malo drugačiji sportovi

u osnovi ideje o pustolovnim trkama stoji da je rijec o timskom sportu i da ekipu cine pripadnici oba spola. dakle obavezno najmanje po jedna osoba svakog spola. u praksi to naravno znaci obavezno jedna djevojka. jer ovom vrstom sporta se ipak vecinom bave muski, nazalost. pa su one rijetke zene koje su utrenirane i sposobne za sve zahtijevane (i zahtjevne) sportove koji su ukljuceni u pustolovnu trku na velikoj cijeni. vjerujem da je problem naci pravu curu za ekipu izrazen i vani gdje je ovaj sport vec jako razvijen i popularan i omasovljen, a kod nas je to posebna prica.

vec sam spomenuo u jednom postu da su prve pustolovne trke u hrvatskoj odrzane 2000-te godine, i to dvije jedna za drugom u brzom nizu. te i neke od brojnih koje su uslijedile su pratile
osnovni koncept - ekipe od 4 clana, obavezna zena u timu. mi trojica muskih smo se zacas nasli,
a u rezervi smo mogli nabrojati jos barem 20-tak tipova spremnih na krs i lom. al naci curu...
razmisljali smo kakvu bismo trebali. mora dobro voziti brdski bicikl, mora znati veslati (al dobro, to nismo znali ni mi, bu naucila ak ne zna), mora moci dugo hodati, biti snazne volje (jer ipak se radi o
dvodnevnom do trodnevnom naporu, noci ukljucene), poznati alpinisticke tehnike, da je vedrog duha (ne biste vjerovali kako je to bitno za timsku dinamiku). stavivsi sve ovo na hrpu zabrinuto smo se zagledali. znamo li mi koju takvu uopce?
onda sam se sjetio da nam je jedna takva pod nosom. instruktorica alpinizma, nedavno popela Aconcaguu (skoro 7000m, najvisi vrh Juzne Amerike), a neki dan sam je sreo kak vozi bic na Sljeme. Marko se nasmijao od uha do uha, jer ona i muz joj su mu skoro pa kucni prijatelji. Zrinka nije imala sanse reci ne :) nazalost nisam je vidio na djelu jer sam na kraju ja pratio prvu trku iz bolnickog kreveta, ali decki su rekli da je na prvom Cro Challengeu bila sjajna. ali na nesrecu ne i raspolozena za drugu trku.

onda sam ja malo promijenio tim i upoznao Sandru. njena najjaca strana je bio biciklizam, natjecala se u MTBu, dakle po terenu vozi ko zmaj, a moze i planinariti, jos k tome probala alpinizam. prosla je Bjelolasicu uspjesno, na cistu volju rekao bih (sto je i bitnije od snage) i kasnije bila na jos nekoliko trka. onda smo se Marko, Bob i ja ustalili kao trajni trio i nasli se pred problemom - zelimo pobjedu i trebamo jaku curu. Marko je iznazivao valjda sve zene u hrvatskoj koje su nam se cinile potencijalo dobre i pokusao ih nagovoriti da probaju.
pa smo krenuli na treninge redom sa Danijelom - alpinisticom frisko pridoslom iz Himalaja, pa
Kristinkom - triatlonkom i planinarkom, Jelenom - izvrsnom MTB-vozacicom i planinarkom. zajednicki
odgovor svih njih nakon par treninga je bio - pretesko, niste normalni, idioti jedni (pao je i izraz "nabildani konji":)) ukratko - NE!!!
na kraju smo na trku izasli sa jos jednom MTB vozacicom iz okolice Rijeke, Kristinom (sad nazalost pokojnom rest in peace, malena) ali nismo imali srece pa nismo zavrsili trku.

