Palim cigaretu iako jedva dišem,

Hodam mokrom ulicom do autobusne stanice.

Sjećam se njegova zagrljaja, kroz dim,

Neželjenog.




Koliko još takvih večeri???




Sjetna ,praveći se da je sve uredu opet sjedam u smrdljivi autobus.

Dodirujem kapke mokre od znoja.

Strahovi opet čine svoje.

Sve je krivo shvatila neuvjerljivo se smiješeći.

Više moji stihovi nemaju smisla, i meni su dosadili.

Lokve se čine prevelike,

I želim oprati lice i ruke,

I sve ono što oni vide na meni.





Ubrzano, preglasno disanje i njegov

Dah

urezan negdje duboko u mojim

Ušima.




Bol, ta prokleta bol i tuga za svakim mrtvim satom

U ovoj užasno tamnoj noći.

A koliko sam cvijeća danas vidjela,

I svaki leptir je sletio na moje trepavice,

I učinio me ljepšom, sretnijom

/možda sam samo halucinirala zbog dosade/.

Vjetar mi je rukama dodirivao koljena,

I činio svaki moj korak duplo tišim.




A onda sam se vratila tu, među ljude.




Legla sam na hladne pločice u kupaoni

I pustila tijelo da se sasvim ohladi.

Sva ona energija netom nestale večeri se izgubila

U prorezima na zidovima.

Dopustila sam ledenom nebu

Da se sasvim uvuče u mene i

Ukrade iz moje uzavrele utrobe sve one vlažne, progutane

Poljupce.

One odvratne rupe svjetlosti.




Zatvaram oči i na usnama crtam onaj slatki osmjeh,

¨¨Onaj Koji Mrzi¨¨

Opet mi donosi poklone umrljane krvlju,

A brada mu je načinjena od oblaka dima,

Cigareta među usnama.

Moj Djed Mraz.





Oči skrivene od pogleda,

Ruke pune ožiljaka i neodsanjanih snova.






Htjela sam mu danas reći koliko mi znači,

ali nisam mogla.

Nudio me čokloladom na ledenoj autobusnoj stanici.

on - Dječak Koji Je Zaboravio Plakati...




Koliko tuge u njegovim očima,

i priča o smrti u samo jednom dahu.

Zarobljen u smijehu,

i podčinjen razlozima

izlazi...

...iz male kutije nazvane Tobom...

VAMA...




Pokazala sam mu svijet.

Onaj koji ja vidim...

Pitao me koliko je stvaran taj Moj Svijet...




Nisam znala odgovor,

samo sam nerazumno promrmljala

SRETAN BOŽIĆ

i nastavila dalje...

Tišina trga zrak između nas dvoje.

Trči ispred svakog zvuka i ubija kreativnost.

Ispotezana sam kroz 1000 svjetova.



U svakom umrla.






Pogled zatočen. Nestao. Tražim ga.

-Tko? –pitaš

Ne da mi se odgovarat ,šutim.

Moje putovanje se nastavlja iako je On mrtav.

-Zašto?

Ja sam ga ubila.

Znate kako? Namjerno.

Ništa nije slučajno. Ništa nikad nije bilo slučajno.






Tko se izvlači na to prokleto slučajno???

Nastavljam kopati zemlju,

Tamo gdje ću sakriti njegov Duh.

Nije težak.





(a ja nisam kriva)
ali ubila sam Ga. Namjerno.






Nakon što sam umrla.

U svakom od 1000 svjetova.

Gledam u zrcalu svoju plavkastu krv.

Je li Sunce postoji više?









Hoće li mi dovraga netko odgovoriti??




Koliko sam loše? Sama.

Gubim razum.

Vonj znoja plovi kroz dim,

Preskačem preko zaspalih Duhova.

Odlazim…

-Kuda?-pitaš






Još uvijek si živ.

Shit. Nisam uspjela.

To znači, moj kraj…

Zauvijek ostajem tu.

I više od zauvijek.






Vjetar odnosi Duhove, ostajem gledati prljave ljude.

Pogledao me…

Tužno,prikrivajući očekivanje, naginjući bocu.

Nisam mogla ništa.

Hladni zrak parao je nosnice

Svaka riječ popraćena oblacima dima

Remetila je harmoniju njegova isprekidanog disanja.

Njegova meškoljenja u rupama sakrivenih pitanja.

Sasvim sporo treptanje

Rastavljalo je moje slike na komadiće.

Kasnije sam ih jela kao začine njegovim pogledima.




Tražio je razlike…




Obilazio je oko mene

Zatvorenih očiju

Crtajući savršene krugove.

Šaljući mi nerazumljive znakove.

Ne pokušavajući sakriti namjere,

Proklinjao me.

Lomio je svaki moj pokušaj da sebe pretvorim u nešto umjetno.




Rekao je da sam mu lagala.

Nisam znala o čemu priča.

Rekao je da nisam poštovala naš dogovor.

Da sam ga izdala.

Nisam znala ni tko je on,

Ali osjećala sam silnu povezanost.

Nisam znala koji mu je slijedeći korak

I to me činilo tako sigurnom…

Tako snažnom.




Pokušala sam mu odaslati pitanje,ali sve se gubilo u dubini

samog njegovog postojanja.

Same spoznaje da je sada tu.

Ništa drugo nije bilo važno.bila sam snažna i jedinstvena.

Izdvajao me iz cjeline i slao u nepoznato,

ne dopuštajući mi da sa sobom ponesem strahove.

Bio je tako tjelesan,a spoznala sam boga.



Nisam smjela izgubiti nit,nisam smjela…

koncentracija je polagano popuštala…




Nije me vodio za ruku,nego mi pokazivao smjer.

Nije me pokušavao ubiti,već samo opomenuti…






Bio je Sada I Tu…I ništa nije bilo važno.

Vjetar se ipak uspio provući kroz poluotvorena vrata,pratio ju je

do završetka stepenica...



U napadu euforije gazila je plastične čaše i mijenjala svijest

svojim riječima.

Iznova je pokušavala pokrenuti Svijet i nasmijati Kišu.



Razvučena po tračnicama nestalih vlakova,

Razlivena pod koracima.



Ona,

Princeza…






Zamijenila je parfem mirisom (?!) duhana.

Vrišti: Dotakni me dahom!!!!



Lanci na hlačama,metal oko vrata.

Bijesna i ljuta.Ogorčena.

Prokleta.



Leži sama,

Šapuće napuklim glasom: Dotakni me dahom.



/destrukcija skrivena u hedonizmu/



Sahranjena u Dnevniku Duha.



Ona,

Princeza

nema me...

možda zbilja nestajem.

ne osjećam kao da postojim.




¨¨iz cjeline izdvaja se jedan zvuk¨¨



tijelo drhti...

nema me...

sama sam- odjekuje mi u ušima

zaista

nepoznate ruke grubo me tjeraju u wc.

hladno je i usko. i strah me...



i moja nevidljiva snaga postaje otirač za njihove cipele

pune novih,blatnih predrsuda.



ne želim opet umirati zbog igre...

svađe...






zahvaćam ledenu vodu,

prinosim je ustima...



ne mogu piti...


ali znam,

jednom ću poljubiti nebo.

a do tada ću se skrivati,

i pričati jezikom destrukcije.


znate,

jednom sam zbilja vjerovala u boga,

u nešto dobro...

jednom



a sada samo

odlazim...

i ostavljam trag...

Poljubit ću Nebo... znam