lom, valjda se malo ispuhala pa ovdje samo još puše vjetar u tragovima i tu i tamo donese nalete snijega pa sunca i što je najbolje učiniti u takvim vremenima?

Oživjeti sjećanja, uz svoju obitelj pa i dalje, sjećanja na djetinjstvo kada su i najhladnija vremena bila topla, uz mirise majčine pite od jabuka, cimeta, limuna, sa pokojom grožđicom unutra.



Tako sad miriši moj skromni dom, a na žalost, trenutno moja obitelj ne može taj divan kolač podijeliti samnom.

Ovu žutu siluetu što vidite uz moja balkonska vrata, to je moj čivava-čivko Dobby, koji je brzinom munje uletio unutra, čim je snijeg počeo padati.

Naizgled obično pitanje, ali sa aspekta svih globalnih nevolja i katastrofa, samo zaključujem da smo zaista, u svoj toj zbrci, strci i jurnjavi za probitkom, zaboravili, kažem-zaboravili, a ne napustili naš još uvijek živ dio srca, koje u sebi ima empatiju, ima suosjećanja, toliko, da bi nas same iznenadilo kad bi došli u situacije u nevolji, one prave, ljudske situacije koje bi nam otkrile tko smo mi zapravo.

A to otkrivanje, spoznaja, rasvjetljenje, otriježnjenje, kako god hoćete nazvati, dolazi baš u teškim i bezizlaznim situacijama, u koje sami ponekad dođemo, pa se odjednom niotkuda stvore ljudi, oni za koje mislimo da nikad neće pogledati na nas, i pomognu nam, bez da to očekujemo.
Pa nas to nekako podsjeti, obriše dio amnezije, koja je zapravo privremena, nastala zbog nedostatka vremena, borbe za egzistenciju, zapravo borbe koja nas zatvara u sebe, u zidine svojih života,i svoje vlastite intime, koju teško da želimo pokazati drugima. A u toj intimi ponekad nas prekrije neki čudan val koji nas zapljusne iznenada, i u trenutku opere svu našu otuđenost i ranjivost.

Pratim globalnu situaciju u svijetu, posebno sad aktualnu epidemiju Korona virusa, ali iz možda malo dublje perspektive. Ne želim biti površna, kad se o bilo kakvoj nevolji radi, i sve što sam vidjela, čini se kao jedan mali isječak prave slike stvarnosti: bolesnici koje zatvaraju u stanove, pregrađujući šipkama vrata, ostavivši im samo dovoljno hrane, dok se čuje plač u stanu. Vjerojatno će ih doći posjetiti kad inkubacija prođe, a mrtve, ako ih bude, teško da će sve stići pokupiti na vrijeme. U bolnicama, koje su zapravo veliki šatori, više od pola bolesnika nema grijanje, ogrnuti dekama, polu gladni, a velik dio liječnika i sestara nema ni zaštitna odijela, jer je nestašica, ali ipak hrabro pomažu bolesnima, i pri tom mnogi i umiru, bivajući zaraženi.

Imali su taj neuništivi dio srca za druge, kojeg možda nisu bili ni svjesni, a došli su u situaciju kada su to pokazali.

Sva ta histerija, sva zgražanja, sva možebitna odbijanja i otpor prema svemu kineskom, tvrdnjama da su jednim dijelom sami krivi, jer jedu sve i slične stvari, opet dolazim do spoznaje da smo svi ljudi.Bez opravdavanja nečijih postupaka, najmnogoljudnija nacija se borila i još se bori da preživi.Svi oni se kao i mi, bore da im obitelji prežive, i da - u tom ludilu od preživljavanja, možda su zaboravili na druge,koji su možda prije te epidemije bili u nevolji i umirali im pred očima. Bilo je takvih slučajeva, sjećam se mnogobrojnih videa, dijete pred očima majke udari automobil, očajna traži pomoć, no nitko da se pokrene.

Možda je sve to i jedna vrsta učenja-lekcije, kako da se vratimo k sebi i ponovo počnemo živjeti otvorenim srcem za druge. Možda surovo zvuči, ali tko zna?

Za vrijeme domovinskog rata sam bila sa malim djetetom i suprugom (koji zbog bolesti nije mogao biti u gardi ali je imao radnu obavezu) u zgradi,koja je non stop- bila granatirana, i čak smo spavali u stubištu, koje je bilo koliko toliko sigurno.I svi smo disali kao jedno, susjedi silazili dolje,donosili kavu, nije se pitalo tko je tko.

