malo drugačiji sportovi

Mont Blanc (4807m) je masiv na granici Italije i Francuske, a njegov francuski vrh je najvisa tocka Alpa.
U periodu 07/1999-08/2000, netom nakon izlaska iz vojske, bio sam ko pusten s lanca. Zaredala su ostvarenja starih snova. Prvo biciklisticka tura od 1400km po obali i otocima, od ZG do Dubrovnika, pa prvi maraton, prva pustolovna utrka i onda u srpnju 2000-te dosao je red i na Mont Blanc.
Nasli smo se trojica i krenuli autom u Chamonix, nekih 1000km od ZGa. Tad je tunel MtBlanc bio zatvoren zbog one gadne nesrece pa smo se popeli preko prijevoja Grand St Bernard iz Italije u Svicu i nakon kratke voznje usli u Francusku, Chamonix. Tu je pravi raj za shopping planinarske opreme pa smo se nakupovali potrepstina.
Goran i ja smo krenuli gore penjati, dok je Igor obavljao svoje poslove po gradu i cekao nas. Popeli smo se popodne zicarom na Aiguille du Midi, sa 1050 na 3842m, odlicna usteda vremena. Pogledajte predivnu panoramu sa te spice na okolinu -> panorama, 360°
Tu je u kamenoj spici izbuseno mnostvo tunela na vise razina i napravljeni toranj, restorani, sobe, svakakvih cuda. Masa obicnih turista dolazi tu na razgledavanje, a i alpinisti se roje u velikim brojevima. Ja ne prestajem sirit oci, jer meni je to dotad najveca visina, sve me fascinira, sav titram od uzbudjenja i iscekivanja.
Na kraju kamenih tunela dolazimo do izlaza, ulazimo doslovno u frizider, ledenu spilju. Prelazimo ogradicu sa natpisom "Dalje na vlastitu odgovornost!", stavljamo dereze, navezujemo se, nabijamo nove kacige na glavu, zadnji stisak ruke i krecemo. Cim smo izasli van na snijeg docekalo nas je ledeno krstenje. Snazan vjetar nas njise, a greben po kojem se spustamo na ledenjak par sto metara nize je ponegdje sirok samo metar, sa padinama 200m nadesno i 2km nalijevo! Ups, drz se, polako. Usput isprobavam i novu kacigu, odnekud sa tornja stize mi komad snijega ili leda i udara tocno u kacigu! Da je nisam imao sad bi bila kvrga ili stogod gore.
Dizemo sator ma La Vallée Blanche ledenjaku i spavamo do ponoci, u susjedstvu jos nekoliko satora i naveza, sa svih strana svijeta. Kraj nas neki Rusi piju votku cijelu noc. Za hrabrost?

U 1 u noci krecemo hodat, prvi od svih. Duboka prtina nas vodi nepogresivo prema Mont Blanc du Tacul (4248m). U jednom trenutku se okrecem i vidi miza nas zmiju ceonih lampi, nekih stotinjak ljudi krece se za nama u liniji. Fascinantan prizor. Malo dalje prolazimo ispod nekih seraka i stajem sledjen - tu netko lezi! Glava puna fotki smrznutih sa Everesta odma salje asocijacije - mrtvac, baaa! Vraga, to neki Skot spava tu gore da ima manje za hodat. Uff, dobro je. Tip se dize i ide dalje iza nas. Cerim se, nemres nigdje ic da ne sretnes pijane skote hehe. Noc je uzasno hladna, dole u gradu je bilo preko 25C u podne, a tu je debelo ispod nule sto jaki vjetar pretvara u windchill reda -20. Nemres ni rukavice skinut za pisanje, bas brrr. Usput smo imali nekoliko dosta zahtjevnih penjackih detalja, u danim uvjetima za mene i Gorana dotad najveci izazovi. Ne samo da je tesko, smrznuto, opasno i noc je, nego se i ostali penjaci nevjerovatno drsko guraju i preskacu i derezama gaze strikove jedni drugima. Opci kaos. Do vrha ima 9, skoro 10 sati pa nas je uskoro uhvatila i zora.
U jutro kompa vise nije mogao izdrzati, morao je na sranje usprkos skoro olujnoj vjetrusini. Skrio se iza nekog kamena i uskoro su otamo poceli dolijetati vjetrom noseni plavi wc papiri sa vrlo umjetnicki izgledajucim smedjim detaljima po sredini. Stizali su u takvim rojevima da je to licilo na pravi performance. Kesio sam se ko kreten gledajuci kako se prolazeci navezi penjaca cudom cude sta to leti i cekao hoce li se kome zakeljit posred face.



