malo drugačiji sportovi

(mali "duhovni" intermezzo)
Hram Shaolin osnovan je prije više od 1500 godina na temeljnim učenjima zen budizma, koja posebno njeguju jedinstvo duha i tijela. Redovnici hrama kroz dugotrajne meditacije i vježbe stječu nevjerojatne fizičke sposobnosti. Takve metode treninga postale su temelj svih borbenih vještina poznatih Zapadu (Kung Fu kao najpoznatija od njih). Međutim redovnici Shaolina nikad se nisu smatrali isključivo borcima, jer njihove vještine samo su posljedica cjelokupnog treninga baziranog na meditaciji. Osnovni cilj je sposobnost kontrole protoka tjelesne energije, koju nazivaju Qi. Takav tip kontrole omogućava redovnicima da u određenim situacijama ne osjećaju bol. Svoje borbene vještine redovnici mogu koristiti samo kao obranu. Kroz povijest su često služili caru u obrani Kine, ali uvijek odbijajući nagrade i položaje, vraćajući se svojem hramu i služenju Buddhi.

Nesto vise mozete naci na ovom webu o predstavi, a ovdje o njima samima. Meni se cini vrijedno gledanja jer ovi ljudi su najblizi onim smijurijama koje je Bruce Lee "izvodio" u svojim filmovima, s tom razlikom da su ovi decki for real. A nikad ne skodi uciti od ovako uspjesnih i iskusnih ljudi o disciplini tijela i duha, ako se bavite nekim zahtjevnim sportovima izdrzljivosti. Na jednoj razini i treking/maraton vas moze odvesti u trans, ako traje dovoljno dugo. Ja cu ih gledati u ZGu, pozivam zainteresirane da mi se pridruze.

Upravo sam se vratio sa 40km trcanja, trening koji nije zavrsio dobro kako je poceo. Forsirao sam preveliku duljinu, znao sam to odmah, jer zadnji trening je bio 25km pred 2 tjedna. Po svakoj logici ovaj je trebao biti 28 – 30km, ne vise. Ali lijep dan i poznati teren gdje se lako izvucem autostopom ako treba kratiti, a i velika zelja i svjesnost da krajem kolovoza ceka MtBlanc 155km trcanja nagnali su me da probam. Pa kaj bu – bu.Jos mi se tresu ruke od hipoglikemije i zime, trcao sam na nula stupnjeva u majci kratkih rukava, zubato sunce nije grijalo bas dosta. Odnosno, bilo mi je ok dok sam trcao, tak se covjek zgrije. Al ja sam puko, tam oko 31.km-a (kolko sam maloprije rekao da sam smio ici max?), pukao ko kokica. Genijalac naime nije nista ponio za jest, ni novaca za kupit nesto usput. Neke cudne mazohisticke porive sam pustio da me vode danas. Zanimljiv je taj pad koji predstavlja hipoglikemija u kombinaciji sa prevelikom duljinom. Vrtilo mi se u glavi, slika mi bjezala, skoro na rubu da padnem, morati cu malo prouciti mehanizme u biokemiji u takvim slucajevima. Mozda sam htio podsvjesno osjetiti to u kontroliranim uvjetima, kao opomenu sto me ceka ako na ovogdisnje treking tipa Velebit i Blanc slucajno odem neoprezno i samouvjereno. Na kraju sam si priustio nekoliko km hodanja i onda autostop do doma.

Dok sam onak jadan i prazan i slomljen kilavio neki spori trk zadnji km do kuce kroz glavu su mi nepogresivo i nezaboravio prolazile neke epizode slicnih iskustava sa proslih utrka. Bilo je toga, o da.
Prvi maraton, teski raspad sistema tam negdje oko Jaruna pa teskih, kamenih nogu u agoniji do cilja. Pa supermaraton Zg-Cazma, prvih 42km za 3:30 i onda zadnjih 20km za 2:30, od cega zadnjih 10km za 1:30h, neizrecivo sporo, bolno, tesko. Zivo se sjecam te trke, Petrina i ja smo skupa trcali do iza 25.tog, onda je on otisao napred, pa sam daljnijh 10 isao sa Marijom Paulus, sada Schwartz, tada ponajboljom nasom maratonkom. Iza 42 ja sam dosta usporio i stigla me druga Mare, Trosicka. Koji km sa njom i onda i ona leti dalje. A ja sve sporiji i sporiji. Robert Schw. se vozio sa autom gore dole, bio je pratnja nekim trkacima, u jednom trenutku mi je dodao vode kroz prozor i pitao kaj mi je. Ja velim “puko sam”, pita on “di boli” a ja krenem nabrajat, kvadri, listovi, kriza, kuk,stopalo, ma ko Jeremija. Sjeo sam par puta na travu kraj ceste i cvilio od bolova. Automatski sam nastavio hodat pomalo dalje, cekajuci da padnem u neku grabu i da me pokupe poslije smetlari. Ambulantni kombi koji je pratio trku se sve cesce motao oko mene, brizna doktorka pitala “jel ide”, padale su oklade di ce me skupljat. Meni su jako licili na lesinare taj put. Jer su vec skupili par krepanih trkaca usput. I vidio sam ih kao glavnu prijetnju mojoj ambiciji da zavrsim tu trku, moju fix ideju. Ja sam se naime tako naumio kazniti jer smo samo tjedan dva prije bili diskvalificirani sa one trke Cro Challenge di smo se budale u mraku zgubili podno Imbera i nismo mogli naci KT. Marko iz ekipe mi se pridruzio, trcao je malo iza mene i bili smo obadva spemni poginuti ili doci na cilj. I dosli smo.