No kad je rat završio, opet su se povukli u svoje stanove, i vrlo malo komunicirali sa drugima.Da li će tako biti i u ovom slučaju, kod epidemije? Ne vrijedi o tome razmišljati, no vjerujem da ljudi poslije svega ipak neće ostati isti. Takve nevolje nam otvaraju unutarnje kanale čovječnosti, i zaista se nadam da se ta čovječnost neće ponovo začahuriti, kad prođu loša vremena.

Tehnologija fascinira. Sve je još malo pa na pladnju, budućnost treba porinuti u more umrle stare navike koje će netko na barci zapaliti i poput Vikinga otpremiti ponosno u Valhallu.

Ma ne, nismo u stranoj zemlji, imamo mi našu mitologiju, staroslavensku, ali ne ..to je paganski uvid, idemo ka sigurnoj kršćanskoj predodžbi raja koja je sigurna kao kolijevka naših predaka, Europljana nadasve koji su pokrštavali primitivce i neuke bezvjerce, makar poslije zaprljali ruke njihovom krvlju. Ma ne, nisu to samo Indijanci proživljavali i naši Balkanci, puno prije stoljeća sedmog, ali to čak i nije tema svega ovog što želim reći.

Tehnologija nas piči, svi smo ponosni što ćemo još malo primiti elektronskiu tetovažu na ruku pa ćemo se još manje kretati. Pružimo ruku, otvore se vrata automobila, pružimo je opet, bankomat sipa novce.

Ma ne. neće biti novaca, pretvorit ćemo se u kartice za sve: za upoznavanje, za igranje i zauzdavanje, za sve što nam omogućuje totalni komoditet, ali gle...mentalitet kaska za tehno bumom, primitivizam se kamuflirao u elitizam,
Balkanerosi do jaja ostaju oni koji se i dalje bave niskopobudnim trendovima i nametnutim brendovima, trsimo se duhovnošću... oh, kako smo humani, sijemo ljubav, a jedva čekamo da nekog razapnemo i pri tom drečimo sa gomilom, zlobno uživajući u tuđoj nesreći, krademo tuđu mudrost, prekrajamo je i podmećemo kao svoju poput kukavičjih jaja, poltronski se uvlačimo drugima, da ne kažem gdje, kad vidimo da ne možemo ipak opstati sami i drhtavom rukom pružamo dlan, da nam udijele malo pažnje, od velikih tvrtki, do raznoraznih virtualnih kraj-obraza.

Pred drugima smo total recall pozitivci koji se junački bore za slobodu ugroženih, dok kod kuće trpimo raznorazne mobinge, a neki bogme i zlostavljanja.

Ma ne žene...muškarci, koji su pred komadima macho face, a kod kuće manji od makovog zrna!

E, nebo naše zvjezdano, kad bi barem duša išla u korak sa tehnološkim razvitkom, ali ne!, ne samo koračati, nego tehnologiju koristiti za boljitak svih, a ne samo za postizanje vlastite moći i manipulacije drugima..

Izgubljeni još uvijek u prostoru, a i u vremenu, Balkanci ipak traže portale gdje će naći izlaz iz svoje kocke obilja koja zapravo ne pruža još uvijek ništa, nego ostavlja dušu gladnu i žednu napretka.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=105731

Otkako se iznenada, niotkuda pojavio taj okrunjeni virus, pratim njegovo kretanje, ali više iz jednog mirnijeg kuta,pokušavajući sagledati sve aspekte ljudskog snalaženja u svoj toj strci i zbrci, strahovima i panikama i tako još više proširiti znanje o psihologiji naše ljudske vrste.

Virusi su čudne spodobe, imaju svoj vlastiti mehanizam obrane kada se osjećaju ugroženi, bilo od lijekova, bilo od drugih faktora, mutiraju, sve u želji da opstanu kao i mi, samo što mi ne znamo mutirati i ponekad pomislim, da su virusi inteligentniji, nego ljudi. Ne razmišljaju previše i ne paničare, znaju što treba učiniti kao organizirani sistem.

Što se tiče Corone, ustanovljeno je da je to zapravo virus gripe koja je u ovo vrijeme uvijek u zamahu i od koje zna godišnje umrijeti i više ljudi, nego sada od Corona virusa. Imam osjećaj, da se stav ljudi u sadašnjem trenutku dijeli na dvije vrste: oni koji trezvene i hladne glave svjesni, da zapravo istinske opasnosti nema, puni povjerenja u današnju medicinu i one druge koji sve to gledaju kroz prizmu teorija zavjere.

