malo drugačiji sportovi

cestitam svima sto su prezivjeli Bozic i zelim im da dozive i prezive i Novogodisnju noc. sa Sljemena, gdje sam setao prema Polnocki, grad je izgledao kao Bagdad na CNNu, eksplozija tu - tresak tamo, samo su falili svijetleci meci po nebu. ne kuzim bas sto se to tocno cestita za Bozic ali ak treba ljubit mlade dame - tu sam. povod nebitan. sebi ovom fotkom zelim srecu u pronalasku novog posla, samo cekam kolko ce vremena proci dok me ovi s posla skuze :)

RASPORED TREKING LIGE 6 PLANINA:
1.Mosorski planinarski maraton - 30.04.
2.Medvednica Trekking - 22.05.
3.Risnjak Mountain Trek - 11.06.
4.Velebitski Trekking - 15.,16. i 17.07.
5.Bjelolasica Trekking - 20.08.
6.Učka Mountain Trek - 29.10.

Simun se dogovorio i sa Pejsom, Mosorski ide u ligu. Nisam presretan s tim, jer..
Obozavam Mosorski maraton, imao sam ozbiljne namjere s tom stazom slijedece godine, cujem da se neki domoroci prijete da ce napadat rekord (koji drzi moj frend Bob, a ja minutu slabiji drugi rezultat). Inace Dalmatincima jako tesko pada da im Slavonac i Prigorec vladaju na Mosoru, sto je nama jako interesantno gledat :)) Kad im je ovo proljece u Slobodnoj izisao tekst o tome kak zagrepcanin dve godine za redom uzima pobjedu mislim da su dobijali mlade i mobilizirali sve sto hoda da proba vratiti slavu na more. Sto je automatski poziv da im se to ne dopusti, naravno :))
I onda mi pomaknu prije najavljeni termin sa 2.4. na 30.4. , pa za popizdit. Jer sve mi se cini da sam sad u gadnim problemima, buduci da krajem travnja vjerojatno idem u Tursku i Iran penjat 5-tisucnjake neke. Kme, necu se tak igrat. Izgleda da ce se Bob morat sam ici tuci sa ljutim Mosorasima, a ja da cu morat opet cekat da mu skinem taj rekord. Imam strasnu pegulu s tim Mosorom.
2001. pada dogovor da idemo prvi put na to - Bob uzima rekord, Marko drugi, ja cucim na nekoj jebenoj svadbi (predobar frend, inace ne bih ni dosao na pir). U ponoc nemrem vise izdrzat i izletim sa svadbe u smjeru autobusnog kolodvora da ipak odem tamo. U voznji se presvlacim ko Mr Bean kad ide na posao ujutro. Fulam bus za dve minute. A ne da mi se vozit do SPlita jer vani je nevrijeme, pitanje je hoce li uopce bit utrke. Idem doma, trka se odrzi, rekord uzima Bob
2002. - zbog pustolovne ne mogu na Mosor. pas mater, a cekao sam ga ko pustinja kisu
2003. - eto me, konacno. jurisam, gubim se, vadim se gubim se, vadim se opet se gubim. i stizem na cilj sa JEDNOM MINUTOM iza rekorda!!! 6 sati i 5 minuta. na trci od 6 sati ja zakasnim 1 minutu?! aaarrgghh
2004. - eto me opet, jos ludji. i padne kisa. i predjem ga za 7 i pol sati zbog klizavih stijena. i sad sam siguran da me nista ne moze zadrzati od treceg pokusaja na godinu. i onda ovo pomicanje termina. i sta sad, da odbacim brdo ili dva od 5100m-5800m zbog dragog mi ;) Mosora?? aarrgghh. a cekat do 2006, pa popizdicu

Inace, ova treking liga dobro zvuci, moja prirodno predodredjena disciplina. Hodanje/trcanje po teskim planinskim stazama, saaatima mljac. Ma, jako mi se svidja koncept ove lige, bar ne moram puno razmisljat sta cu s vikendima slijedece godine
Jel netko od lurkera isto ide na to? Bas bi se mogli i javiti koji put vi koji (znam da) citate ovo a vidjam vas po trkama