Negdje na 50inekojem km sam opet poceo trckarat, iz ciste dosade rekao bih. I fanatizma. Buban, simpa bradonja iz Cazme me stigao i prestigao par km prije cilja da bih ga ja onda uhvatio i presao u samom finishu. Koji je bio cista poezija za mene. Na onoj ubojitoj uzbrdici na ulazu u Cazmu sam dobio posiljku energije iz najdaljih kutaka mojih stanica, tabla na kojoj je pisalo 60km je bila ko da nekom polumrtvom od zedji u Sahari napisete voda - jos 200m. Usprintao sam u cilj u vremenu 5:59:50. Ispod 6 sati, 10 sekundi ispod 6 sati!!! Nemoguce! Da puknes od smijeha. Iz birtije kraj cilja trku su gledale neke zgodne cure, tip na razglasu se vec uspavao od dosade (jer pobjednik je dosao 2 sata prije) pa mu je moj trk bio sjajna prilika za vjezbanje senzacionalizma, ispo sam frajer ni kriv ni duzan. Za potrebe impresioniranja promatracica otrcao sam jos 200m, kao meni je prekratka trka , tek sam se zagrijao, otisao iza ugla i pao mrtav kraj kante za smece. Poslije je ispalo da sam cak dosao drugi u kategoriji i dobio i neke novce, jer mi je konkurenciju svu sa staze odvezla Hitna :)) Marko je bio treci.

O, krepao sam ja jos par puta, ali na sta ce licit ovaj post budem li pustio uspomene van?! Spomenut cu neke jace epizode, trening 3 tjedna prije jednog sljemenskog maratona i onda pucanje na 36.km na samoj trci, odustajanje, al ok to je bila vise ozljeda nego pucanje. Prvi Velebit trek, tu su me unistili zuljevi, od Batinovice do Senja sam cupkao na petama i psovao, a tempo je padao, paaaadao... upuzao sam u cilj vec halucinirajuci, Simun bi mi cestitao a ja sam mu rekao “samo malo, sam malo da vidim jel prava..:” On me gleda i ne kuzi o cemu ja to, kamerman snima i cudi se, svi si misle da sam napokon poludio, a ja sam samo htio opipati Nehaj i provjerit da je to to, da je gotovo, GOTOVO AAAAAHHHHH. Bobo se samo smijao, samo on je znao kako je tesko bilo taj put. Skoro znao, jer nije on strgao koljeno vec na pocetku trke i klipsao ostatak puta i dehidrirao usput.
Pa onda prosli Velebit. Nekoliko ljudi mi je reklo da znaju da cu ja pobijedit, to se kao podrazumijeva. Bio sam bas ljut na njih. Kak oni to zamisljaju “lakim poslom”?! A je se pretrgao da dodjem do kraja. Na cilju su mi se tresle i grcile usne, nisam mogao izgovoriti razumljive recenice. Grlo mi se upalilo od onih ugljikohidratnih buckurisa kaj sam pio cijelim putem, bio sam Prazan, preprazan i da bih slavio za mene stvarno velicanstveni dan. A cak ni ne bih tak bio umoran, dobro sam raspodijelio snage, da se nisam zgubio iznad Oltara i priredio si dodatnih 5-10km trcanja okolo naokolo, u panici, koji su me potpuno iscrpili. Na sta tek lice oni koji odustanu ili dodju puno kasnije? Morat cu poceti raditi intervjue nakon trke

Zato se nikad ne ljutim i ne pizdim ako mi partner negdje na trci pukne. Poptuno ga/ju razumijem. I suosjecam. A meni nema druge nego stiskati sa treninzima, malo pametnije nego danas, ako mislim proci Blanc, cijih 155km i 8100m uspona (i jos toliko silazaka) mi iz danasnje razvaljene perspektive izgleda zastrasujuce brrrr. I neopisivo privlacno :)). A sad, skuzajte, idem u krevet otegnut papke

Evo sad jedan bezvezan post, da napokon malo organiziram te svoje uspomene. To je naime i bio prvotni motiv pokretanja bloga, jer sam pomislio "da vidimo na kojim sam ja to sve utrkama bio...hm... kvragu!" i nisam se mogao sjetiti redom svih, pocele su mi se mijesati u glavi malo. A kako nemam ni fotografije sa svih pobojao sam se da bih mogao poceti zaboravljati, a to bi bila velika steta. Stvarno sam imao privilegiju biti na skoro svim trkama u HR, upoznati ljude koji su se prvi popalili za tim pustolovinama, gledati kako neki odlaze a drugi dolaze. No dosta patetike, ajmo popis na sunce, ovdje su sve dosad odrzane sa malim podsjetnikom na kojima sam bio s kim i kak smo prosli

