Tišina trga zrak između nas dvoje.

Trči ispred svakog zvuka i ubija kreativnost.

Ispotezana sam kroz 1000 svjetova.



U svakom umrla.






Pogled zatočen. Nestao. Tražim ga.

-Tko? –pitaš

Ne da mi se odgovarat ,šutim.

Moje putovanje se nastavlja iako je On mrtav.

-Zašto?

Ja sam ga ubila.

Znate kako? Namjerno.

Ništa nije slučajno. Ništa nikad nije bilo slučajno.






Tko se izvlači na to prokleto slučajno???

Nastavljam kopati zemlju,

Tamo gdje ću sakriti njegov Duh.

Nije težak.





(a ja nisam kriva)
ali ubila sam Ga. Namjerno.






Nakon što sam umrla.

U svakom od 1000 svjetova.

Gledam u zrcalu svoju plavkastu krv.

Je li Sunce postoji više?









Hoće li mi dovraga netko odgovoriti??




Koliko sam loše? Sama.

Gubim razum.

Vonj znoja plovi kroz dim,

Preskačem preko zaspalih Duhova.

Odlazim…

-Kuda?-pitaš






Još uvijek si živ.

Shit. Nisam uspjela.

To znači, moj kraj…

Zauvijek ostajem tu.

I više od zauvijek.






Vjetar odnosi Duhove, ostajem gledati prljave ljude.