Zaobilazile su me kapi kiše (u početku),

Kasnije sam se pokrila debelom,velikom jaknom

I gledala kako se leptiri pomiču, kako bježe…

Kako nestaju.

Njihov smijeh nije mogla prikriti čak ni dernjava iz zvučnika,

Iritantni,oholi smijeh,

Zadah vina i glupi vicevi.

Strah na mom licu ih je pretvarao čudovišta.




Pitala me volim li ikog…

Malo sam razmišljala i odgovorila potvrdno.

Hvala bogu,nije pitala koga…




Hmmmm… žena dijete…ostaje,uvijek kad je ostave.

Budi nježan…to je najmanje što možeš…






Kiša pada sve više i više,jače…

Zvoni mi mobitel.

Meni?

Nisam sigurna,

Ne da mi se provjeravati.

Ostajem u istom položaju,

Pogled mrtav među krilima šarenog leptira.

Upada u lokvu…

Onu u koja sam ja zagazila prije 10 minuta.




Oprosti mi što odlazim ja nikada ne ostajem…




Opet prokleti mobitel…

Obrušavaju se na mene poput nepozvanih duhova…

Leptirova krila…

Više…

Suze se miješaju s kišom,

postaju zvukovi pri udaranju pojedine kapi o tlo…

sada sam na moru…

sjedim na površini…





opet zvonjava,

mobitel…

javljam se:

tišina s druge strane…



Leptirova Krila ovdje…

...ne dopušta da Mu ukradu prazninu,

jer On od te Praznine može stvoriti Svijet...



...zauvijek...

Zašto traže boga u materijalizmu?

Neće ga naći.

Stalno ga spominjući,gubi smisao.

Veličajući ,proklinju ga i ubijaju.

Bore se za njega ,a on je već tu,u nama.Navlačim rukavice na

promrzle prste i krećem novim cestama.

Tamo će biti toplo.

Sama sebi stvaram prostor i ograđujem se riječima od tuđih uvreda.

Smijem se nekom klincu koji zaprepašteno bulji u mene.



Mir.




U bučnom autobusu svačije misli lete po plafonu.

Izlaze,jedan,po jedan.

Trljam oči crvene od umora, site svijetla.

Miris lavande na rukama,

I skliski sapun na mojim usnama. Buđenje na uvijek istim,

neprepoznatljivim mjestima,ispale perle iz kose.

Koje bogatstvo misli pomiješano u svakoj riječi koju podstavljaš pod mene.

Grebem san s očiju, želeći Ti pokloniti

svako novo dobro jutro u mom životu.

A koliko će ih biti?

Dva,

Pet,

Nula??





Ostali su samo panjevi,sada sjedimo na asfaltu,i pijemo nekvalitetno vino.

Od kuda dolazi ta gorčina?

Nestabilnost vrišti u mojim koracima,

Vidimo cestu,ali ne znamo njome proći. Gledam vječni osmijeh na njegovim usnama

I opet iznova se čudim mekoći njihovih snova…

Opet iznova umirem pod njihovim pogledima,

Odbijajući postati odrasla…

Opet je tako hladno pod mojim stopalima,

I suze se opet skupljaju u kutovima očiju..




-gledaj me!!!!

Nisi sam.gledaj me.tu sam i zauvijek ću biti…




Otima se,

Vrišti…




Prolazi drvene stepenice

I zamišlja malezijske Leptire…










Ide prema smrti.




Samo nekoliko sekundi prije smrti…

Staje uspravno,

Gleda ravno…

Ogromni kolutovi oko očiju i tihi pjev…




-gledaj me!nisi sam,ja sam tu…

Zauvijek.




Smiren,

U kavezu kao životinja…

Zamišlja Malezijske Leptire…

I ne želi umrijeti…

NE ŽELI UMRIJETI!!!




Vrišti…

Ali nitko ne čuje…




Gotovo je…

Kakva lažna tišina u njihovim umovima…

LAŽETE!!!!