1. 05/2000 Cro Challenge Dalmacija 140 km (Split-Mosor-Cetina-Omiš-Biokovo-Makarska), bio sam prijavljen, imao sam ekipu al sam se gadno razbolio prije same trke, moji isli bez mene, odustali
2. 08/2000 Bjelolasica bio sa Dariom, Alanom, Sandrom, zavrsili uspjesno - zadnji :))
3. 05/2001 Cro Challenge Dalmacija 150 km (Trilj-Cetina-Omiš-Supetar-Sutivan-Bol) Bob,Marko, Kristina (RiP :( ), ja, diskvalificirani na pol trke zbog promasene KT na Imberu
4. 09/2001 Bjelolasica 2 nisam bio, Dario i Alan sa svojim Juicy uzeli 3. mjesto!
5. 03/2002 Cro Challenge Paklenica Bob i ja, zavrsili negdje oko 5. mjesta (eto, zaboravio sam, grr!)
6. 04/2002 Bjelolasica warm-up, zimska. Sanda, Bob, Marko i ja, 2. mjesto
7. 05/2002 Cro Challenge Dalmacija 150 km (Sinj-Trilj-Cetina-Omiš-Biokovo-Makarska), umjesto Boba s nama je Simun, zavrsili uspjesno- zadnji :))
8. 06?/2002 100 Dalmatinaca, Vrgorac-Neretva-Biokovo-Makarska, Sanda, Bob,Prika i ja, odlicna trka, 3. na kraju
9. 08/2002 Bjelolasica 3 nisam bio, Sanda sa Iglu sportom, odustali
10. ? 2002, Kvarner Istra Challenge, 2002, Sanda i ja, odustali jer sam ja crko ko debeli rakun, jos i danas se smiju mom visenju na stijeni pol sata.
11. 10/2002 Cro challenge Dubrovnik - 50 km (Dubrovnik i Elafitski otoci), Bob i ja, odlicni 2. Hmm, a mozda je to bilo 2003, a 2002 slabi?
12. 03/2003 Cro challenge Paklenica - 50 km (Nacionalni park Paklenica), Sanda i ja, prva pobjeda (mix kategorija)!!!, Bob i Prika dobri
13. 05/2003 Cro challenge Dalmacija - 150 km (Vis-Biševo-Komiža), Bob i ja, 2. mjesto u duo kategoriji, 3. ukupno
14. 06/2003 Urban Challenge 1, Sanda i ja 3., vodili pola trke, zgubili se :(
15. 06/2003 - Imo adventure 2003, Bob i ja 4. (gruba greska organizatora, trebali biti 3.)
16. 07/2003 Velebit trekking 1, Bob i ja, prva pobjeda naseg dvojca
17. 08/2003. KI 2003, propustio
18. 09/2003 Terra Incognita Krk, Rab..., promatrao trku kao volonter
19. 10/2003 Cro challenge Dubrovnik - 40 km (Dubrovnik i Elafitski otoci), Bob i ja, slabi, mozda 5.
20. 11/2003 Učka Night Trek 1, Bob ozlijedjen, ja sam do kraja
21. 03/2004 Cro challenge Paklenica - 50 km (Nacionalni park Paklenica), Bob i ja, vodili jedan dio, slabi na kraju, pogubili se svi skupa
22. 05/2004 Cro challenge Dalmacija - 150 km (Hvar), Sanda i ja, pobjeda u mix, jubilarni 10. CC, krasna festa!
23. 06/2004. Imo Adventure 2004 , Umporo i ja, 5. mjesto
24. 06/2004 ARS Velenje, Slovenija, Rajko i Iztok, Sanda i ja, odustali pred sam kraj zbog ozljeda, bili smo odlicni na pocetku trke.
25. 06/2004 Urban Challenge 2, propustio
26. 07/2004 Velebit trekking 2, moja najslavnija :)
27. ? 2004 Terra Incognita, ja se neckao pa propustio, Sanda i Dario sa Dinamitasima, 2. mjesto!
28. 10/2004 Cro challenge Dubrovnik - 40 km (Dubrovnik i Elafitski otoci), Bob i ja, starimo starimo...
29. 11/2004 Učka Night Trek 2, Kiki i ja. I stranputice :) 6. na kraju

