Baršunastim slovima
Razvlačim konce
Nad umornim kapcima.
Rađam besmislena pitanja.

Tražim ljubav,
Po tuđim džepovima.
Hvatam dahove,i spremam ih
U novu kolekciju srebrenih sjećanja.


Stišćem plahte u rukama,i
Gledam zelene duhove
Kako lebde smijući se.
Moja soba sad je njihova plesna dvorana.

Žvačem san i pljuvam ga,
On se opet skuplja u cjelinu,
Sebe polaže na moje modre kapke
I blago ih zatvara.

Nema više zelenih duhove.
Glazba je stala.
Soba je opet soba.
Barem do sutra.

Grizem joj kosu,
a između svake vlasi pogledom grebem bijeli zid.
Svjetlo prodire kroz zavjese na mojim
zjenicama.
Napokon mi se slaže slika.
Naopaka.

Stružem tenisicama
topli,crni asfalt.
Padam na koljena,
dodirujem ga nosom.
Smrdi na iznošene poglede.
Stopalima dodirujem latice suncokreta
uzgojenih samo za ovu priliku.

Gađaju me osmijesima.
Boli.
Crno bijele fotografije ljudi koje ne poznajem,
a trebala bih.
Režem svaki komadić na komadiće.

Komadiće na komadiće,
komadiće na komadiće,
komadiće na komadiće...

¨¨I tako Zauvijek¨¨

trepavicama sam jutros,
odmah nakon sna,
razvukla svijetlost po mokroj cesti.

po hladnom mjesecu,
u obliku naranče
i dalje su šetali komarci.

htjela sam riječima izgraditi novi svijet;
u predgrađu glazbe.
sama se zavući u malu rupu
i s čuđenjem promatrati
Velike Prljave Ljude.

htjela sam u tišini čekati novi život.

trepavicama sam jutros,
od svijetlosti,načinila mač
i borila se njime cijeli dan.

dugo sam razvlačila smijeh
preko telefonske žice.
sama sam stvarala kišu.

i fotografirala ju.
odmah zatim.

trepavicama sam jutros
razvlačila svijetlost po mokroj cesti.
zvala je da se otrgne od mog zagrljaja.

¨¨žar u rukama¨¨
svijet se raspada na mom dlanu.

prskale su staklene perle

pod mojim nogama.

lice bez lica.

crni koraci pred

vratima od stiropora.

kreću u potragu

po plažama mira.

zamagljeni pogledi

bez zjenica.

sjene u rukama

žutih kukaca.

sjedimo.

zatočeni u bocama.

poslani u svijet

prilagođavajući se...

Opet se sve otopilo

I sunce je postalo hladno,

Pohlepno je grizlo svaki moj korak k sreći.

Ostavljalo me samu,

Bez ičega.



Izgriženi nokti

I nervozno lupkanje kovanica o metalni stol.

Pružanje novca drhtavom rukom.

Primanje.

Obrisi boca kroz noć.

I sve napornije disanje.

Smijeh, zastrašujuće glasan, prodoran,

Neprirodan.

Prolazim s prašnjavom knjigom ispod ruke.

Svi gledaju.

I dalje, i dalje. Dugo. Dugo.

Znatiželja je zamrla, sasvim.

I za sobom ostavila samo posoljenu vodu.

Nedotaknutu.




Pokušavala sam nešto reći,

no rečenica je nakon svakog novog sloga bila sve

besmislenija, i besmislenija.

No ja sam ustrajala…do kraja.

Tako su me naučili.

Tko?

Nemam pojma.

Možda TV ili glazba.

Da, vjerojatno.

Postavljala sam milijun pitanja,

Na svako je odgovarala tišina ili

Ona nezadovoljnim mrmljanjem.

Uvijek su me upozoravali na točnost /tj. na netočnost/

Umjesto na smisao.

Kasnije sam jedva dokučila što je važnije.

I onda sam gledala prijatelja kako pretjeruje,

I sam sebi radi sranja.

I znala sam da sam i ja nekad bila takva.

Da.

Još gora.

-hajdemo se potrositi u wc...

kroz nemoguce dolazim do same sebe.ponekad je glupo.

uvijek je glupo.

toliko drugacijih ljudi,mir,uravnotezenost,SRECA...

svi smo zajedno,smjesimo se.

bez pojedinacnih pobjeda,i izblijedjelih uvjerenja.

nema bahatih procjenjivanja,za razliku od onoga gdje se moram vratiti.

snowboard,sloboda,jednakost.

crnci,bijelci,zivotinje,biljke...

nazivaju me pacifistom.i kazu da je to lose.

kazu da je mir los.

vristim jer na shvacaju.gubim svoju ljubav zbog njih.

ali necu vise.ne da mi se igrat po tudim pravilima.ne dalje.

peace!

odrastanje se cini lakim.


jaca sam od njih stotinu.SADA!!!!



gledam curu s dredovima/

ocekujem mracan pogled/

nailazim na topao osmijeh/

uzvracam/

toliko je lakse/

pitaju me zasto sam depresivna/

ne,nisam/

samo me ne poznajete/




ovaj osjecaj je nastao prije rijeci,one su nedostojne ovog sto zelim reci.

ne mogu odabrati prave,oprostite.

euforicna sam,toliko je predivnih osjecaja proslo

kroz mene u poslijednjih 5 dana u dodiru s totalno nepoznatim ljudima.

shvatila sam ono najbitnije,a ne znam sto je to.

bitan je postupak, a ne samo zavrsetak...

hrabrost je...ljubav...

razumijevanje je...ljubav...

sloboda je ljubav...


upijam osmijehe s njihovih usana i radam zajednicke pobjede,

pruzam im ruke...

toliko sam ispunjena.



----PEACE-----

-hajdemo se potrositi u wc!

sam trenutak postaje vjecnost,

i tvoj miris putuje zrakom s namjerom...

sve je puno fotografija i moje nepovezane rijeci sada zvuce kao pjesma,

zar ne?

sve se mjenja... prebrzo.

pruzam prema tebi hladnu,modru ruku.

trazim pomoc.

nesto novo.

gledas sa sazaljenjem i

naredba koju moram poslusat vec je tu.

obozavas me unistavat,zar ne??

evo,evo...

nastavljam se smijat,

bez prestanka...

uvijek onako kako ti kazes.

ne odaziva se na moj poziv kao i uvijek kad ga trebam.

odustajem nakon dva pokušaja. nastavljam tražiti drugdje.

polažem tišinu na uši,oči prekrivam rukama.

tama,samo tu i tamo neki bljesak razbija monotoniju

i tjera me da pogledam nebo...

¨¨stavi svoje ruke na moje

gledaj me¨¨




nešto se dogodilo...

možda...

možda sam se zaljubila