malo drugačiji sportovi

ove fotografije su vlasnistvo Udruge Spirit, organizatora utrke, a podijeljene su svim sudionicima utrke

Utrka u Paklenici je jedna iz serije od tri utrke koje pod zajednickim nazivom "Cro Challenge" vec tri godine zaredom organizira Udruga Spirit iz Splita. "CC Paklenica" i "CC Dubrovnik" su uvijek na istom podrucju, a svake godine se manje-vise mijenja staza i redoslijed disciplina. Treca se zove "CC Dalmacija" i svake godine je na drugom dijelu obale ili na nekom srednjedalmatinskom otoku. Utrka u Paklenici je posebna zbog kanjoninga u ledenoj vodi potoka Velika Paklenica. Ove godine je bila nabujala pa smo morali zaobilaziti najvece slapove ali iance je pravilo da se cijeli potok do Anica Luke mora prijeci ne izlazeci iz vode.
Prve dvije godine je bila idealna jacina vode pa smo mogli ici kroz sve slapove i to je stvarno nesto predivno.

Obicno se pocinje biciklizmom ili veslanjem, a zavrsava u potoku i na kraju penjanjem na jednu 70m visoku stijenu nedaleko slavnog Anica Kuka i absailom sa nje u cilj.Biciklizam u Paklenici zna biti vrlo zahtjevan, vozi se downhill po vrlo kvrgavoj makadamskoj cestici sa velikim nagibom i adrenalin jako puca dok kamenje frca ispod kotaca. Utrka ima stalan termin negdje krajem treceg mjeseca, a kako sadrzi sve glavne discipline pustolovnih utrka (kajak, absail, MTB, trekking, sa dodacima kanjoninga i penjanja) i uzto je dosta kratka (traje 4-6 sati) ovo je idealna utrka za pocetnike u pustolovinama. Da okuse kako to izgleda bez da moraju izdrzati dva dana i noc. Jos je plus kaj se odvija u prekrasnom Nacionalnom parku V.Paklenica i okolici i covjek stvarno ne zna gdje bi gledao, jer se oko njega dizu impresivne stijene kanjona, kontrast kamena i vode, krsa i mora je bas za gušt.Toplo preporucam da probate ovu kratku i slatku utrku! ako ne vjerujete meni, procitajte sto je Pol napisao o toj trci, odmah cete se zakaciti :) Ta je i prva u sezoni, dakle moja slijedeca. Ah, jedva cekam

Gerard Pires, reziser trilogije "Taxi" je jos jedan francuski reziser kojeg je zgrabio Hollywood.
Izgleda da je u Francuskoj postala velika moda spajati "ekstremne" sportove sa akcijskim filmovima
Nakon ludiranja sa autima i motorima u Taxijima, Yamakashi (sve to napisao i producirao Luc Besson) je u prvi plan izbacio dotad nepoznati urbani sport Parkour, a sad sam naletio i na ovaj filmek Piresa, "Riders" (na DVDu) ili "$teal" (ovisi o izdanju, eng/fra). Prica je klasicna, vec vidjena, skupina allaround ekstremnih sportasa (izgleda da takvih ima kolko hoces naokolo) pocne pljackati banke ali stvari se zakompliciraju. Prilicno poznati koncept, sjecate se onog americkog "Point brake" o razbojnicima sa maskama predsjednika, Keanu Reeves, Patrick Swayze, padobrani, surferi... Ovo je donekle slicno, ima nekoliko dobrih scena vrijednih gledanja, malo dobrog rolanja na pocetku, nesto penjanja po umjetnoj stijeni i base-jumping sa jednog mosta kao vrhunac filma. Ostalo je jurnjava autima, razbijanje policijskih auta i kamiona, nesto eksplozija i cak dvije zene, koje bi bile meni idealne mljac da nisu fikcija. Dobra zabava za kisno popodne, skoro u rangu Yamakashija (kojeg cu izgleda morat opet pogledati i povadit snapshotove). Disclaimer: film je "jump around" vrste, nema bas nikakve filmofilske vrijednosti inace, ne ocekujte previse s te strane

