Naizgled obično pitanje, ali sa aspekta svih globalnih nevolja i katastrofa, samo zaključujem da smo zaista, u svoj toj zbrci, strci i jurnjavi za probitkom, zaboravili, kažem-zaboravili, a ne napustili naš još uvijek živ dio srca, koje u sebi ima empatiju, ima suosjećanja, toliko, da bi nas same iznenadilo kad bi došli u situacije u nevolji, one prave, ljudske situacije koje bi nam otkrile tko smo mi zapravo.

A to otkrivanje, spoznaja, rasvjetljenje, otriježnjenje, kako god hoćete nazvati, dolazi baš u teškim i bezizlaznim situacijama, u koje sami ponekad dođemo, pa se odjednom niotkuda stvore ljudi, oni za koje mislimo da nikad neće pogledati na nas, i pomognu nam, bez da to očekujemo.
Pa nas to nekako podsjeti, obriše dio amnezije, koja je zapravo privremena, nastala zbog nedostatka vremena, borbe za egzistenciju, zapravo borbe koja nas zatvara u sebe, u zidine svojih života,i svoje vlastite intime, koju teško da želimo pokazati drugima. A u toj intimi ponekad nas prekrije neki čudan val koji nas zapljusne iznenada, i u trenutku opere svu našu otuđenost i ranjivost.

Pratim globalnu situaciju u svijetu, posebno sad aktualnu epidemiju Korona virusa, ali iz možda malo dublje perspektive. Ne želim biti površna, kad se o bilo kakvoj nevolji radi, i sve što sam vidjela, čini se kao jedan mali isječak prave slike stvarnosti: bolesnici koje zatvaraju u stanove, pregrađujući šipkama vrata, ostavivši im samo dovoljno hrane, dok se čuje plač u stanu. Vjerojatno će ih doći posjetiti kad inkubacija prođe, a mrtve, ako ih bude, teško da će sve stići pokupiti na vrijeme. U bolnicama, koje su zapravo veliki šatori, više od pola bolesnika nema grijanje, ogrnuti dekama, polu gladni, a velik dio liječnika i sestara nema ni zaštitna odijela, jer je nestašica, ali ipak hrabro pomažu bolesnima, i pri tom mnogi i umiru, bivajući zaraženi.

Imali su taj neuništivi dio srca za druge, kojeg možda nisu bili ni svjesni, a došli su u situaciju kada su to pokazali.

Sva ta histerija, sva zgražanja, sva možebitna odbijanja i otpor prema svemu kineskom, tvrdnjama da su jednim dijelom sami krivi, jer jedu sve i slične stvari, opet dolazim do spoznaje da smo svi ljudi.Bez opravdavanja nečijih postupaka, najmnogoljudnija nacija se borila i još se bori da preživi.Svi oni se kao i mi, bore da im obitelji prežive, i da - u tom ludilu od preživljavanja, možda su zaboravili na druge,koji su možda prije te epidemije bili u nevolji i umirali im pred očima. Bilo je takvih slučajeva, sjećam se mnogobrojnih videa, dijete pred očima majke udari automobil, očajna traži pomoć, no nitko da se pokrene.

Možda je sve to i jedna vrsta učenja-lekcije, kako da se vratimo k sebi i ponovo počnemo živjeti otvorenim srcem za druge. Možda surovo zvuči, ali tko zna?

Za vrijeme domovinskog rata sam bila sa malim djetetom i suprugom (koji zbog bolesti nije mogao biti u gardi ali je imao radnu obavezu) u zgradi,koja je non stop- bila granatirana, i čak smo spavali u stubištu, koje je bilo koliko toliko sigurno.I svi smo disali kao jedno, susjedi silazili dolje,donosili kavu, nije se pitalo tko je tko.

No kad je rat završio, opet su se povukli u svoje stanove, i vrlo malo komunicirali sa drugima.Da li će tako biti i u ovom slučaju, kod epidemije? Ne vrijedi o tome razmišljati, no vjerujem da ljudi poslije svega ipak neće ostati isti. Takve nevolje nam otvaraju unutarnje kanale čovječnosti, i zaista se nadam da se ta čovječnost neće ponovo začahuriti, kad prođu loša vremena.