Ovo namjeravam, jednom kad mi se bu dalo, polinkati na postove sa opisima i na webove tih utrka. A i dodavat nove kako budu isle, kao skupni pregled svih trka u Hrvatskoj ovog tipa. Kako raste broj tih utrka bojim se da ce biti sve vise upisa tipa "preskocio, propustio..." :(( Ne moze se vise na sve stici, koma. Al zato su tu trekingi, na njih cu nadam se ici sve i poceti skupljati novu kolekciju. Volio bih da mi se citaoci upisu, na kojim su trkama bili, navodeci njihove brojeve i mozda mali komentarcic, kao neka mala anketa postovanog citateljstva, ha, jel moze, da vidim ko sve tu navrati?
Inace ispada da imam 10 nastupa od odrzanih 11 Cro Challengea, mislim da vodim :)) , jel ima ko vise? Osim Karla i Ivane naravno ;)

Vec neko vrijeme smisljam kako da uoblicim ovaj post i nikako nac formulu, nadam se da ce ova iz naslova biti razumljiva :) Ovo ukljucuje tri utrke da se zaokruzi prica, vjerojatno predugacko, sigurno premalo u detalje svake od tri trke.
al ajmo probat, jer veceras sam bas dobio jos malo motivacije od frendice koja veli da joj neki moji postovi tu ostavljaju dojam da su trke "preteske za normalne ljude". porazi i muka su sastavni dio naseg sporta, nek se niko ne zavarava da smo mi "uspjesnije ekipe" neki specijalni atlete i da mu to bude isprika da sam ne proba! o, kako krivo! kako se samo mi namucimo na svakoj trci, bili na kraju prvi, drugi, zadnji ili odustali!
dakle godina je 2002., konacno smo se skupili u cetvorku (nagovorili smo Sandu) i dost dobro smo trenirali, fizicki dio priprema kad vec ne i onaj psihicki, orijentacijski.al sta ces kad nama vece zadovoljstvo predstavlja napor a ne rezultat. ipak, odlucili smo konacno probat ugroziti neprikosnovene pustolove iz Rijecke ekipe. pocelo je sa warm-up Bjelolasicom 2002 . nek vas ne zbuni kaj tamo pise 2001,
trka se odigrala 6-7.4.2002., kako i sam Simun priznaje u drugom tekstu. ionak mu web vrvi raznim greskama pa nist cudno da je fulao godinu ;))
bit trke je dobro opisana tu i tu pa cu ukratko reci samo da smo im fakat puhali za vratom, na kraju su nas dobili za 3 minute (ponovno ne obracati paznju na simunov web di pise 1h i 3min), novi list donosi tocnu pricu. falio nam je jedan sitni detalj, na jednom mjestu smo se malo opustili i promakla nam je pobjeda. mozda smo je izgubili i prvi dan kad sam ja lose vozio bicikl prema Kleku,sigurno sam nas kostao 5 minuta koje su nam falile na kraju. nazalost, uvijek je u svakoj ekipi netko najslabiji na nekoj dionici i ako ljudi nisu dost tolerantni tom jadnom pojedincu je to tesko podnijeti. ja sam prezivio svoju slabost na biciklu jer sam znao da sam puno pridonio s orijentacijom prije i sa nekim idejama za kracenje. to je jednostavno tak, kad si slabiji pusti da ti pomognu oni trenutno jaci, kad osjetis da ti vodis igru na nekoj dionici samo preuzmi vodstvo.
inace se uvijek ljudi vole predati "necijem" vodstvu, obicno to zapadne najjaceg fizicki (kod nas uvijek bio Bob), al on je onda u nebranom grozdju, sve je na njemu (ili njoj) i ako nesto zezne samo je on kriv u ocima drugih. jos gore od toga, ekipa ovisi o jednom covjeku i njegovim prosudbama. koje nikad nisu savrsene,puno bolje sve ide kad razmisljaju dvoje ili troje. zaboravite na "idem ko kofer" sistem, treba misliti na trci! makar po dionicama, treba podijeliti zadace.

nakon tog 3-minutnog priblizavanja najboljima bili smo odusevljeni spoznajom da mozemo. i poceli smo strasno trenirati. i onda nam se desilo samoborsko gorje. napravili smo pravu malu utrku od treninga, prvo hodali cijelu noc da bi ujutro sjeli na bicikle i prevozili hrpu kilometara oko Japetica i po cijelom samoborskom. vec smo se spustali prema doma kad smo pretjerali u silnom osjecaju sigurnosti i moci. sjurili se niz makadam puno prebrzo i jos bez kaciga na glavama, tad smo jos bili mtb-sminkeri "koji to ne nose". bobu je kotac zapeo u poprecnoj vododerini i pri 40-50km/h odletio je preko guvernala i celom pogodio soder, da bi sanda koja je vozila tik iza njega pala preko njega. marko je bio naprijed, ja iza njih i imao sam prokleto predobar pogled na spektakularni pad, jos mi se vrti taj film pred ocima. a i ozljede su bile spektakularne, razbijena bobova arkada, ko da ga je cro cop dohvatio (sa kacigom an glavi ne bi mu bilo nista). sanda se isto fino stukla, a kasnije kad smo boba vec poslali u bolnicu s jednim frendom opet je pala na povratku doma, ovaj put ona radila salto i ledjima tukla asfalt. poptuni raspad sistema, u to se pretvorio nas strateski zadnji trening prije druge trke.
na cro challenge svibanj/2002 otisli smo bez ozlijedjenog boba. a za zamjenu smo nakon dosta razmisljanja uzeli Simuna, koji se netom vratio sa strasno teske, najteze ikad, pustolovne trke Raid Gaulloises u Vijetnamu. odmah smo se pozdravili sa rezultatima jer smo znali da je covjek polubolestan, s tim da nam je zatajio drugu polovicu bolesti ;) doktorica bi ga vezala u ludjacku kosulju da je znala da ne lezi doma okruzen svom mogucom njegom i da namjerava opet na trku. ali takav je on, pustolov u dusi kojeg malo sta moze zadrzati od ludiranja, ima nas jos takvih, iz bolnice na trku. ovisnost.

