Vec neko vrijeme smisljam kako da uoblicim ovaj post i nikako nac formulu, nadam se da ce ova iz naslova biti razumljiva :) Ovo ukljucuje tri utrke da se zaokruzi prica, vjerojatno predugacko, sigurno premalo u detalje svake od tri trke.
al ajmo probat, jer veceras sam bas dobio jos malo motivacije od frendice koja veli da joj neki moji postovi tu ostavljaju dojam da su trke "preteske za normalne ljude". porazi i muka su sastavni dio naseg sporta, nek se niko ne zavarava da smo mi "uspjesnije ekipe" neki specijalni atlete i da mu to bude isprika da sam ne proba! o, kako krivo! kako se samo mi namucimo na svakoj trci, bili na kraju prvi, drugi, zadnji ili odustali!
dakle godina je 2002., konacno smo se skupili u cetvorku (nagovorili smo Sandu) i dost dobro smo trenirali, fizicki dio priprema kad vec ne i onaj psihicki, orijentacijski.al sta ces kad nama vece zadovoljstvo predstavlja napor a ne rezultat. ipak, odlucili smo konacno probat ugroziti neprikosnovene pustolove iz Rijecke ekipe. pocelo je sa
warm-up Bjelolasicom 2002 . nek vas ne zbuni kaj tamo pise 2001,
trka se odigrala 6-7.4.2002., kako i sam Simun priznaje u
drugom tekstu. ionak mu web vrvi raznim greskama pa nist cudno da je fulao godinu ;))
bit trke je dobro opisana
tu i
tu pa cu ukratko reci samo da smo im fakat puhali za vratom, na kraju su nas dobili za 3 minute (ponovno ne obracati paznju na simunov web di pise 1h i 3min), novi list donosi tocnu pricu. falio nam je jedan sitni detalj, na jednom mjestu smo se malo opustili i promakla nam je pobjeda. mozda smo je izgubili i prvi dan kad sam ja lose vozio bicikl prema Kleku,sigurno sam nas kostao 5 minuta koje su nam falile na kraju. nazalost, uvijek je u svakoj ekipi netko najslabiji na nekoj dionici i ako ljudi nisu dost tolerantni tom jadnom pojedincu je to tesko podnijeti. ja sam prezivio svoju slabost na biciklu jer sam znao da sam puno pridonio s orijentacijom prije i sa nekim idejama za kracenje. to je jednostavno tak, kad si slabiji pusti da ti pomognu oni trenutno jaci, kad osjetis da ti vodis igru na nekoj dionici samo preuzmi vodstvo.
inace se uvijek ljudi vole predati "necijem" vodstvu, obicno to zapadne najjaceg fizicki (kod nas uvijek bio Bob), al on je onda u nebranom grozdju, sve je na njemu (ili njoj) i ako nesto zezne samo je on kriv u ocima drugih. jos gore od toga, ekipa ovisi o jednom covjeku i njegovim prosudbama. koje nikad nisu savrsene,puno bolje sve ide kad razmisljaju dvoje ili troje. zaboravite na "idem ko kofer" sistem, treba misliti na trci! makar po dionicama, treba podijeliti zadace.
nakon tog 3-minutnog priblizavanja najboljima bili smo odusevljeni spoznajom da mozemo. i poceli smo strasno trenirati. i onda nam se desilo samoborsko gorje. napravili smo pravu malu utrku od treninga, prvo hodali cijelu noc da bi ujutro sjeli na bicikle i prevozili hrpu kilometara oko Japetica i po cijelom samoborskom. vec smo se spustali prema doma kad smo pretjerali u silnom osjecaju sigurnosti i moci. sjurili se niz makadam puno prebrzo i jos bez kaciga na glavama, tad smo jos bili mtb-sminkeri "koji to ne nose". bobu je kotac zapeo u poprecnoj vododerini i pri 40-50km/h odletio je preko guvernala i celom pogodio soder, da bi sanda koja je vozila tik iza njega pala preko njega. marko je bio naprijed, ja iza njih i imao sam prokleto predobar pogled na spektakularni pad, jos mi se vrti taj film pred ocima. a i ozljede su bile spektakularne, razbijena bobova arkada, ko da ga je cro cop dohvatio (sa kacigom an glavi ne bi mu bilo nista). sanda se isto fino stukla, a kasnije kad smo boba vec poslali u bolnicu s jednim frendom opet je pala na povratku doma, ovaj put ona radila salto i ledjima tukla asfalt. poptuni raspad sistema, u to se pretvorio nas strateski zadnji trening prije druge trke.
na
cro challenge svibanj/2002 otisli smo bez ozlijedjenog boba. a za zamjenu smo nakon dosta razmisljanja uzeli Simuna, koji se netom vratio sa strasno teske, najteze ikad, pustolovne trke Raid Gaulloises u Vijetnamu. odmah smo se pozdravili sa rezultatima jer smo znali da je covjek polubolestan, s tim da nam je zatajio drugu polovicu bolesti ;) doktorica bi ga vezala u ludjacku kosulju da je znala da ne lezi doma okruzen svom mogucom njegom i da namjerava opet na trku. ali takav je on, pustolov u dusi kojeg malo sta moze zadrzati od ludiranja, ima nas jos takvih, iz bolnice na trku. ovisnost.