Paula Radcliffe, Britanka, najbolja bijela i svjetska opcenito maratonka, vrhunska kroserica i 10.000-metrasica, meni jedna od tri najdraze atleticarke, jos iz vremena kad je bila vjecita druga po kros prvenstvima, bijela ... hmm ptica, kobila? :)) medju crnim panterama i zutim gazelama. Napokon je dozivjela dane pobjede. Prije 2 godine u Chicagu srusila je svjetski maratonski rekord za zene, popravila ga lani na Londonskom maratonu na ludih 2:15:25 (tu je kratki video nakon trke), sad je pobijedila i na trecem od 4 grand-slam gradska maratona - onom najslavnijem u New Yorku. Narocito mi je drago za NYC jer je imala teskih trenutaka u Ateni, raspad na maratonu i onda kocka na 10.000 i ponovno odustajanje. Sad se vratila. Tekstovi su tu i i opis NYC trke tu

Na pustolovnim utrkama cesto (redovno) zalomimo cijelu noc bez spavanja, u pokretu. Jer obicno te utrke traju preko 30 sati u komadu.
Prisjetio sam se ovog vrlo vaznog detalja u pustolovnim zbog dogadjanja ovaj petak, kad sam skoro pa probdio noc pred jednu 17km utrku. Desilo se da sam sa tuluma dosao u krevet tek u 5.30 i imao pred sobom tri sata sna, nakon cega je slijedilo trcanje. Fora je u tome da sam nekad, pred 3-4 godine, bio luud ako nisam odspavao svojih 7-8 sati. A provesti noc u pokretu mi je bilo nezamislivo. Pa sam se tak sretan sto imam CAK tri sata za dremnut malo sjetio kak je to islo. Od prvih cjelonocnih tuluma nakon kojih sam spavao 20 sati, padanja u nesvijest nakon jednog techno partija...

Na prvoj utrci smo spavali obje noci po cca 6 sati, a vodeci su zavrsili trku sa jednom noci na terenu, koju su prehodali. Bez minute sna. Tad sam mislio pa koji su to supermeni, kak mogu? Mi smo prakticki prestali funkcionirati u pol noci, nije nam bilo na kraj pameti ideja da nastavimo cijelu noc. Ali vec na drugoj trci smo probali bez spavanja (imali par nocnih treninga u tom cilju) i skoro uspjeli.
Nakon toga skoro svaki put izdrzavamo cijelu noc u akciji. Tek ponekad netko zatrazi pol sata sna. Onaj Velebit trek vec prolazim cijelu noc potpuno priseban, ko da i nije mrak. A vrhunac sam dozivio na trci u Velenju, kad sam prosao dvije noci zaredom bez spavanja.

Ostatak ekipe se raspao drugu noc, ja sam se divio sam sebi kak mogu vise tak. Poslije naravno trebam tri-cetri dana da se vratim u normalni ritam. Ali u Velenju sam imao novo iskustvo, povezano s tim nespavanjem dvije noci. To se desilo u drugu zoru, kad smo ostali samo dvojica iz tima zajedno i onaj drugi mi je prilegao na par minuta. Ja sam namjerno ostao budan, nisam osjecao potrebu za snom ali sam uocio posljedice. Vid mi se ponasao ko Windowsi kad navuku prehladu. Bljeskalo je, slika se iskrivljavala po rubovima, boje mijesale. U jednom trenutku sam skuzio da mi se u rubu vidnog polja nesto mice, neko svjetlo. Znao sam sto je , haluciniram, jer bili smo usred sume, pa sam oprezno proucavao sto je to. Od neke table na drvu mi se ucinilo da je light show, onak ko za Bozic, lampice oko table koje svijetle ukrug. Desno u grmlju "vidio" sam izloge, natpise, firme, nesto izmedju naselja Teletubbiesa i Hobbita. Sasvim jasno, sasvim neodvojivo od stvarnog svijeta. "Vaaau koja fora" mislio sam si, ali malo se i zabrinuo nad tim genocidom nad vlastitim neuronima.

Ali te nase trke su nista prema onom sto si ljudi rade na nekima. Eco challenge, Raid Gaulloises i neke druge traju po tjedan dana! A oni koji ganjaju pobjedu spavaju po sat svaku noc u prosjeku, zamislite 5-6 zaredom tako!? To su hodajuci zombiji, prelaze i do 1000km bez pravog sna. To vidi vukove, medvjede od grmlja, pada s bicikla na ravnom jer brije da ide u ponor, i obratno, pada u ponor jer ne kuzi. Postoji cak i izbor najbolje halucinacije na utrci. Simun je pricao da je u Vijetnamu na Raidu nakon 4-5 noci na veslanju tjerao najezde drugih timova na svoj splav, zapravo su ga njegovi iz tima morali vezat da se smiri i ne prevrne ih. Nikog nije bilo, a ovaj vidio invaziju.