i opet je krenulo trazenje za slijedecu sezonu. opet je Marko okretao brojeve. ja sam trazio po netu, forumu. pricao sa nekoliko njih, odradio par treninga sa nekima da bi na kraju na jednom planinarskom izletu "testirao" dvije bas obecavajuce. Dora-Nora ;), karatasica i padobranka je bila super i zao mi je da na kraju nismo otisli na bar jednu trku skupa, ali razlog je bio taj sto je ona druga bila BINGO!
znao sam to cim sam na jednom teskom usponu, padala je i kisa usput, opalio jaki tempo, okrenuo se da vidim kako krepavaju i zacudo ubrzo iza mene eto ti nje, ide, jos uvijek. opa. onda smo
krenuli na vrh Risnjaka, po mokrim stijenama sa gromovima u ne prevelikoj daljini, i nisu odustale.
pa smo trcali nizbrdo sat vremena po pljusku, isle su. pa smo onda isli na nocni uspon na Sljeme,
malo se usput "izgubili" - nisu ocajavale, smijale su se. morali smo odabrati jednu i to je
bila Sanda. kad su je decki vidli na djelu samo su im se zaiskrile oci - ZENA JE NADJENA :))

ostalo je povijest. po mom misljenju S. je najjaca pustolovka u hrvatskoj, iako Darija iz rijecke ekipe ima daleko najjace rezultate, ali to pripisujem vise tome kaj ima sposobniji muski dio ekipe :( sram me to rec, al kad jesu. ne fizicki, tu smo bili malo jaci ipak - pojedinacno, nego po snalazljivosti, orijentaciji, koncentraciji, organizaciji. mi smo malo previse zaigrani,cini mi se. tu usporedbu cura govorim cisto sa fizicke strane, po snazi, da se razumijemo. D. je sposobna biti i vodja tima, mislim da je u pocecima tih utrka bila najzagrizenija od svih sudionika zajedno, najupucenija u bit tih trka.

kroz ovih par godina kako se znamo i utrkujemo skupa postala je Sanda i MTB prvakinja Hrvatske u par disciplina, ispenjala desetak najvisih vrhova Alpa, vesla jace od vecine muskih, trci na brdo skoro za repku, a kad treba vozit bic uzbrdo moram dat sve od sebe da je dobijem - i to je bilo jednom, nikako da nadjem vremena da joj pruzim revansh ;)) . a vrhunac je bio na Cetini, na jednom cro challengu. dosli smo do litice 14 metara iznad rijeke, na mjesto gdje treba skociti dolje u vodu. 14 metara je dosta visoko, da se razumijemo. i ja sam sa nemalo strepnje iscekivao ovaj trenutak. ona je dosla do ruba, okrenula se i pitala "kaj tu treba skocit?" odgovorih joj "da!" ocekujuci da sad slijedi nagovaranje. a ona se nasmije i hop! ovoj dvojici iza mene celjust je bila na podu ko zeki Rogeri, a ja sam se poceo divlje cerit i skocio za njom, u stilu "ako moze zena, valjda mogu i ja-aaaaaamamammama!"

na kraju smo i postogli neke rezultate, dvije pobjede u mix-parovima,bili drugi i treci na nekim trkama, a sa drugom ekipom je osvojila sjajno drugo mjesto na lanjskoj Terri incogniti, detalji su ih dijelili od prvog. u pocetku su sve utrke bile za 4-clane ekipe, sad je vise ovih za parove, a to vise nije to, tu se najcesce tuku muski parovi za pobjedu. posebna je car imati tim od 4 sa zenom u sastavu. nadam se da cu na jos koju takvu trku uskoro, pravu izvornu pustolovnu. ova misija pronalazenja pustolovke je bila vrlo poucna i zabavna. upoznavati sve te predivne djevojke koje su spremne probati pustolovnu utrku bilo je skroz nadahnjujuce, one su ipak dusa i srce svake ekipe - i svake utrke na kraju krajeva.

kad se malo prisjetim koje su to sve cure prosle te trke - bilo ih je
vrhunskih alpinistica i penjacica, biciklistica, veslacica, prvakinja u body buildingu, iz raznih borilackih sportova, obicnih planinarki, casnica iz vojske, obicnih cura...
cesto ih zovu "slabiji spol" ali na ovim trkama sam ne jednom vidio da pucaju i cmizdre decki, specijalci, snagatori, mrge, a njihove krhke zenske clanice na kraj dodju svjezije od njih. zene su izdrzljive, pasu im ove dugacke trke. sjecam se kako su se skupile sve cure iz svih ekipa na trci na Bjelolasici 2000.g i fotkale zajedno za neki zenski casopis, mislim da je naslov bio nesto u stilu "Amazonke" (morat cu to malo progooglat da vidite). bio je to party nakon trke, sve su se sredile vec i oprale od blata, krvi i znoja i blistale su onako jake, ponosne, preplanule. mi pustolovi smo ih svi gledali u jednom trenutku sutnje i divljenja. ako moram izabrati jednu sliku koja mi se najjace urezala u pamcenje, od bezbroj trenutaka sa utrka, onda je to ta. nase celicne dame...

