Palim cigaretu iako jedva dišem,

Hodam mokrom ulicom do autobusne stanice.

Sjećam se njegova zagrljaja, kroz dim,

Neželjenog.




Koliko još takvih večeri???




Sjetna ,praveći se da je sve uredu opet sjedam u smrdljivi autobus.

Dodirujem kapke mokre od znoja.

Strahovi opet čine svoje.

Sve je krivo shvatila neuvjerljivo se smiješeći.

Više moji stihovi nemaju smisla, i meni su dosadili.

Lokve se čine prevelike,

I želim oprati lice i ruke,

I sve ono što oni vide na meni.





Ubrzano, preglasno disanje i njegov

Dah

urezan negdje duboko u mojim

Ušima.




Bol, ta prokleta bol i tuga za svakim mrtvim satom

U ovoj užasno tamnoj noći.

A koliko sam cvijeća danas vidjela,

I svaki leptir je sletio na moje trepavice,

I učinio me ljepšom, sretnijom

/možda sam samo halucinirala zbog dosade/.

Vjetar mi je rukama dodirivao koljena,

I činio svaki moj korak duplo tišim.




A onda sam se vratila tu, među ljude.




Legla sam na hladne pločice u kupaoni

I pustila tijelo da se sasvim ohladi.

Sva ona energija netom nestale večeri se izgubila

U prorezima na zidovima.

Dopustila sam ledenom nebu

Da se sasvim uvuče u mene i

Ukrade iz moje uzavrele utrobe sve one vlažne, progutane

Poljupce.

One odvratne rupe svjetlosti.




Zatvaram oči i na usnama crtam onaj slatki osmjeh,

¨¨Onaj Koji Mrzi¨¨