Grossglockner (3798m) najvisi vrh Austrije, lezi u Visokim Turama (Hohe Tauern), na granici Tyrola i Carinthie. Do 1919 najvisi austrijski vrh je bio Ortler (3905m), ali vise nije. Nije se vrh smanjio :) nego je Italija nakon Velikog rata dobila, okupirala, aneksirala Juzni Tirol, gdje se nalazi Ortler.
Za sve koji prilaze sa istoka Grossglockner je prva stvarno visoka planina na koju nailazimo. Meni je zapeo za oko od prvih uspona po Julijskim alpama. Sa Triglava se u daljini na sjeveru vidi kao bijela spicasta piramida. Tako je lijep izdaleka da sam si zadao pod obavezno ga popesti jednog dana.
Taj dan je dosao nekad u proljece 2002., skupila se jaka ekipa od nas 6, dva naveza po trojica, i dovezli smo se preko alpske ceste te navalili. Odabrali smo klasicni pristup, preko ledenjaka Pasterzee, koji se inace ubrzano topi al je sa svojih 9km jos uvijek najveci glecer u istocnim Alpama. Nazalost nisa mzapamtio podatak koliko je taj led debel ali znam da je poprilicno. Preko njega se tu i tamo otvore duboke pukotine u kojima je ne jedan neoprezni planinar zaglavio pa se navezujemo (ili smo samo razgovarali da bi trebali, ne sjecam se tocno ;) ) . Cilj za prvi dan je kuca na Adlersruhe (Orlovo gnijezdo) na 3454m. Nakon spavanca drugo jutro se lagani uspinjemo preko snijegom pokrivenih dosta strmih padina do vrha. Na najtezem, vrsnom, dijelu uspona pozabijane su celicne stange koje vire po metar iznad snijega. SLuze za osiguravanje, ako netko frkne nizbrdo po ledu drugi iz naveza ga lakse zaustave, samo se prebaci konop oko sipke.
Veliki kriz na vrhu bi se za lijepog vremena trebao vidjeti i iz doline, provjerite svoje oci na onoj fotki sa crkvenim tornjem.
Mi smo se fino izgustali na vrhu i polako otisli dolje do kuce i odmah skroz u dolinu. Bilo je prilicno klizavo na donjem dijelu, poceo se hvatai led na mjestima sto je jako opasno buduci su donji dijelovi staze jako izlozeni, pad vodi ravno do dna doline, ekspresnom linijom. I doma u kutiji, s nogama naprijed. Zato je najbolje uopce ne skidati dereze, ako ima i malo leda.
Sve u svemu - jako lijep dvodnevni izlet, imali smo srece s vremenom i vrlo zadovoljni se vratili doma, sa jos jednog dugo zeljenog vrha.
Narocito se Ivici dopao, on se vracao gore jos par puta, isprobavajuci razne varijante. Tu i inace alpinisti dolaze vjezbati penjanje u ledu, ispod sedla izmedju dva najveca vrha strmo se spusta kuloar Pallavicini. Trenutno nije na popisu mojih ambicija, ja zasad trosim samo normalne pristupe ;)