Pred vrhom penjemo zadnji relativno blagi uspon, mozda 30 stupnjeva nagib, ali sa detaljima cistog leda. Penjemo sa knedlima u grlu, bez osiguranja jer ipak imamo tolko prakse i vjere u svoje sposobnosti.
Ali nije bezazleno. I napokon smo na Vrhu!!! Kakvo olaksanje, kakav trijumf. Uspon je samo pola posla i to onaj laksi dio, ali ipak smo ludi od srece. Grlimo se, skacemo okolo, naslikavamo.
Bili smo gore mozda sat i pol do dva, na jutarnjem suncu i uz stali vjetar vec postaje i ugodno. Koja uzivancija u pogledu! Odlican osjecaj, ispunjenje sna, nezaboravno!

Spust je protekao bez vecih problema, osim cepova penjaca na tezim detaljima di se absaila niz ledene zidove i ljepljenja otopljenog snijega za dereze. Izludilo me to, moram si nabaviti one plocice kaj se stave na cipele da se ne skupljaju snjezne "cokle". Inace je spust najopasniji dio svakog penjanja planine, na spustu se najcesce nastrada. Mont Blanc je usput i najsmrtonosnija planina na svijetu! Ne K2, ne Everest, nego bas ovaj mali Mont Blanc. Godisnje tu gine oko 100 penjaca, procjena je da u povijesti tu stradalo i 6.000 - 8.000 ljudi. Cijela divizija ! Dok smo mi bili tamo poginula su dvojica, jedan Korejanac (s cijim smo frendovima dijelili sobu u hostelu) dan prije naseg uspona i jedan mislim Skot na obliznjoj planini isto dan prije. Zasto tu stradavaju toliko? Zato jer ih dolazi cijela gomila, privuceni onim "najvisi", relativnom lakocom uspona. A veliki broj ljudi oko tebe cini te lazno sigurnim i bezbriznim, to se desi cak i najiskusnijim penjacima. I onda se manje pazi. A glava je doslovno u torbi, na bar 5-6 mjesta po ovoj nasoj ruti, koja se takodjer broji pod "normalne uspone", iako je najduza i najteza od tih "normalnih". Mi to dobro znamo i zivot nam je mio pa JAKO koncentrirano idemo polako dolje.

Mrtvi umorni stizemo jedva na zadnju zicaru za dolinu, nismo stigli ni skinuti opremu. U guzvi gondole skidamo sa sebe dereze, klinove, pojaseve, kacige. Nekom turistu valjda i izgledamo ko pravi alpinisti :)) Jos uvijek u transu silazimo dolje i jos dva dana lutamo po Chamonixu. Dan nakon uspona je nastala ona prva fotka gdje pozirom na mostu sa Blancom iza ledja.
Tad sam jos uvijek bio u transu i opijen dozivljajem i nisam bas kuzio di sam to upravo bio. Prebrzo, presokantno, prenovo. Morati cu to ponoviti. Mozda originalnom rutom prvog uspona, od grada sve pjesice, bez zica.
Puno pozdrava kumu Goranu, penjackom partneru na toj turi, bio je to dan za pamcenje za cijeli zivot