Koliko puta ćemo otvoriti svoje srce pred nekim, misleći da smo sve rekli, a onda u tišini spoznamo, da toliko toga još ima, kao da ništa nismo rekli, i budemo začuđeni, rastuženi i čak postiđeni pred našim još uvijek otvorenim ranama, a živjeli smo i živimo život, kao da smo cijeli kao da smo toliko zdravi i jaki, da možemo druge liječiti i tek kad nam Bog postavi situacije koje su izvan svih naših snaga i pokušaja da ih riješimo i izađemo iz njih, tek tada se zapitamo“ pa gdje je ta naša snaga i volja da možemo dalje“?

Nekad zaboravim koliko se Bog brine za mene, i zaboravim koliko se svi kojima je on u srcu jednako brinu o meni i kad mi u svojoj brizi i ljubavi preporuče svoje molitve, shvatim to drugačije, kao nekakvo gurkanje,kao kad čovjeka koji se tek oporavlja od preležane bolesti, tjeraš da se prošeće malo, jer je zrak ljekovit. Dok ne shvatiš da je ljubav, ma koliko bila nespretno pružena, ljubav i samo ljubav.

Jučer sam otvorila srce pričajući sa do tada nepoznatom ženom. Osjetila sam kroz njen pogled ono čudno prodiranje kroz kosti duše, poput rendgenskih zraka, pred kojima se ništa ne može sakriti i onaj topli božanski titraj kad sam se ne znam ni sama zašto otvorila opet i shvatila, kroz suze, koliko zapravo još bola nosim u sebi. Toliko bola, da je stvorilo nevidljivi oblak koji je zaustavio sva moja nastojanja, da živim potpuno oslobođena od svega što nisam ja.

Djetinjstvo, život poslije, život u sadašnjem trenutku, svi mi zapravo nosimo uvijek nešto u sebi misleć,i da je to dio naše svakodnevice i kad pod teretom padnemo na tlo i dalje mislimo da možemo dalje i shvatimo da ne možemo. Tada nam neka Veronika obriše svojim rupcem lice i šapne da možemo koračati dalje oslobađajući nas naše sumnje i zatvorenosti.U jednom jedinom zagrljaju rastopile su se sve moje nataložene čak i uredno posložene, ali još uvijek postojeće boli.

Anđeli su kroz tu dušu zagrlili malu ranjenu djevojčicu, zagrlili majku, ženu koja je hrabro u svoj svojoj odraslosti živjela dugo vremena u nekom zaustavljenom prošlom vremenu, u dimenziji koja više ne postoji kao pozornica na kojoj ona igra svoju ulogu i raspline se sve u trenutku, dok shvatiš koliko je zapravo život divan, poseban i kako god ponekad težak bio i uvijek vodi ka svjetlu.

Nepoznata žena zvala se Lucy, Svjetlana, Lucija, kako god, ništa nije slučajno. Tako je i ona rekla
i onda shvatim da sve molitve, molitve moga sina, kćerke, jedne i druge, supruga, sve molitve poslane negdje u srce Stvoritelja, imaju odjeka.

Ja sam rasla uz Očenaš, drugi su rasli uz druge molitve, neke molitve su bez riječi, samo pretvorene u uzdahe, ali sve negdje ostaje pohranjeno i ja ponovo koračam dalje shvaćena i prihvaćena, od anđela, Boga sebe, koja zapravo istinska jesam a ne ona koja ne trebam biti više.