startali smo iz sinja, sa alkarske staze. a dovezli su nas autobusom iz Trilja, put se malo oduzio a mi od nervoze popili sve sto smo imali sa sobom. i bus konacno dolazi u sinj na start, organizatori dovukli nekoliko razreda djece iz skole da bude publike, djecica veselo pocela pljeskat, mislim da je mozda cak i limena glazba zasvirala, samo da bi
otvaranjem vrata busa ostali u šoku. naime, svi, al bas svi natjecatelji su u hipu preskocili zidic i bacili se na obilno zaljevanje stabala u parku, na ocigled frapirane publike. zivo se sjecam kak su inace sramezljive cure bez pardona spustale gace i posvetile se istom olaksavajucem poslu. kad smo tak fino ispisali silne rehidracijske napitke iz sebe krenuli smo mirne savjesti na trku :). ganjali smo se sinjskim poljem s biciklima, sime je u jednom trenutku na nekom krizanju viknuo za vodecima i postigao opci krs i lom medju tri ekipe koje su se pozabijale u prvog, koji je instinktivno stao na kocnicu misleci da je fulao stazu. to u vezi onog "idem ko kufer" ;))

na kajake na cetini smo dosli kao drugi ili treci. samo da bi nas nakon par sati zadesila najcudnija nesreca. okrenem se da vidim di je nas drugi camac i vidim kako sime vesla i prakticki sjedi u vodi, izgledao im je kajak ko torpedirani brod. ustanovili smo da su nam dali kajak bez cepa! da, kajak ima cep, i da - puni se vodom kad cepa nema! stajali smo na obali pola sata do ksmo iscjedili vodu van i napravili neki patent za zabrtvit rupu, za to vrijeme smo naravno odgledali kako cijela trka prolazi kraj nas. kasnije na divnom absailu od mozda 40m uz sami slap Gubavicu uspio sam se gadno zveknut po nozi tak da jos imam trag na kosti, pa smo se jos na Biokovu Marko i ja zgubili usred bijela dana, sime je osjetio posljedice vijetnama po noci, malo smo se i svadjali tak da smo se jedva dovukli do zadnje discipline, morskog kajaka. stigli smo na cilj sa polumrtvom sandom koju je od silnih valova copila prava morska bolest tek negdje kasno u noci.
svi su bili na rivi i cekali samo nas. i u trenu se sva visesatna, visednevna zapravo, muka pretvorila u trijumf upornosti. primili smo vise cestitki za silnu odlucnost da istrajemo u trci nego na nekim drugim trkama za pobjede. duh se cijeni vise od icega tu, to sto smo onda dosli debelo zadnji mi je bio jaci dozivljaj od mnogih drugih bolje zavrsenih utrka. pobjeda volje.
upoznao sam tada i jos neke nove ljude, meni nove a zapravo stare pustolove. na kilometarskim hodanjima nocu kroz sela makarskog zaledja spojili smo se sa ekipom Alfi, specijalnom policijom. mislim da im zapravo jos dugujemo gajbu pive za pomoc na Imberu, spasili su nas od iste pogreske zbog koje smo godinu prije morali na istom mjestu odustati. jedan od njih me se narocito dojmio. tip je preplovio svijet kao skipper na jahti nekog bogatasa, satima smo brbljali marsirajuci po pustim selima tu noc. on je bio nas novi clan na slijedecoj trci, kad se vratio oporavljeni Bob, a iz tima otisao Marko.