startali smo iz sinja, sa alkarske staze. a dovezli su nas autobusom iz Trilja, put se malo oduzio a mi od nervoze popili sve sto smo imali sa sobom. i bus konacno dolazi u sinj na start, organizatori dovukli nekoliko razreda djece iz skole da bude publike, djecica veselo pocela pljeskat, mislim da je mozda cak i limena glazba zasvirala, samo da bi
otvaranjem vrata busa ostali u šoku. naime, svi, al bas svi natjecatelji su u hipu preskocili zidic i bacili se na obilno zaljevanje stabala u parku, na ocigled frapirane publike. zivo se sjecam kak su inace sramezljive cure bez pardona spustale gace i posvetile se istom olaksavajucem poslu. kad smo tak fino ispisali silne rehidracijske napitke iz sebe krenuli smo mirne savjesti na trku :). ganjali smo se sinjskim poljem s biciklima, sime je u jednom trenutku na nekom krizanju viknuo za vodecima i postigao opci krs i lom medju tri ekipe koje su se pozabijale u prvog, koji je instinktivno stao na kocnicu misleci da je fulao stazu. to u vezi onog "idem ko kufer" ;))
na kajake na cetini smo dosli kao drugi ili treci. samo da bi nas nakon par sati zadesila najcudnija nesreca. okrenem se da vidim di je nas drugi camac i vidim kako sime vesla i prakticki sjedi u vodi, izgledao im je kajak ko torpedirani brod. ustanovili smo da su nam dali kajak bez cepa! da, kajak ima cep, i da - puni se vodom kad cepa nema! stajali smo na obali pola sata do ksmo iscjedili vodu van i napravili neki patent za zabrtvit rupu, za to vrijeme smo naravno odgledali kako cijela trka prolazi kraj nas. kasnije na divnom absailu od mozda 40m uz sami slap Gubavicu uspio sam se gadno zveknut po nozi tak da jos imam trag na kosti, pa smo se jos na Biokovu Marko i ja zgubili usred bijela dana, sime je osjetio posljedice vijetnama po noci, malo smo se i svadjali tak da smo se jedva dovukli do zadnje discipline, morskog kajaka. stigli smo na cilj sa polumrtvom sandom koju je od silnih valova copila prava morska bolest tek negdje kasno u noci.
svi su bili na rivi i cekali samo nas. i u trenu se sva visesatna, visednevna zapravo, muka pretvorila u trijumf upornosti. primili smo vise cestitki za silnu odlucnost da istrajemo u trci nego na nekim drugim trkama za pobjede. duh se cijeni vise od icega tu, to sto smo onda dosli debelo zadnji mi je bio jaci dozivljaj od mnogih drugih bolje zavrsenih utrka. pobjeda volje.
upoznao sam tada i jos neke nove ljude, meni nove a zapravo stare pustolove. na kilometarskim hodanjima nocu kroz sela makarskog zaledja spojili smo se sa ekipom Alfi, specijalnom policijom. mislim da im zapravo jos dugujemo gajbu pive za pomoc na Imberu, spasili su nas od iste pogreske zbog koje smo godinu prije morali na istom mjestu odustati. jedan od njih me se narocito dojmio. tip je preplovio svijet kao skipper na jahti nekog bogatasa, satima smo brbljali marsirajuci po pustim selima tu noc. on je bio nas novi clan na slijedecoj trci, kad se vratio oporavljeni Bob, a iz tima otisao Marko.
Prika, taj specijalac, je uskocio u tim za novu utrku, 100 dalmatinaca, koju je organizirao Josko Bozic u suradnji sa svoji slavnim ocem Stipom u rodnom im Vrgorcu. koja sjajna prilika za mene da vidim i taj dio lijepe nase, di mozda nikad ne bih inace zagazio. postoji jos jedan pisani pogled na trku, iz ociju tima
feral tribune, preporucam procitati! ovo je bila paklena, sjajna, teska utrka! poceli smo super, poveli na biciklu zahvaljujuci spretnom Priki, da bi zbog zbrljanosti oranizatora pali na 4. mjesto na pocetku kajaka. a to veslanje je bilo nesto posebno. Neretva, beskonacno. bio je to dan kad je Hrvatska igrala sa Italijom u Japanu, sjecam se da je Miki dao gol kad smo u nekoj birtiji na obali zicali spagu kojom smo onda vukli nas drugi kajak. lose smo se rasporedili, stavili smo Priku da vesla sa Sandom jer smo mislil da je jaci od nas. pa smo ih zato vukli na spagici po cijeloj rijeci do Ploca i onda jos po valovitom moru do Zaostroga, mislim. bilo je to najduze veslanje u mom zivotu, nekih 50km u komadu. kad smo izasli na kopno bilo je to jedno od najvecih olaksanja od kad znam za sebe. krenuli smo leteci na brdo samo da bi nam jadni Prika pao mrtav nakon pola sata. dosli smo do njega vidit sta je problem.
