počela sam pisati za online novine za naše ljude u Irskoj
slika: internet
Prvo da naglasim, nisam među mlađom generacijom, ove godine punim šezdeset ljeta, i pitat ćete me vjerojatno, koliko godina sam već tu.
Nisam predugo, pune tri godine u Irskoj, i godinu dana prije toga u Engleskoj kraljevini. Prošla sam sito i rešeto, što se tiče staračkih domova u Hrvatskoj, radila 11 godina na crno kao njegovatelj, dok se vlasnik nije sjetio da mora otvoriti još par domova, nas koje smo radili postavio kao voditelje, da bi dobio kredit, a uvjet da nas konačno prijavi, bio je da budemo njegovi jamci.
Pošto mu naravno nije bilo u interesu da posao šteka, obećao je da će uredno plaćati svoj kredit, (što i jest) ali naše isplate-plate, kako god, bile su više od mizerije. Uostalom kao i svuda u to vrijeme u Hrvatskoj. Kod kuće računi, krediti, djeca na fakultetu, pružila mi se prilika da radim vani-a pošto engleski jezik volim i znam savršeno, odlučila sam se u pedeset i nekoj, zaputiti u Englesku preko jedne naše agencije (koja radi mutnih poslova danas ima posla sa sudom)..
slika: internet
Kada vidim sada kako naše agencije u Irskoj niču kao gljive poslije kiše, naježim se, jer sa našim agencijama bilo gdje, nemam dobra iskustva. Kako ćete vidjeti, ni sa Irskim agencijama ovdje, ali na žalost, teško je dobiti posao u domu ako te agencija ne preporuči.
Ništa od toga. Prvih dva dana sam spavala u nekoj ostavi na tavanu doma, među papirima, poslije sam sama tražila smještaj, da ne duljim,katastrofa. Radila jesam, ali sve pod velikim pritiskom, jer Nin nisam mogla dobiti iako sam tri puta bila na razgovoru. Razlog: jedino kao samozaposlen možeš raditi, imati registriranu svoju firmu, svoje radnike, a ja sam radila za drugu firmu.
Svaki puta kada bih nazivala našu agenticu, ili se sekretarica javljala da je na sastanku ili se uopće nije javljala. Da ne duljim, nakon godine dana, i promijenjena četiri doma, vlasnik zadnjeg je tražio uredne papire, i moj rad u Engleskoj je završio.
slika: internet
U šoku, što dalje, preko fejsa javim se kolegici koja je radila sa mnom ali otišla u Irsku.
Rekla je, nema problema, povezat će me sa našom agenticom u Irskoj, ali da se ne bojim, jer je u Irskoj sve drugačije nego u UK.
I tako, sa dva kofera i još dosta torbi i torbica, bila sam poslana u Celbridge u jedan dom, koji me prvo ostavio bez teksta (u negativnom smislu) ali rekla sam sebi, izdržat ću, bar godinu dana, pa potražiti dalje.
Vlasnik doma je imao svoje kuće po Celbridgu i smjestio me u jednu kuću sa četvero duša, dva portugalca,i jednim albancem, sa curom talijankom. Sama soba je bila mala, ali za mene, sasvim dovoljna, društvo je bilo super, svima sam im bila kao mama, ali uvjeti u domu i rad su bili više nego teški.
Dom nije imao odvojene sobe za najteže slučajeve, a gazda je uzimao samo tešku socijalu, za koju je dobivao dobre novce. Tako da su se šetali slobodno i zajedno liječeni narkomani, alkoholičari, osobe sa hepatitisom i aidsom, residenti sa mentalnim problemima koji su znali vrištati malo malo..Poslije se navikneš na sve,ili misliš da si navikao, dok ne osjetiš bolje.
slika: internet
Kolegica iz Hrvatske i još jedna, koje su došle u kuću živjeti samnom (jer su portugalci u međuvremenu otišli) nisu radile dugo, otišle na drugi kraj Irske u drugi dom, tamo je smještaj duplo jeftiniji i uz sva lijepa obećanja, povukle i mene za sobom.
Prvo savršenstvo, poslije otriježnjenje, pa udarac..
Apartman samo moj, za istu cijenu kojom sam plaćala sobu u Celbridgu, svoj mir, posao krenuo, ali još za varijantu teži nego prije. Na 120 rezidenata od toga pola sa mentalnim problemima radilo nas je samo šestero.
I sve bih ja to podnijela, da svi nismo uz svu tu težinu posla bili non stop maltretirani psihički od šefice koja je i bila vlasnik doma. Nikad zadovoljna, vječito slušanje njenih uvreda i vikanja, bez razloga,.. Jednu stvar nikad ne smijete reći niti izjaviti ako idete na intervjue: da ste sa šefom imali problem..
Ovdje u Irskoj je nepisani zakon da su šefovi uvijek u pravu, iako nisu.
Na to su svi osjetljivi.
Nakon godine dana sve je kulminiralo kad sam bez razloga (kamere su sve snimile) gotovo bila fizički napadnuta i otjerana sa pola šihte kući. Rekla sam sebi, previše poštujem sebe da mogu nakon svega mirno opet doći raditi. Otišla prvo u citizen information, ured za pomoć kod svih pitanja i problema.
Savjetovali su da uzmem bolovanje, što i jesam, poslije sam dala otkaz, bez da sam morala odrađivati otkazni rok.
Nakon skoro tri godine rada, sad sam na welfare-u birou, i primam od njih naknadu, sa tim da ako nađem posao na pola radnog vremena, dobivat ću kao da radim puno radno vrijeme.
No nemojte se zavaravati, ovisi gdje i kako, posao nije tako lako naći, možda ovisi i o godinama, jer ja ih imam podosta, ali puno toga ovisi i o vašem unutarnjem stavu i želji da radite.
Još uvijek sam na birou, pratim oglase, poslala sam bezbroj cv-a obavila dosta intervjua, ali tu sam gdje jesam. Malo mjesto, posao se može dobiti tamo negdje, daleko, a ja trenutno ne mogu da si priuštim Dublin ili Cork sa rentom 1700 do 2000 e mjesečno.
Takvo jest trenutno stanje ovdje: ako živite u malom mjestu, posla nema, rente jeftine. Ako nađete posao u velikom mjestu, kao samac (poput mene) ne možete si priuštiti kuću ili stan.
Ja sam veliki optimist i nadam se ipak boljim danima.
Tanja
Napomena: Prenošenje dijela sadržaja ovog teksta ili cijelog teksta dozvoljeno je samo uz navođenje izvora sa poveznicom na ovaj tekst, koja se otvara u novom prozoru. Za svako neovlašteno korištenje dijela teksta ili cijelog teksta poduzećemo odgovarajuće pravne radnje. 24sata.ie
http://www.24sata.ie/tanja-repinac-putesestvije-jedne-njegovateljice-u-irskoj/?fbclid=IwAR30pbXV-AB4sMChzdA57r931DGEfto_brdayXYY1SrTnb-1MNqgsGkp53I