Pratim te teorije, čisto iz znatiželje. Neke mi na moment postanu nekako logične, jer upoznata sa stanjem u svijetu, pokušavam odvagati istinitost.

Jedni kažu, da u svemu tome Amerika ima svoje prstiće tek da malo uspori i oslabi kinesku ekonomiju, a najlakši način je upravo ovaj - stvoriti paniku, tako da ljudi čak u strahu bacaju sve proizvode naručene iz Kine u smeće. Jao si ga Wishu, Ali Babi i svim tim china online instant shopovima.

Čitam danas, kineska burza-400 mlrd dolara u padu!

Možda jest, možda nije, ali druga teorija je više nego SF novela: Plejađani alieni iz zviježđa Plejade, naši kao zaštitnici, su vučnom zrakom uzeli uzorke krvi iz bolnice u Wuhanu, sve to provjerili i onda ustanovili, da virusa zapravo UOPĆE NEMA.

Sve je to namjerno smislio Bill Gates, da bi ljude preplašio, stvorio paniku, a onda izmislio cjepivo u momentu koje bi samo aktiviralo drugi virusu tijelu koji je tu prirodno i onda bi nastupilo smanjenje populacije iliti eugenika na djelu.

Volim ja SF serijale, ali što je previše-ipak je previše, međutim, nešto me u svemu treba ipak nasmijati, a ova teorija je uspjela.

Bilo kako bilo, posmatrajmo sve to iz opuštenog kuta, jer vjerujem da će sve to proći, kako prognoziraju, za par mjeseci.

Jesu li neki već upoznati sa svime što će biti? I da jesu, ne razbijam time glavu. Život ide svojim tokom, a ja kaskam polako za njim.

počela sam pisati za online novine za naše ljude u Irskoj

slika: internet

Prvo da naglasim, nisam među mlađom generacijom, ove godine punim šezdeset ljeta, i pitat ćete me vjerojatno, koliko godina sam već tu.

Nisam predugo, pune tri godine u Irskoj, i godinu dana prije toga u Engleskoj kraljevini. Prošla sam sito i rešeto, što se tiče staračkih domova u Hrvatskoj, radila 11 godina na crno kao njegovatelj, dok se vlasnik nije sjetio da mora otvoriti još par domova, nas koje smo radili postavio kao voditelje, da bi dobio kredit, a uvjet da nas konačno prijavi, bio je da budemo njegovi jamci.

Pošto mu naravno nije bilo u interesu da posao šteka, obećao je da će uredno plaćati svoj kredit, (što i jest) ali naše isplate-plate, kako god, bile su više od mizerije. Uostalom kao i svuda u to vrijeme u Hrvatskoj. Kod kuće računi, krediti, djeca na fakultetu, pružila mi se prilika da radim vani-a pošto engleski jezik volim i znam savršeno, odlučila sam se u pedeset i nekoj, zaputiti u Englesku preko jedne naše agencije (koja radi mutnih poslova danas ima posla sa sudom)..


slika: internet

Kada vidim sada kako naše agencije u Irskoj niču kao gljive poslije kiše, naježim se, jer sa našim agencijama bilo gdje, nemam dobra iskustva. Kako ćete vidjeti, ni sa Irskim agencijama ovdje, ali na žalost, teško je dobiti posao u domu ako te agencija ne preporuči.

Ništa od toga. Prvih dva dana sam spavala u nekoj ostavi na tavanu doma, među papirima, poslije sam sama tražila smještaj, da ne duljim,katastrofa. Radila jesam, ali sve pod velikim pritiskom, jer Nin nisam mogla dobiti iako sam tri puta bila na razgovoru. Razlog: jedino kao samozaposlen možeš raditi, imati registriranu svoju firmu, svoje radnike, a ja sam radila za drugu firmu.

Svaki puta kada bih nazivala našu agenticu, ili se sekretarica javljala da je na sastanku ili se uopće nije javljala. Da ne duljim, nakon godine dana, i promijenjena četiri doma, vlasnik zadnjeg je tražio uredne papire, i moj rad u Engleskoj je završio.


slika: internet

U šoku, što dalje, preko fejsa javim se kolegici koja je radila sa mnom ali otišla u Irsku.

Rekla je, nema problema, povezat će me sa našom agenticom u Irskoj, ali da se ne bojim, jer je u Irskoj sve drugačije nego u UK.