Mont Blanc (4807m) je masiv na granici Italije i Francuske, a njegov francuski vrh je najvisa tocka Alpa.
U periodu 07/1999-08/2000, netom nakon izlaska iz vojske, bio sam ko pusten s lanca. Zaredala su ostvarenja starih snova. Prvo biciklisticka tura od 1400km po obali i otocima, od ZG do Dubrovnika, pa prvi maraton, prva pustolovna utrka i onda u srpnju 2000-te dosao je red i na Mont Blanc.
Nasli smo se trojica i krenuli autom u Chamonix, nekih 1000km od ZGa. Tad je tunel MtBlanc bio zatvoren zbog one gadne nesrece pa smo se popeli preko prijevoja Grand St Bernard iz Italije u Svicu i nakon kratke voznje usli u Francusku, Chamonix. Tu je pravi raj za shopping planinarske opreme pa smo se nakupovali potrepstina.
Goran i ja smo krenuli gore penjati, dok je Igor obavljao svoje poslove po gradu i cekao nas. Popeli smo se popodne zicarom na Aiguille du Midi, sa 1050 na 3842m, odlicna usteda vremena. Pogledajte predivnu panoramu sa te spice na okolinu -> panorama, 360°
Tu je u kamenoj spici izbuseno mnostvo tunela na vise razina i napravljeni toranj, restorani, sobe, svakakvih cuda. Masa obicnih turista dolazi tu na razgledavanje, a i alpinisti se roje u velikim brojevima. Ja ne prestajem sirit oci, jer meni je to dotad najveca visina, sve me fascinira, sav titram od uzbudjenja i iscekivanja.
Na kraju kamenih tunela dolazimo do izlaza, ulazimo doslovno u frizider, ledenu spilju. Prelazimo ogradicu sa natpisom "Dalje na vlastitu odgovornost!", stavljamo dereze, navezujemo se, nabijamo nove kacige na glavu, zadnji stisak ruke i krecemo. Cim smo izasli van na snijeg docekalo nas je ledeno krstenje. Snazan vjetar nas njise, a greben po kojem se spustamo na ledenjak par sto metara nize je ponegdje sirok samo metar, sa padinama 200m nadesno i 2km nalijevo! Ups, drz se, polako. Usput isprobavam i novu kacigu, odnekud sa tornja stize mi komad snijega ili leda i udara tocno u kacigu! Da je nisam imao sad bi bila kvrga ili stogod gore.
Dizemo sator ma La Vallée Blanche ledenjaku i spavamo do ponoci, u susjedstvu jos nekoliko satora i naveza, sa svih strana svijeta. Kraj nas neki Rusi piju votku cijelu noc. Za hrabrost?

U 1 u noci krecemo hodat, prvi od svih. Duboka prtina nas vodi nepogresivo prema Mont Blanc du Tacul (4248m). U jednom trenutku se okrecem i vidi miza nas zmiju ceonih lampi, nekih stotinjak ljudi krece se za nama u liniji. Fascinantan prizor. Malo dalje prolazimo ispod nekih seraka i stajem sledjen - tu netko lezi! Glava puna fotki smrznutih sa Everesta odma salje asocijacije - mrtvac, baaa! Vraga, to neki Skot spava tu gore da ima manje za hodat. Uff, dobro je. Tip se dize i ide dalje iza nas. Cerim se, nemres nigdje ic da ne sretnes pijane skote hehe. Noc je uzasno hladna, dole u gradu je bilo preko 25C u podne, a tu je debelo ispod nule sto jaki vjetar pretvara u windchill reda -20. Nemres ni rukavice skinut za pisanje, bas brrr. Usput smo imali nekoliko dosta zahtjevnih penjackih detalja, u danim uvjetima za mene i Gorana dotad najveci izazovi. Ne samo da je tesko, smrznuto, opasno i noc je, nego se i ostali penjaci nevjerovatno drsko guraju i preskacu i derezama gaze strikove jedni drugima. Opci kaos. Do vrha ima 9, skoro 10 sati pa nas je uskoro uhvatila i zora.
U jutro kompa vise nije mogao izdrzati, morao je na sranje usprkos skoro olujnoj vjetrusini. Skrio se iza nekog kamena i uskoro su otamo poceli dolijetati vjetrom noseni plavi wc papiri sa vrlo umjetnicki izgledajucim smedjim detaljima po sredini. Stizali su u takvim rojevima da je to licilo na pravi performance. Kesio sam se ko kreten gledajuci kako se prolazeci navezi penjaca cudom cude sta to leti i cekao hoce li se kome zakeljit posred face.



Pred vrhom penjemo zadnji relativno blagi uspon, mozda 30 stupnjeva nagib, ali sa detaljima cistog leda. Penjemo sa knedlima u grlu, bez osiguranja jer ipak imamo tolko prakse i vjere u svoje sposobnosti.
Ali nije bezazleno. I napokon smo na Vrhu!!! Kakvo olaksanje, kakav trijumf. Uspon je samo pola posla i to onaj laksi dio, ali ipak smo ludi od srece. Grlimo se, skacemo okolo, naslikavamo.
Bili smo gore mozda sat i pol do dva, na jutarnjem suncu i uz stali vjetar vec postaje i ugodno. Koja uzivancija u pogledu! Odlican osjecaj, ispunjenje sna, nezaboravno!