Prika, taj specijalac, je uskocio u tim za novu utrku, 100 dalmatinaca, koju je organizirao Josko Bozic u suradnji sa svoji slavnim ocem Stipom u rodnom im Vrgorcu. koja sjajna prilika za mene da vidim i taj dio lijepe nase, di mozda nikad ne bih inace zagazio. postoji jos jedan pisani pogled na trku, iz ociju tima feral tribune, preporucam procitati! ovo je bila paklena, sjajna, teska utrka! poceli smo super, poveli na biciklu zahvaljujuci spretnom Priki, da bi zbog zbrljanosti oranizatora pali na 4. mjesto na pocetku kajaka. a to veslanje je bilo nesto posebno. Neretva, beskonacno. bio je to dan kad je Hrvatska igrala sa Italijom u Japanu, sjecam se da je Miki dao gol kad smo u nekoj birtiji na obali zicali spagu kojom smo onda vukli nas drugi kajak. lose smo se rasporedili, stavili smo Priku da vesla sa Sandom jer smo mislil da je jaci od nas. pa smo ih zato vukli na spagici po cijeloj rijeci do Ploca i onda jos po valovitom moru do Zaostroga, mislim. bilo je to najduze veslanje u mom zivotu, nekih 50km u komadu. kad smo izasli na kopno bilo je to jedno od najvecih olaksanja od kad znam za sebe. krenuli smo leteci na brdo samo da bi nam jadni Prika pao mrtav nakon pola sata. dosli smo do njega vidit sta je problem.
problem je bio u tome sto smo nas troje bili u strasno dobroj hodackoj formi a njega smo unistili na kajaku. covjek je jednostavno predobar u dusi i mislio je dato tako mora biti pa nije prigovarao, nego je vukao za nama dok je islo. i onda pao na pod, doslovno. preforsirali smo si clana posade,idioti, sta cemo sad? a nista, ja uzeo ruksak ( a imao je kamenje untura! na trke NIKAD nemojte nosit meglajticu sa 8 ulozaka, 2 kile tesku!), a Bob njega na spagicu i dovukli smo se do vrha brda, vec oko ponoci. gore je bila kamera htva pa smo se poslije gledali na Dnevniku(!!) kao "zanimljivost dana" :)) uz vatricu smo posjedili nekih pol sata dok je Prika dosao malo k sebi i onda se dali na opasan posao, absail po mrklom mraku. a bio je to najjaci absail u Hrvatskoj dotad, a i poslije nisam vidjao boljih. okomitih 100 metara!
pa jos niz prevjesnu stijenu. za one koji ne znaju sto je to, to ovak izgleda - spustate se niz konop tik uz stijenu, blizina zida vam je orijentir i neka sigurnost. a onda vam nestane toga, zid se udalji od vas i ostanete visit na striku 10 metara daleko od icega cvrstoga, ko pauk na niti. u totalnoj kmici. Prika je k tome to radio prvi put! sjecam se njegovog glasa iz tame na drugom striku kraj mene dok smo se zajedno spustali dolje, u mracnu rupu. malo je drhtao. sasvim premalo za tu situaciju u kojoj se nasao. divio sam mu se tada. meni je tamo pala lampa sa kacige u dubinu i rasula se u komadice, sto je bio vrlo glasan zvuk u inace tihoj noci pa se GSS na vrhu malo prepao da padaju natjecatelji. slijedio je jos jedan sjajan absail, u rupu neke ponornice, ravno dole u mrak. gore smo se penjali po nekoj lojtri. tu je Sanda razbila svoju lampu i penjala se po mraku gore, na opip.

za mene je to bila jedna od laskih utrka, usprkos teskom dugom veslanju. jer sam imao njega u timu koji je bio neiskusan i nepripremljen, a mi utrenirani. puno je lakse kad niste najslabija karika. onda je slabost drugog prilika za odmor. jer uvijek je tesko onom ko namece tempo, svojom sporoscu. tim je naime jak koliko i njegov najsalabiji clan, brz kolko najsporiji clan. polako smo napredovali prema Vrgorcu, cilju.
na zadnjem brdu Matokitu, gdje sam upoznao i Stipu Bozica, desio se preokret. sreli smo jedan tim koji nam je ugrozio trece mjesto i dali smo se u grcevitu borbu sa njima, zagrebackim All mountain adventures. sjurili smo se niz Matokit ko ludi. tu je mene pukla zuta minuta, potpuno sam se istrosio. vise nisam imao ni kap vode ni gram hrane. a ni energije u sebi. pao sam i pukao, jedva sam se digao i nastavio, trece mjesto je bilo u pitanju i isao sam na goli zrak. i tak kroz suze vidim kako na celu ekipe juri ko brdska koza nas preporodjeni - Prika. od najslabijeg do najjaceg! na cistu volju. predivno. usli smo u Vrgorac izuzetno sretni i zadovoljni. stekli smo jednog krasnog frenda taj put

ne znam jesam li uopce uspio reci nesto bitno s ovom pricom. htio sam reci kako ima teskih dana i onih dobrih. kako je na svakoj trci vraski tesko ali do kraja se dodje. narocito ako imas frendove kraj sebe. naucili smo i sto je najbitnije kod covjeka koji ti je u ekipi - ne fizicka sprema nego tolerantan duh, onaj easy-going stav. nema svadje, nema gnjavljenja drugih, nema ostavljanja slabijih clanova tima kad im je tesko. to je timski sport, timski rad. vlastite ambicije na stranu, daj sve za ekipu. i disite ko jedan. jer samo zajedno mozete zavrsiti trku. po definiciji trke same. zato kad odlucite probati, a mislim da mnogi od vas hoce jer zasto bi citali ovo opce, okruzite se dobrim prijateljima. i budite spremni biti najslabiji ako vas zadesi. jer skoro sigurno hoce, na svakoj trci se uloge rotiraju, svatko dozivi svoj pad i uspon.
ponos? neka posluzi samo tome da ne odustanete kad je tesko. ostatak trke - nek ostane u rezervi. ako vas treba vuci, dajte se vuci. pa vratite uslugu vukuci druge kad oni padnu. jer hoce. timski rad!