Od nasih domacih "uradaka" sjecam se jos prica Darija o vidjenju Silje (lika iz crtica) na cesti, optuzbama Ane Marije da smo frend i ja digli jedra na kajaku, jednom smo Sanda i ja napravili krug na biciklima oko nekog drva i odvezli se nazad istim putem (kad smo trebali ici ravno). Elvir mi u Velenju objasnjavao da igla na kompasu pokazuje jug i ode on. Marko mi se u Makarskoj u noci zabio u odbojnik uz cestu, hodao je i spavao istovremeno. Matan je isao sijeci zavoj na cesti na Visu, pao s biciklom u rupu od dva metra. Njegov iz tima Pol pita sta je bilo, ova jkaze "A pa sam u rupu", kaze Pol "A onda dobro ajmo dalje". Sanda jednom zaspala na blatnoj cesti, mislila da je jastuk od lokve vode valjda. I jos puno toga smijesnoga sam vidio i cuo. I to skoro sve nakon samo jedne noci. Sve me strah sta bi bilo trecu, cetvrtu po redu. Ozenio bih neku babu od 70g usput valjda.

Uf, prezivio vikend. U petak sam zabrijao, legao tek u subotu u 5.30 ujutro. Tri sata nakon toga vec sam u pokretu, treba ici na start domace utrke od 17km, gdje radim i obradu rezultata. Maratonci pocinju stizati i tri sata prije trke, neki bas nemaju kaj drugo za radit. Onakav bunovan cim se ustao obukao sam se za trcanje i na to navukao trenirku, s idejom da ne moram razmisljati o tome nego samo skinem hlace i odem trcat. Nakon odradjenih prijava, a doslo nam je 80 trkaca sto je sasvim ok za takvu trku u Hr, tak sam i napravio i ipak jedva stigao na start. Srecom je sucu zatajio startni pistolj pa se malo cekalo, uz zajebanciju na racun corka u cijevi. Nakon prvog kilometra sam se tek sjetio pogledati jel stvarno imam dres na sebi. Da sam kojim slucajem zaboravio obuci ga trcao bih u bijelim gacama i uopce ne bih skuzio, toliko sam bio mamuran i sjeban. Na 6.km sam se sjetio svih 4 prekobrojnih pivi od nocas. Trka je prosla super, iako za mene nesto sporija nego lani, ali kak nisam u treningu to je ok. Drago mi je da se bar nesto dogadja i u mom selu malom, a ne bi da se sami ne potrudimo. Tak da je skroz ok osjecaj biti dio tak neceg. Najveca fora na trci je bila sto je jedan iz naseg kluba isao sa autom na celu kolone, da vodi trkace. Ali ne bilo tko i ne bilo kakvim autom. Frajer je pogrebnik, a auto je bijeli Mercedes karavan. Ja sam usput zezao kolege trkace da takve usluge na trci nigdje nema – sve bolje utrke imaju ambulanta kola u pripremi, pa tako i nasa, ali mi imamo i – mrtvacka. Pa ako netko odapne usput, nece dugo cekati... ;) Sam start trke, dok smo svi bili zajedno na hrpi me jako podsjetio na onu scenu pogreba iz “Ko to tamo peva”, kad sprovod vrluda po pustopoljini za konjskim pogrebnim kolima. :)) Cerio sam se 2 kilometra

