malo drugačiji sportovi

Ova serija fotki je djelo i vlasnistvo Ivice J., mog frenda iz planinarskog drustva.

Monte Rosa je masiv koji se nalazi na granici Italije i Svicarske, a najvisi vrh mu je Dufourspitze, sa 4634m ujedno i drugi po visini u Alpama, iza Mont Blanca. Istocni zid masiva je visok skoro 2500m, sto je u rangu sa nekim Himalajskim zidovima, stvarno impresivna planina! Nase drustvo od 4 clana (Ivica, Alan, Sanda i ja) uputilo se tamo u ljeto 2003-e, sa dva auta (zbog hrpe stvari nismo stali u 1), od ZGa preko Milana do Alagne - sj. Italija, odakle smo se digli nizom od 3 zicare do 3100m i dalje pjesice preko donjih dijelova glecera na kucu Gnifetti na 3600m. Odavde put vodi preko opasnog glecera punog pukotina prema Vincent Pyramide, vrhu od 4215m. Meni je to tek drugi 4000-njak, nakon M.Blanca od par godina prije. Drustvo odlucuje vratiti se na 3600 u kucu kako bi se aklimatizirali, ja pak ostajem na obliznjem bivku na jednoj stijeni, Balmenhorn (4167m). Tu se spava besplatno, dok kuca kosta mislim 12 Eura, tu negdje. Zelim iskoristiti priliku i provesti tri puna dana iznad 4000m, pogled je predivan, dolje je guzva a tu je samo jos troje penjaca uz mene. Totalna tisina u kojoj sam proveo ostatak dana i veceri, upijajuci vrhove oko mene, narocito prelijepi Liskamm, bila je vrijedna sve muke koja me stigla u noci. Prenaglo sam se podigao na preveliku visinu i
uhvatila me gadna glavobolja, prvi znaci visinske bolesti. Moja ekipa nesto nize nema tih problema jer rade po pravilima, popnes vrh pa se spustis malo nize i nema glavobolje.

Drugo jutro ponovno dolaze gore k meni i krecemo dalje svi skupa. Vrijeme je predivno, ovo je jedno od najtoplijih ljeta IKAD otkad se mjeri temperatura i posljedice toga su vidljive na sve strane, raspucali ledenjaci, male lavine i odroni kamenja, uski i nesigurni snjezni mostovi preko pukotina. Oprezno u navezu prelazimo spalte. Duboke su da im se ne vidi dno, mozda i sto metara, siroke po pol metra do dva. Zanimljiv osjecaj je prekoraciti takve rupe. Krecemo se prema Margherita kuci na vrhu Signalkuppe (4554m) ili Punta Gnifetti po talijanski. To je najvisa kuca u Europi, tu cemo spavati drugu noc. Putem penjemo jos tri vrha visa od 4000m, Corno Nero - (Schwarzhorn, m. 4322), Punta Ludwig - (Ludwigshohe, m. 4342), Punta Parrot - (Parrotspitze, m. 4436) i na kraju sam SignalKuppe. Ti vrhovi nisu uopce posebno tehnicki zahtjevni, sve je to hodanje, tek ovaj Corno Negro je malo penjanja u ledu, gdje smo morali koristiti i ledene klinove, sraube, za osiguranje. Susrecemo dosta drugih alpinista i obicnih visokogorskih planinara, jer ovo je stvarno obicna setnja, tehnicki nezahtjevna iako dost teska jer je to sve jako visoko. Noc moje troje frendova provodi na Margariti, to je ta kuca na Signalkuppeu, a ja se i opet spustam na svoj besplatni bivak na 4200, ne tolko radi ustede 15-tak Eura (iako je i to faktor :) )kolko u pokusaju da ublazim glavobolju i da opet uzivam u samoci i tisini. Na Margariti je kao u hotelu, bucno, meni to ubija dozivljaj. A i tako si dajem povoda za jos hodanja. Volim hodati gore dole :) . Pogledajte ovu fotku slikanu tocno godinu dana prije, 07/2002, za usporedbu kolicine snijega, usporedite sa ovom nasom.

Treci dan je trebao biti udarni, penjem se ujutro do Margarite i s ostalima idem na Punta Zumstein - (Zumsteinspitze, m. 4563), odakle smo htjeli pokusati uspon na Dufour, drugi najvisi vrh Alpa. Ali kako se snijeg jako otopio pred nama se pokazalo vise grdih stjenovitih detalja nego sto smo bili spremni progutati. Narocito smo Ivica i ja bili oprezni, ja bas nisam bio upenjan da bih sa sigurnoscu penjao taj teski smjer do vrha. Ostaviti cemo to za neki drugi put, bilo je dosta i ovako. Vracajuci se isti dan skroz u dolinu bili smo svjedoci vec prilicno dramaticnih promjena na ledenjacima, vec su bili jedva prelazni jer su se nove pukotine otvarale na sve strane. Spustili smo se u dolinu, malo uzivali tamo i krenuli doma. Na autostradi u Milanu bilo je 42 stupnja Celzijusa! Najtopliji dan. Na sve strane su se vidjeli pozari. Bio je prilicno veliki sok sici sa ledenjaka sa blizu 0 stupnjeva nocu i ujutro na ovu paklenu vrucinu.

Koji kontrasti, gore bijelo dolje sve sprzeno, gore frisko dole zagusljivo vruce. Zbog vise stvari bio mi je ovo jedan od najdrazih izleta.
Slijedece ljeto nadam se otici opet gore, u isti kraj, do "svog" bivka i ovaj put penjati na Liskamm i Dufour.