Sve si nesto mislim da bi taj Sljemenski treking mogao biti jedna od zanimljivijih utrka sezone. Nacuo sam da nas vec nekoliko trenira gore, istrazuje stazu. A staza je bas teska, puno gore-dole. I vecina toga bi se mogla trcati, ima krasnih poteza za povuc sprint, Vrh-Graficar pa dole u Bistru ravno kroz sumu (ko ziv ko u bukvu) onda Erberov put nekoliko km ravno, pa Bikcevicevom naglavacke dole na Bliznec, strmoglavit se preko korijenja na Medvedgrad, o trcanju uzbrdo po Gipsovoj stazi npr necemo ovom prilikom :)) To samo za ludjake uphilla. A vidim da se nekoliko takvih namejrava pojaviti na stazi. Nas forumski Gorila, koji iako pripada plemenu Divljih Svinja (AK Sljeme) zasluzuje zasebnu maskotu, pa kako se sam predstavio kao majmunce ;) odlucio sam ga odsad zvati Sljemenskom Gorilom. Ne sumnjam uopce da ce iz navedenog kluba doci cijelo krdo Divljih Svinja, od kojih su neki prilicno brzi brdski trkaci. Mozda mi se pojavi kum s ocalama, jedan od najjacih brdskih trkaca u Hr (kako uzgaja pcele, sitan je i zna zujat uzbrdo ratni nadimak se namece sam po sebi), tu je negdje dolje par puta potpisani "Sergej Jovajsa", moj kompa sa proslogodisnjeg gubljenja po maglama night-trek-Ucke i jedan od boljih sljemenaskih maratonaca. Uz Gorilu i Pcelca on je najistaknutiji od Divljih svinja pa cemo ga nazvati Veprom. Ionak obicno ima neurednu profesorsku bradu pa i lici pomalo, narocito kad se dobro zmaze blatom na Sljemenskim stazama. Svakako ocekujem i dvojicu veterana, one slavne Strsljenove sa Velebita. Obojica imaju vrlo dobre rezultate na Slj. maratonu i uzbrdo opcenito. A i neko iskustvo sa trekinga. I trkacke dugove za vratit, bojim se. Onda je tu jedan Slovenac koji je super derao za Gorilom na zadnjoj trci na Sljeme, prava brdska Divokoza. Mogla bi se (trebali bi) pojaviti dvojica rottweillera iz Udruge Dinamit, imali su super start na Velebitu i kasnije morali odustati zbog strgane slape, ali dobro pice na brdo, narocito jedan od njih koji je povukao do kraja Ultre. Pojavili su se ljetos i dva brza mtb-lika iz Samobora, Sismisi od kojih opet jedan izvrstan. Na Velebitu su se predstavili kao Velebitske sotone, mislim da ih se svi sjecaju (ja po dobroj trci na Ivine vodice, ostali po orijentacijskoj nevolji sa Brusanima ;) ) Rijeka ce sigurno poslati svoj kontigent pustolova, oni nek si sami odaberu maskote, iako dvojicu najbrzih (E. i F.) od milja zovem Uckinim Medvjedima, jer ih kao i tu zvijer onomad jednom samo cujem i njusim, a nikako da vidim na stazi. Mozda zato jer su bili dvaput brzi od mene na Uckoj pa sam gutao njihovu prasinu? E pa necete vise!
Ne zaboravimo ni Alfe, specijalnu policiju, pobjednike u Velebitskoj ekipnoj ultri. Ne znam s kojom zvijeri bih njih usporedio uopce, al onaj jedan, glavni, najjaci od njih ima doma neugodnu psinu zvanu Tor, ako se dobro sjecam (nekako mi je slika ocnjaka doticnog ostala jaca od imena i onog "ma nece ti nista"), neki bulldog ili takvo nesto, brrrr. Mogao bi se pojaviti i Bob, slavonska nada, clan pobjednickog tima prve Ultre i rekorder Mosora. Jak je ko bivol, bude li imao interesa za trekinge bit ce medju favoritima gdje god se pojavi.