Nova 2005. pocela mi je udarno - sa zestokim trekingom po sjevernom i srednjem Velebitu, a povratak od Alana do Oltara Primorskim uzduznim putem (noc, nepoznata, ne-bas-dobro markirana, smrznuta staza) pretvorio se u pravu avanturu.
No idemo redom. Petak navecer stizemo na planinarski dom Zavizan, 1594m. Krasno vedro nebo, zvijezde proviruju kroz granje drveca. Uskoro je vrijeme i za ici na Kosu, tradicionalmo mjesto za docek Nove. Imamo odlican pogled na Kvarnerski zaljev i vatromete u svim okolnim mjestima. Drugi dan je opet fino hladan i bistar pa pred zalazak Sunca vidimo i vrhove Apenina u Italiji. Domar Zavižana je uzbudjeno skljocao foticem i objasnio da se ne vidi tako cesto skroz do Italije. Nedjelja, krecemo preko Rossijeve kolibe po Premuzicevoj stazi za planinarsku kucu Alan. Tamo upoznajemo i autora web stranica o toj kuci, simpaticnog rockera iz Zagreba. Na zidu visi papir sa prikazom stopa nekih zivotinja koje se mogu sresti u okolici. Medvjed, vuk, lisica, cak i ris.
Nastavljam nocu prema Satorini na srednjem Velebitu sa namjerom da dignem sator na vrhu, pa ne zove se bezveze Sator-ina :)
Nazalost u noci se digao jak vjetar i skupila se naoblaka pa odustajem od tog plana, poceo je i snijeg pa se zavlacim u novo skloniste na Ogradjenici, 1400m, koje su pred dvije-tri godine podigli planinari iz Đakova. To je limeni kontejner sa 5-6 mjesta za spavanje (nisu kreveti, samo daske, treba uzeti vrecu za spavanje i podmetace). Unutra je i mala pec te dosta suhih grana za vatricu. Toplo i ugodno, dok vani vjetar divlja i trese kucicu. Citam upisnu knjigu i vidim da je jos ljudi imalo problema pronaci kucicu. Kad se dolazi od Premuziceve staze za 15-tak minuta stizete do jednog sedla i tu treba otici desno gore na greben. Vrlo je blizu, samo je malo teze uociti je u noci jer bas nema previse dobrih markacija. Nalazi se na podzidanoj terasi, pokraj stare rusevne kamene kuce, od koje stoje jos samo dijelovi zida.
Drugo jutro propada mi plan za uspon na vrh Satorine (mozda sat, sat i pol dalje) jer bura bas jako brije a ja imam jos puno za hodati pa krecem istim putem nazad, za Alan. Steta, al ideja o satoriranju na Satorini ostaje za neki drugi put