Spust je protekao bez vecih problema, osim cepova penjaca na tezim detaljima di se absaila niz ledene zidove i ljepljenja otopljenog snijega za dereze. Izludilo me to, moram si nabaviti one plocice kaj se stave na cipele da se ne skupljaju snjezne "cokle". Inace je spust najopasniji dio svakog penjanja planine, na spustu se najcesce nastrada. Mont Blanc je usput i najsmrtonosnija planina na svijetu! Ne K2, ne Everest, nego bas ovaj mali Mont Blanc. Godisnje tu gine oko 100 penjaca, procjena je da u povijesti tu stradalo i 6.000 - 8.000 ljudi. Cijela divizija ! Dok smo mi bili tamo poginula su dvojica, jedan Korejanac (s cijim smo frendovima dijelili sobu u hostelu) dan prije naseg uspona i jedan mislim Skot na obliznjoj planini isto dan prije. Zasto tu stradavaju toliko? Zato jer ih dolazi cijela gomila, privuceni onim "najvisi", relativnom lakocom uspona. A veliki broj ljudi oko tebe cini te lazno sigurnim i bezbriznim, to se desi cak i najiskusnijim penjacima. I onda se manje pazi. A glava je doslovno u torbi, na bar 5-6 mjesta po ovoj nasoj ruti, koja se takodjer broji pod "normalne uspone", iako je najduza i najteza od tih "normalnih". Mi to dobro znamo i zivot nam je mio pa JAKO koncentrirano idemo polako dolje.

Mrtvi umorni stizemo jedva na zadnju zicaru za dolinu, nismo stigli ni skinuti opremu. U guzvi gondole skidamo sa sebe dereze, klinove, pojaseve, kacige. Nekom turistu valjda i izgledamo ko pravi alpinisti :)) Jos uvijek u transu silazimo dolje i jos dva dana lutamo po Chamonixu. Dan nakon uspona je nastala ona prva fotka gdje pozirom na mostu sa Blancom iza ledja.
Tad sam jos uvijek bio u transu i opijen dozivljajem i nisam bas kuzio di sam to upravo bio. Prebrzo, presokantno, prenovo. Morati cu to ponoviti. Mozda originalnom rutom prvog uspona, od grada sve pjesice, bez zica.
Puno pozdrava kumu Goranu, penjackom partneru na toj turi, bio je to dan za pamcenje za cijeli zivot

Ova serija fotki je djelo i vlasnistvo Ivice J., mog frenda iz planinarskog drustva.

Monte Rosa je masiv koji se nalazi na granici Italije i Svicarske, a najvisi vrh mu je Dufourspitze, sa 4634m ujedno i drugi po visini u Alpama, iza Mont Blanca. Istocni zid masiva je visok skoro 2500m, sto je u rangu sa nekim Himalajskim zidovima, stvarno impresivna planina! Nase drustvo od 4 clana (Ivica, Alan, Sanda i ja) uputilo se tamo u ljeto 2003-e, sa dva auta (zbog hrpe stvari nismo stali u 1), od ZGa preko Milana do Alagne - sj. Italija, odakle smo se digli nizom od 3 zicare do 3100m i dalje pjesice preko donjih dijelova glecera na kucu Gnifetti na 3600m. Odavde put vodi preko opasnog glecera punog pukotina prema Vincent Pyramide, vrhu od 4215m. Meni je to tek drugi 4000-njak, nakon M.Blanca od par godina prije. Drustvo odlucuje vratiti se na 3600 u kucu kako bi se aklimatizirali, ja pak ostajem na obliznjem bivku na jednoj stijeni, Balmenhorn (4167m). Tu se spava besplatno, dok kuca kosta mislim 12 Eura, tu negdje. Zelim iskoristiti priliku i provesti tri puna dana iznad 4000m, pogled je predivan, dolje je guzva a tu je samo jos troje penjaca uz mene. Totalna tisina u kojoj sam proveo ostatak dana i veceri, upijajuci vrhove oko mene, narocito prelijepi Liskamm, bila je vrijedna sve muke koja me stigla u noci. Prenaglo sam se podigao na preveliku visinu i
uhvatila me gadna glavobolja, prvi znaci visinske bolesti. Moja ekipa nesto nize nema tih problema jer rade po pravilima, popnes vrh pa se spustis malo nize i nema glavobolje.