To je samo uzi krug favorita kojih se mogu sjetiti ovak na prvu, lijepa zbirka razne divljaci u svakom slucaju. Ja sam isto odabrao maskotu za ovu sezonu, tek da se zna. Nisam bio zadovoljan sa zvucnoscu priljepljenog mi nadimka vucjeg na Velebitu (to je ionak vrijedilo samo za tu trku) pa sam odabrao najstrasniju poznatu zvijer, kao upozorenje za suparnike i znak da ovaj put mislim ozbiljno. Pa evo ga , strepite!
Pozdravi od MontyPhyton Killer Rabbita, krvolocnog trekkera. Stampat cu si majcu za tu trku! I svatko tko misli ozbiljno konkurirati nek pocne odmah trenirati (sta je radio dosad?!) i neka si odabere zivotinju, jer na Sljemenu ce se pojaviti pravi zvjerinjak.
Nedavno sam prosao zagorskom stranom na jednom treningu i mogu vam reci da je po friskom snijegu bilo svakakvih zvjerskih otisaka, od lisicjih, veprovih, jelenskih do Nike, Reebok, LaSportiva i Salomon tragova. Vidim krstari se, radi se. Odlucio sam pricekati dok snijeg prodje da ne odajem tragovima najbolje putanje protivnicima. Pridruzite nam se na zvjerskom trekkingu, garantirano cete pogrijesiti! I ispustiti dusu negdje prije drugog, treceg, petog uspona na Sljeme iz raznih smjerova. Tko je mislio da je Sljemenski maraton tezak nek proba ovaj trek

joooj ovo mi izgleda dobro! kaze "Trčati, bubnjati i plesati
Zemljom, moto je skupine ZA ONDEKOZA... stil života koji promovira ova skupina, uključuje svakodnevna trčanja maratonskih dionica, strogu discipline, fizičke napore, sviranje i vježbu.. ". pa to je ko stvoreno za mene, idem! zagreb je nazalost vec rasprodan (nisam saznao na vrijeme, osle karte, cijeli Lisinski planuo!) ali tu je jos Rijeka, koja ne da nije rasprodana nego jos nije ni pustila karte u prodaju. pa ako jos netko zeli ici dobrodosao je, ja idem u Rijeku - dokopat cu se karte nekako, a za Lisinski cemo jos vidit kako cu se ubaciti. mozda se maskiram u cistaca, nesto cu smislit

konacno su stigle friske informacije za treking ligu! pa sam odmah iskoristio priliku za prvu ovogodisnju setnju po sljemenu i pretvorio je u malo izvidjanje. na prvi pogled na danu kartu na webu pomislio sam "koji vrag, kakva je ovo djetelina od staze??!!" jer staza mi stvarno lici na to, frka se 4 puta oko vrha. al kad bolje razmislim to bi mogla biti bas teska utrka, dosta visinske razlike, strmi usponi, a ni orijentacija tu nece biti nebitna. narocito ako nas puste na "slobodno" tj ako ne budu zadane obavezne staze na nekim dijelovima, ko sto se iz najave i cini da bi tak moglo biti. onda ce poznavanje terena prilicno odlucivati. vecina staza je inace ok za trcanje, mogla bi biti i jako brza utrka, nesto kao pojacani Sljemenski maraton. dosta pojacani ;) ali svejedno, tu bi maratonci sa "Kuda idu divlje svinje" mogli biti dobri. valjda ima i Sime pravo kad veli da bi maratoncima bilo i prelako da je dana uzduzna staza Kameni Svati - Lipa ili takvo nesto. ovak ce biti zanimljivije, razbijeno sa puno strmina i precenja po sumi i teskom terenu.
a sto se tice prve, svima preporucam da idu na Mosor, jer to je najtezi teren i najzabavnija trka! ako vam je preskakanje rupa od par metara dubine interesantno, ili skakutanje po ostrim stijenama, od kojih se neke znaju i zaljuljat pod nogama. tu cak ni ne morate nositi stapove - jer vise ce vam trebati ruke, posto se na dosta mjesta bas zgodno spustiti na sve cetiri. narocito ako su stijene mokre od kise, e onda tek treba paziti. onak, malo je i opasnije od ostalih trek-staza (cak i od Vihoraskog) ali je meni definitivno najzabavniji teren, a i s najboljim pogledima
risnjak mi je jako zanimljiv, jer sam vec dugo ciljao Obruc i taj dio. lijepi krug, sa krasnim Risnjakom i Snjeznikom, sa nekoliko dobrih gore-dole. al kak taj dio slabije poznam morati cu to prouciti po karti za bolji komentar
duzina novih staza mi je inace malo razocarenje, nadao sam se jednoj duzoj, cca 80km. ovak ostaje kraljevski Velebit, 130km. Bjelolasica je isto ok, krasan krug opisuje. a Vihoraski je pun pogodak! i onda Ucka. dan? molim?? a kak cemo sad naganjat rekord? to vise nije to :( makar razumijem razloge, ova magla na proslom treku nije bila bezazlena gore na grebenu Sisola. mozda i bolje da je po danu.

na kraju cestitke organizatorima da su to sve poslozili. jos cu malo pronjuskat jedino termine pojedinihutrka, nadam se da se ne preklapaju sa kojom socnom pustolovnom ili brdskom. posebno palac gore za solo ultra verzije na svim trkama ;)
tolko, ajde sad, trenirajte!
stavio sam i neke fotke sa prosle dvije Velebit ultre kao motivaciju ;)