I tako, sa dva kofera i još dosta torbi i torbica, bila sam poslana u Celbridge u jedan dom, koji me prvo ostavio bez teksta (u negativnom smislu) ali rekla sam sebi, izdržat ću, bar godinu dana, pa potražiti dalje.

Vlasnik doma je imao svoje kuće po Celbridgu i smjestio me u jednu kuću sa četvero duša, dva portugalca,i jednim albancem, sa curom talijankom. Sama soba je bila mala, ali za mene, sasvim dovoljna, društvo je bilo super, svima sam im bila kao mama, ali uvjeti u domu i rad su bili više nego teški.

Dom nije imao odvojene sobe za najteže slučajeve, a gazda je uzimao samo tešku socijalu, za koju je dobivao dobre novce. Tako da su se šetali slobodno i zajedno liječeni narkomani, alkoholičari, osobe sa hepatitisom i aidsom, residenti sa mentalnim problemima koji su znali vrištati malo malo..Poslije se navikneš na sve,ili misliš da si navikao, dok ne osjetiš bolje.


slika: internet

Kolegica iz Hrvatske i još jedna, koje su došle u kuću živjeti samnom (jer su portugalci u međuvremenu otišli) nisu radile dugo, otišle na drugi kraj Irske u drugi dom, tamo je smještaj duplo jeftiniji i uz sva lijepa obećanja, povukle i mene za sobom.

Prvo savršenstvo, poslije otriježnjenje, pa udarac..

Apartman samo moj, za istu cijenu kojom sam plaćala sobu u Celbridgu, svoj mir, posao krenuo, ali još za varijantu teži nego prije. Na 120 rezidenata od toga pola sa mentalnim problemima radilo nas je samo šestero.

I sve bih ja to podnijela, da svi nismo uz svu tu težinu posla bili non stop maltretirani psihički od šefice koja je i bila vlasnik doma. Nikad zadovoljna, vječito slušanje njenih uvreda i vikanja, bez razloga,.. Jednu stvar nikad ne smijete reći niti izjaviti ako idete na intervjue: da ste sa šefom imali problem..

Ovdje u Irskoj je nepisani zakon da su šefovi uvijek u pravu, iako nisu.
Na to su svi osjetljivi.

Nakon godine dana sve je kulminiralo kad sam bez razloga (kamere su sve snimile) gotovo bila fizički napadnuta i otjerana sa pola šihte kući. Rekla sam sebi, previše poštujem sebe da mogu nakon svega mirno opet doći raditi. Otišla prvo u citizen information, ured za pomoć kod svih pitanja i problema.

Savjetovali su da uzmem bolovanje, što i jesam, poslije sam dala otkaz, bez da sam morala odrađivati otkazni rok.

Nakon skoro tri godine rada, sad sam na welfare-u birou, i primam od njih naknadu, sa tim da ako nađem posao na pola radnog vremena, dobivat ću kao da radim puno radno vrijeme.

No nemojte se zavaravati, ovisi gdje i kako, posao nije tako lako naći, možda ovisi i o godinama, jer ja ih imam podosta, ali puno toga ovisi i o vašem unutarnjem stavu i želji da radite.

Još uvijek sam na birou, pratim oglase, poslala sam bezbroj cv-a obavila dosta intervjua, ali tu sam gdje jesam. Malo mjesto, posao se može dobiti tamo negdje, daleko, a ja trenutno ne mogu da si priuštim Dublin ili Cork sa rentom 1700 do 2000 e mjesečno.

Takvo jest trenutno stanje ovdje: ako živite u malom mjestu, posla nema, rente jeftine. Ako nađete posao u velikom mjestu, kao samac (poput mene) ne možete si priuštiti kuću ili stan.
Ja sam veliki optimist i nadam se ipak boljim danima.

Tanja

Napomena: Prenošenje dijela sadržaja ovog teksta ili cijelog teksta dozvoljeno je samo uz navođenje izvora sa poveznicom na ovaj tekst, koja se otvara u novom prozoru. Za svako neovlašteno korištenje dijela teksta ili cijelog teksta poduzećemo odgovarajuće pravne radnje. 24sata.ie

http://www.24sata.ie/tanja-repinac-putesestvije-jedne-njegovateljice-u-irskoj/?fbclid=IwAR30pbXV-AB4sMChzdA57r931DGEfto_brdayXYY1SrTnb-1MNqgsGkp53I