Usput srecem dvoje prijatelja s kojima sam hodao jucer, oni su spavali na Alanu i sad idu na jug, ko zna di su ovog trena? Nadam se blizu Stapa, koji im je cilj. Na Alanu ne nalazim nikog, iako je kuca otvorena. Valjda jos spavaju, s obzirom na kolicinu polupraznih i ispijenih vinskih boca po stolovima. Jos malo proucavam otiske sapa na zidu kuce i kladim se koje cu sve sresti usput.
Ubrzo nakon odvojka staze za Oltare (pise 8h do lovacke kuce Sica, odakle jos 1.30 do Oltara) hodam po skroz svjezim medvjedjim tragovima, onak za zagrijavanje. Dan je suncan ali hladan, a vidici sa pocetka ove primorske staze su bas lijepi, na otoke dolje ispod mene.Ova prva trecina puta mi se svidja. Ali samo do mjesta zvanog Planićica. Tu je lose oznacen odvojak za Sicu, treba jako paziti da se nadje i ne ode za Rossijevu kolibu. Dalje je to prilicno teska, "gombasta" - dakle neravna staza, sa dosta mjesta gdje je tesko uociti markaciju. Narocito kad padne noc, sto je mene stiglo kod dubokog Modric dolca. Tu negdje na putu nalazim i nove zivotinjske tragove. Samo konji ovaj put, njih 5-6 pase na jednoj dulibi. Zgodan prizor. U okolici bi se moglo iskoristiti i nekoliko pastirskih stanova (natkrivenih kamenih kucica) kao zaklon u nuzdi. I tak, nakon prilicno teske nocne orijentacije i stalnog klizanja, nekoliko lisicjih tragova usput, eto me i na Pandorinom planu, nekoj livadi, cistini usred sume, nedaleko Sice. E sad ovi tu tragovi, velike sape, jel tu luta neki posebno velik pas ili ima i vukova? Glp, ajmo mi malo brze odavde. Po desnoj strani livade bi trebala prolaziti sumska cestica za Sicu, po kojoj ubrzo marsevskim korakom dolazim na glavni makadam Oltare-Zavizan. Jos sat vremena spusta i vani sam, krug zatvoren. Krasni trening za pocetak jake treking sezone. Mozda kasnije dodam i neke fotke, kad dobijem donacije ;) (ajmo Dada, Ivsa, Vjeran ...)

Uf, kak sam se raspisao, a htio sam samo ostaviti par linkova na neke nove zgodne utrke za ovu sezonu. Stigla mi je naime pozivnica za ovogodisnju Adventure Race Slovenia - to je ona krasna trka za 4-clane ekipe, ona di smo spusili zbog mog strganog bicikla. Termin bi mi cak i mogao proci, razmislit cu jos o sudjelovanju na toj utrci. Iako mislim da ne bu islo, zbog previse drugih dogadjanja ovog ljeta. Jedna od sjajnih novih stvari je i ultra oko masiva Mont Blanca, 155km trekinga (trcanja, zbog dobre staze) kroz tri zemlje: Svicarsku, Francusku i Italiju. Krece se iz Chamonixa, gdje je i cilj nakon punog kruga. ovdje je web sa detaljima i krasnim fotkama. Zahvaljujem covjeku pod nickom Luna na hps-forumu koji mi je dao info za ovo, tak da sam se stigao prijaviti po nizoj tarifi. Startnina je sad vec malo veca, oko 90 eura mislim, pise tu negdje na webu. Odusevljava me ova visinska razlika od 8500m uspona, profil se vidi na drugom www-u. Ides, kak luda utrka, naravno da sam se ODMAH prijavio! Mozete i sami to procitati na presentation stranici, ali moram izdvojiti ovaj isjecak:
This fascination, we wish to share it with you, through an incredible individual adventure.
This event is the culmination of a long time dream and a passion for the ultra-trail, shared by an increasing numbers of racers and accompanists from the three countries. Its achievement has been possible thanks to the friendship that links the inhabitants of the French, Italian and Swiss villages of the "Pays du Mont-Blanc".
.. we are more or less 2000 people sharing the same dream carefully prepared over many months. Despite the incredible difficulty, we feel serene thanks to the help and comfort offered with by five hundred or so keen volunteers who in a spirit of sharing and friendship are ready to partake in the same adventure. We are about to take off on a dream-world adventure

Biti ce ovo najludje ljeto, Velebit ultra pa Grintavec Tek pa ovo, krajem kolovoza. Da ne spominjem ostale trekinge i Alpske uspone planirane za vikende izmedju :)) Vidim da cu morati skroz smanjiti ostale aktivnosti da sacuvam snagu, ispadaju maratoni i neke pustolovne. Nadam se bar da cu imati dovoljno strpljenja i razuma smanjiti sa tim.
Kaj vi mislite? hehehe
ps: u backgroundu skupljam informacije i ideje za 2006. pa tako nadjoh i longest mountain-endurance run/race in Europe, jedna od dvije ultre koje se nadam da cu probati nagodinu. o drugoj cu se morati malo vise raspisati jer je - posebna. no, o tom potom

dada79, fala za fotke ;)