-hajdemo se potrositi u wc...

kroz nemoguce dolazim do same sebe.ponekad je glupo.

uvijek je glupo.

toliko drugacijih ljudi,mir,uravnotezenost,SRECA...

svi smo zajedno,smjesimo se.

bez pojedinacnih pobjeda,i izblijedjelih uvjerenja.

nema bahatih procjenjivanja,za razliku od onoga gdje se moram vratiti.

snowboard,sloboda,jednakost.

crnci,bijelci,zivotinje,biljke...

nazivaju me pacifistom.i kazu da je to lose.

kazu da je mir los.

vristim jer na shvacaju.gubim svoju ljubav zbog njih.

ali necu vise.ne da mi se igrat po tudim pravilima.ne dalje.

peace!

odrastanje se cini lakim.


jaca sam od njih stotinu.SADA!!!!



gledam curu s dredovima/

ocekujem mracan pogled/

nailazim na topao osmijeh/

uzvracam/

toliko je lakse/

pitaju me zasto sam depresivna/

ne,nisam/

samo me ne poznajete/




ovaj osjecaj je nastao prije rijeci,one su nedostojne ovog sto zelim reci.

ne mogu odabrati prave,oprostite.

euforicna sam,toliko je predivnih osjecaja proslo

kroz mene u poslijednjih 5 dana u dodiru s totalno nepoznatim ljudima.

shvatila sam ono najbitnije,a ne znam sto je to.

bitan je postupak, a ne samo zavrsetak...

hrabrost je...ljubav...

razumijevanje je...ljubav...

sloboda je ljubav...


upijam osmijehe s njihovih usana i radam zajednicke pobjede,

pruzam im ruke...

toliko sam ispunjena.



----PEACE-----

-hajdemo se potrositi u wc!