Pogledao me…

Tužno,prikrivajući očekivanje, naginjući bocu.

Nisam mogla ništa.

Hladni zrak parao je nosnice

Svaka riječ popraćena oblacima dima

Remetila je harmoniju njegova isprekidanog disanja.

Njegova meškoljenja u rupama sakrivenih pitanja.

Sasvim sporo treptanje

Rastavljalo je moje slike na komadiće.

Kasnije sam ih jela kao začine njegovim pogledima.




Tražio je razlike…




Obilazio je oko mene

Zatvorenih očiju

Crtajući savršene krugove.

Šaljući mi nerazumljive znakove.

Ne pokušavajući sakriti namjere,

Proklinjao me.

Lomio je svaki moj pokušaj da sebe pretvorim u nešto umjetno.




Rekao je da sam mu lagala.

Nisam znala o čemu priča.

Rekao je da nisam poštovala naš dogovor.

Da sam ga izdala.

Nisam znala ni tko je on,

Ali osjećala sam silnu povezanost.

Nisam znala koji mu je slijedeći korak

I to me činilo tako sigurnom…

Tako snažnom.




Pokušala sam mu odaslati pitanje,ali sve se gubilo u dubini

samog njegovog postojanja.

Same spoznaje da je sada tu.

Ništa drugo nije bilo važno.bila sam snažna i jedinstvena.

Izdvajao me iz cjeline i slao u nepoznato,

ne dopuštajući mi da sa sobom ponesem strahove.

Bio je tako tjelesan,a spoznala sam boga.



Nisam smjela izgubiti nit,nisam smjela…

koncentracija je polagano popuštala…




Nije me vodio za ruku,nego mi pokazivao smjer.

Nije me pokušavao ubiti,već samo opomenuti…






Bio je Sada I Tu…I ništa nije bilo važno.