Drugo jutro ponovno dolaze gore k meni i krecemo dalje svi skupa. Vrijeme je predivno, ovo je jedno od najtoplijih ljeta IKAD otkad se mjeri temperatura i posljedice toga su vidljive na sve strane, raspucali ledenjaci, male lavine i odroni kamenja, uski i nesigurni snjezni mostovi preko pukotina. Oprezno u navezu prelazimo spalte. Duboke su da im se ne vidi dno, mozda i sto metara, siroke po pol metra do dva. Zanimljiv osjecaj je prekoraciti takve rupe. Krecemo se prema Margherita kuci na vrhu Signalkuppe (4554m) ili Punta Gnifetti po talijanski. To je najvisa kuca u Europi, tu cemo spavati drugu noc. Putem penjemo jos tri vrha visa od 4000m, Corno Nero - (Schwarzhorn, m. 4322), Punta Ludwig - (Ludwigshohe, m. 4342), Punta Parrot - (Parrotspitze, m. 4436) i na kraju sam SignalKuppe. Ti vrhovi nisu uopce posebno tehnicki zahtjevni, sve je to hodanje, tek ovaj Corno Negro je malo penjanja u ledu, gdje smo morali koristiti i ledene klinove, sraube, za osiguranje. Susrecemo dosta drugih alpinista i obicnih visokogorskih planinara, jer ovo je stvarno obicna setnja, tehnicki nezahtjevna iako dost teska jer je to sve jako visoko. Noc moje troje frendova provodi na Margariti, to je ta kuca na Signalkuppeu, a ja se i opet spustam na svoj besplatni bivak na 4200, ne tolko radi ustede 15-tak Eura (iako je i to faktor :) )kolko u pokusaju da ublazim glavobolju i da opet uzivam u samoci i tisini. Na Margariti je kao u hotelu, bucno, meni to ubija dozivljaj. A i tako si dajem povoda za jos hodanja. Volim hodati gore dole :) . Pogledajte ovu fotku slikanu tocno godinu dana prije, 07/2002, za usporedbu kolicine snijega, usporedite sa ovom nasom.

Treci dan je trebao biti udarni, penjem se ujutro do Margarite i s ostalima idem na Punta Zumstein - (Zumsteinspitze, m. 4563), odakle smo htjeli pokusati uspon na Dufour, drugi najvisi vrh Alpa. Ali kako se snijeg jako otopio pred nama se pokazalo vise grdih stjenovitih detalja nego sto smo bili spremni progutati. Narocito smo Ivica i ja bili oprezni, ja bas nisam bio upenjan da bih sa sigurnoscu penjao taj teski smjer do vrha. Ostaviti cemo to za neki drugi put, bilo je dosta i ovako. Vracajuci se isti dan skroz u dolinu bili smo svjedoci vec prilicno dramaticnih promjena na ledenjacima, vec su bili jedva prelazni jer su se nove pukotine otvarale na sve strane. Spustili smo se u dolinu, malo uzivali tamo i krenuli doma. Na autostradi u Milanu bilo je 42 stupnja Celzijusa! Najtopliji dan. Na sve strane su se vidjeli pozari. Bio je prilicno veliki sok sici sa ledenjaka sa blizu 0 stupnjeva nocu i ujutro na ovu paklenu vrucinu.

Koji kontrasti, gore bijelo dolje sve sprzeno, gore frisko dole zagusljivo vruce. Zbog vise stvari bio mi je ovo jedan od najdrazih izleta.
Slijedece ljeto nadam se otici opet gore, u isti kraj, do "svog" bivka i ovaj put penjati na Liskamm i Dufour.