Kvadri su bolili od jucer, a i zeludac jer sam navecer do kasno zabrijao na nekom kucnom partiju i nazderao se teletine ispod peke njaaami, ali svejedno jutros sam u 10 na startnoj liniji druge teske utrke, Sljemenske zimske lige, prvo kolo. Trci se od Sestinskog Lagvica po cesti na vrh, cilj je na terasi Vidikovca, pod Tornjem. Nas mozda 60-tak otvorilo si je zimsku brdsku sezonu , koja je inace dosta bogata u sjevernoj Hrvatskoj, suprotno mnogim ocekivanjima. osim Sljemenske u ovo doba startaju i liga Japetic (na istoimeni vrh) i zimska liga Ivanscica. Ponekad znam otici na Japetic trcat, narocito mi je lijepo kad padne snijeg pa se trci po mekanom, snijegom prekrivenom makadamu kroz hladnu zametenu sumu, a iz trkaca se na vrhu isprava ko iz konja u stali. Na Ivanscici jos nisam bio trcat, nikak ne stignem. Mozda jednom... Zapravo imamo skroz dobru organizaciju u tom dugoprugaskom i brdskom segmentu trcanja, stalno se nesto dogadja. Drugu nedjelju je npr polumaraton Starek na Jarunu, na sto isto idem. Zato sam i forsao ovaj vikend sa dvije teske trke, da se dovedem malo u kondu (nista me tako ne dize kao redovno natjecanje) i da si dam motiva. Do proljeca se da jako podici kondicija, ti bazni treninzi (cemu meni sluze i ove trke) su osnova za cijelu sezonu. Narocito polagani dugi treninzi, koje cu ubacivati u vikend izmedju Sljemenskih trka (koje su svaku drugu nedjelju).

Bio je ovo dobar vikend, dobar start. Kvadri bole, ali to je onaj dobri, plemeniti trkaci umor. Koji jako volim. Jer je znak da misici rastu i jacaju. Imam i 5 kila vise nego lani, sto mora ici dole. Zasad sam eliminirao prvu. Drugi vikend bu pokazao di sam zapravo trkacki. Polumaraton Starek. Jako brza utrka. Nadam se oko 1:25, jer tuci si rekord od 1:23:30 je malo nerelano, ipak tek pocinjem trcat nakon pauzama i (za mene-bez-treninga) preteskim trkama razbijenog ljeta

najvazniji period za treninge, baza, simbolicki mi pocinje ovaj vikend. prvo trka od 17km po bregima, dan poslije prvo kolo zimske Lagvic lige na Sljeme (ide svaku drugu nedjelju, 8 puta s kojom pauzom), pa subotu iza 21km Starek, za Novu meni draga 10km trka po centru grada... misija je pokusati malo poboljsati rezultate na sve tri, Sljeme ici ispod 45, polumaraton ispod 1:23, 10km ispod 36 - to su mi trenutni rekordi. mission impossible? bumo vidli

obozavam Sljemensku ligu i zimske polumaratone, te trkice su mi nekak uvijek bile najbrze. ta kombinacija malo brzine i puno brda sa ponekim ultra dugim - to je moja baza. i jos jedan jako bitni faktor, planinarenje. jaki zimski usponi u Alpama. ono sto mi je lani falilo pa sam si sje*ao cijelu proljetnu sezonu. ovaj put idem planski. zivo me zanima dal cu uspjeti, uz ovaj ritam svaka dva tjedna jaka trka na Sljeme izmedju ubacivati i duge treninge kakve planiram, 40,45,...do 60km. probao bih na proljece opet onaj cestovni ultra Zg-Cazma. imam bijedno vrijeme 5:59:50 (kako sam se provukao ispod 6h, bio sam lud od srece!), al uz prolaz na maratonu 3:30. ocito - pukao ko najgori pocetnik.

zakljucak - zimska baza je najvazniji dio priprema za trkacu sezonu. uz dobru i dugu (stotine km od cega dio i brda) bazu rezultati na proljece su vrlo vjerojatni. i obratno. veselim se. zapravo, iskrim od uzbudjenja jer sam otkrio jednu savrsenu utrku za mene, jako dugacku. niakd prije nisam radio strategije godinu i pola unaprijed. do sad ;) uskoro vise o tome...

inace, uskoro moj lokalni klub (kojem pripadam vise onak proforme, volim bit soler u trcanju) radi tu jednu cestovnu trku. fora je da na njoj postoji jedna jedinstvena pojava u Hr trcanju, naime tip koji radi obradu rezultata ujedno i trci! kad ljudi dodju na prijave on ih zapisuje u komp i dijeli brojeve, brzo se skida i sa zadnjim prijavljenim jurca na start, a na cilju svi nestrpljivo cekaju kad ce i hoce li se pojaviti :)) narocito oni koji dojure prvi da vide sluzbeni poredak. tip napokon dotrci do kraja i onda takav znojan sjeda za komp i riskira strujni udar dok unosi vremena i radi listu. da strga nogu ne bi bilo rezultata tak skoro