problem je bio u tome sto smo nas troje bili u strasno dobroj hodackoj formi a njega smo unistili na kajaku. covjek je jednostavno predobar u dusi i mislio je dato tako mora biti pa nije prigovarao, nego je vukao za nama dok je islo. i onda pao na pod, doslovno. preforsirali smo si clana posade,idioti, sta cemo sad? a nista, ja uzeo ruksak ( a imao je kamenje untura! na trke NIKAD nemojte nosit meglajticu sa 8 ulozaka, 2 kile tesku!), a Bob njega na spagicu i dovukli smo se do vrha brda, vec oko ponoci. gore je bila kamera htva pa smo se poslije gledali na Dnevniku(!!) kao "zanimljivost dana" :)) uz vatricu smo posjedili nekih pol sata dok je Prika dosao malo k sebi i onda se dali na opasan posao, absail po mrklom mraku. a bio je to najjaci absail u Hrvatskoj dotad, a i poslije nisam vidjao boljih. okomitih 100 metara!
pa jos niz prevjesnu stijenu. za one koji ne znaju sto je to, to ovak izgleda - spustate se niz konop tik uz stijenu, blizina zida vam je orijentir i neka sigurnost. a onda vam nestane toga, zid se udalji od vas i ostanete visit na striku 10 metara daleko od icega cvrstoga, ko pauk na niti. u totalnoj kmici. Prika je k tome to radio prvi put! sjecam se njegovog glasa iz tame na drugom striku kraj mene dok smo se zajedno spustali dolje, u mracnu rupu. malo je drhtao. sasvim premalo za tu situaciju u kojoj se nasao. divio sam mu se tada. meni je tamo pala lampa sa kacige u dubinu i rasula se u komadice, sto je bio vrlo glasan zvuk u inace tihoj noci pa se GSS na vrhu malo prepao da padaju natjecatelji. slijedio je jos jedan sjajan absail, u rupu neke ponornice, ravno dole u mrak. gore smo se penjali po nekoj lojtri. tu je Sanda razbila svoju lampu i penjala se po mraku gore, na opip.
za mene je to bila jedna od laskih utrka, usprkos teskom dugom veslanju. jer sam imao njega u timu koji je bio neiskusan i nepripremljen, a mi utrenirani. puno je lakse kad niste najslabija karika. onda je slabost drugog prilika za odmor. jer uvijek je tesko onom ko namece tempo, svojom sporoscu. tim je naime jak koliko i njegov najsalabiji clan, brz kolko najsporiji clan. polako smo napredovali prema Vrgorcu, cilju.
na zadnjem brdu Matokitu, gdje sam upoznao i Stipu Bozica, desio se preokret. sreli smo jedan tim koji nam je ugrozio trece mjesto i dali smo se u grcevitu borbu sa njima, zagrebackim All mountain adventures. sjurili smo se niz Matokit ko ludi. tu je mene pukla zuta minuta, potpuno sam se istrosio. vise nisam imao ni kap vode ni gram hrane. a ni energije u sebi. pao sam i pukao, jedva sam se digao i nastavio, trece mjesto je bilo u pitanju i isao sam na goli zrak. i tak kroz suze vidim kako na celu ekipe juri ko brdska koza nas preporodjeni - Prika. od najslabijeg do najjaceg! na cistu volju. predivno. usli smo u Vrgorac izuzetno sretni i zadovoljni. stekli smo jednog krasnog frenda taj put
ne znam jesam li uopce uspio reci nesto bitno s ovom pricom. htio sam reci kako ima teskih dana i onih dobrih. kako je na svakoj trci vraski tesko ali do kraja se dodje. narocito ako imas frendove kraj sebe. naucili smo i sto je najbitnije kod covjeka koji ti je u ekipi - ne fizicka sprema nego tolerantan duh, onaj easy-going stav. nema svadje, nema gnjavljenja drugih, nema ostavljanja slabijih clanova tima kad im je tesko. to je timski sport, timski rad. vlastite ambicije na stranu, daj sve za ekipu. i disite ko jedan. jer samo zajedno mozete zavrsiti trku. po definiciji trke same. zato kad odlucite probati, a mislim da mnogi od vas hoce jer zasto bi citali ovo opce, okruzite se dobrim prijateljima. i budite spremni biti najslabiji ako vas zadesi. jer skoro sigurno hoce, na svakoj trci se uloge rotiraju, svatko dozivi svoj pad i uspon.
ponos? neka posluzi samo tome da ne odustanete kad je tesko. ostatak trke - nek ostane u rezervi. ako vas treba vuci, dajte se vuci. pa vratite uslugu vukuci druge kad oni padnu. jer hoce. timski rad!