Sada ljubi metalne rešetke,

Na mjestu gdje je bio on,

Mlad,

Pjevao o životu…




Sada dotiče hladno tlo,

Usamljeno…







I zamišlja malezijske Leptire…

Slučajno razlivena tinta

Crta mrlje savršenih oblika

Po pergamentu života.



Pjevao je noć.

Šetajući kroz šumu.

Priljubljena duša uz hladnu kralježnicu,

Putuje prema stopalima.



U tri smjera:

Lijevo

Desno

pa opet lijevo…




Viče: gori,gori!!

Neka gori! Svaka istina.

Laž je ono što nas sada hrani.

Na povijenim obrazima

Rađaju se nove suze.




I zrak miriše na letove kukaca.

Probijaju opne slobode

I izlaze, slijepi,gluhi i nijemi

Odbijajući prihvatiti sebe.

Svaku novu riječ ustrajno gaze

Dok potpuno ne nestane,

Dok se suze potpuno ne osuše.

Onda nastavljaju dalje.






-Hodajmo po već izgaženim cestama, provjerenim putovima- viču,

Očekivajući zvuk mojih koraka u pozadini.



Ali već dugo stojim na mjestu,

Sa željom i neodlučnošću.

Kao jin-jang.



Izgubljena sam u htjenju.

Sloboda je moj najveći bog.

Buda,Alah,Jahve…

Koliko različitih svjetova u jednom

Stisku ruke.



Stavljaju ih na lomače i gledaju sa zadovoljstvom kako gore njihova tijela.

Sva istina.



-Gori,gori!!!

Neka gori!!

To bi sada trebao biti moj odgovor,zar ne?!?

Sada kad sam napokon upoznala sve te ljude i njihove laži?



Treba im jedna moja za kolekciju …



Hahahaha …

Zbilja misle da ću pristati??

Možda…možda i hoću.

Jer kako oni kažu : što mi preostaje?

Osim… Slobode…

Uzimam svijeće,
polažem ih oko sebe,
praveći krug...
Vrištanjem

Potrebno mi je svjetlo,
samo na trenutak.

Uzimaš svijeće,
činiš krug oko njena tijela,
dok joj glava meko počiva na njegovom koljenu.

Crtaš latice oko njenih očiju
i stvaraš joj Svemir na dlanu.

Ostajem u tami,
uz sjajuckanje šiljaka oko njenog vrata.
Tijelom prislonjena uz hladan zid,
njušim nesreću.

Iz zvučnika se čuje Janis,
nesvjesno se smiješim
i puštam da od mene
napraviš ono što želiš.

Riječi odišu alkoholom
i nepovezane rečenice postaju
mrvice marihuane.





Brojim ti osmijehe
uz razbijene vaze i
netaknute močvare.

Odlasci.
I sjetom plešu njeni prsti.
Putovanja.
Daleke ceste.
Cvijeće uprljano mirisom novca.

Crtam vodu između vlasi kose
I mirišem papir...

Krivi smijer na ranojutarnjem Suncu.

Povratak.
I tugom plešu njeni koraci.

svilenim stopalima gaziš po lokvama...

dugo sam mislila da ne mogu izdržati sama!
sada hodam uz rub pločnika ,mirišem ljude,aute,vrijeme...

kažem mu: -danas miriše na kišu...ponovo!
smiješi se... valja poglede po mojim obrazima,grize me mislima...


a oni sa saželjenjem u očima,
tiho me pitaju s kim razgovaram.
pokazujem bez riječi na (prazno) mjesto pokraj sebe gledajući u nebo.

odmiču se od mene s podsmijesima.
ne vjeruju mi ,ali on zbilja jest tu...






tijelo više nije moje,
gletko klizi po papiru stihova.
šuljamo se iz rečenice u rečenicu
kao djeca ostavljena na rubu života.
prelaziš kosom po mojim ožiljcima.

¨¨klanjamo se kultu Leptira¨¨
i tiho uranjamo u ledeni pijesak smrti...
...Skupa.

nestajemo / umiremo / rađamo se...