zazen1

nedjelja, 22.02.2015.

LJUDI MOJI :D

Evo, da se i ja malo javim klasično blogerski, prvi put nakon nekoliko godina, kao, u postu. U biti, stvar je u tome da mi se desilo nešto moćno i ne oćekivano, dugačije. Nisam posebno u stanju pisati o tome, ali probati ću barem ukratko, pa što bude. Da ne duljim:

Uzeo sam otprilike dvije trečine doze ayahuasce (www.google.com), opće mi se neda objašnjavat, ako vam je zanimljivo, izvolize pa učite :D

Uf, ono, nemreš vjerovat ! Stvar mijenja percpciju u roku od 10 minuta, odjednom imaš produbljeni osjećaj stvarnosti - DMT - jednom riječju. Njega prirodno proizvodi i ljudsko tijelo, ali u malim količinama i rijetko, tako da, ono, izvor mudrosti. S tijelom već nakon sat vremena jedva da možete nešto, ono, teško je zamotati cigaretu, piješ puno vode, ako si osjetljiv, dosta povračaš. E sad, problem je sa time što sam ja na 100mg, 20 tableta, Metadona dnevno, tako da to blokira utjecaj napitka, ali ono, ne bih to potpisao, osjetiš ti to itekako. No, da još malo pojasnim.

Jedan prijatelj, iz komune, probao je ayahuascu prvi puta prije nekih godinu i pol. Ja ga nazovem, ono, pričamo, brijemo, i on mi kaže da je skroz čist , da je prekinuo sa terapijom, da je ok. Hm.... Ma da? A ono, bio je ful težak slučaj, i brijali smo par puta zajedno, krađa i sve... ono. no uglavnom, on čist i super, ja u kurcu kao i uvijek, u zadnjih nekoliko godina. Pa, ajde da vidimo. On mi prvo kaže da to košta soma (1000kn) kuna, i da se moram maknuti sa terapije prije, inače mi čovjek neće raditi. No dobro, to je nemoguće, :)) Nakon nekih osam mjeseci, opet se čujemo, preokret !"! On je počeo raditi sa Ayom, raditi ceremonije, ono - u Šamana se lik pretvorio, neznam kako da drugačije objasnim. Kaže da nije bed lova, da će mi napraviti besplatno, ali da se skinem. Nekih daljnjih 6 mjeseci pokušavam, ali nejde, a osim toga uzimam otprilike dva puta na mjesec i više, po 40 hepova dnevno, banana. Ali, čujemo se, i on me pita želim li na ceremoniju, u kući kod jednog zajedničkog frenda, koji je već jednom probao. Kažem da ok, ali ono, bed mi je da oni svi piju a ja da zujim na terapiji, ono, ništa. On mi kaže, popit ćeš jednu trečinu. No da ne dužim, ljudi kod kojih smo došli, frend i njegova žena. ono zakon ljudi, vegetarijanci, ono, ful pozitiva, da ništa nisam uzeo, bio bi mi dan među 10 najboljih u životu, nemreš vjerovat. Na kraju, u nekih dva sata, popijem dvije trečine doze, i ono, iznenađenje, buđenje, preokret. Dok, ovo pišem, spavao nisam preko 24 sata u komadu, ono, a ne spava mi se ni malo. Minuta mi traje, barem 15 minuta, osmijeh mi ne silazi s lica. ovo definitivno ide i na Facebook, da ga jebeš :D Koliko god ne povezano i plitko bilo, jer ja iskustvo nisam u stanju opisati, osjećao bi da mu činim nepravdu, ali probati ću barem malo:

Nema se tu mnogo toga za reći - to se šuti, kao i sve bitno u životu. TO VAM JE LJUDI - NEŠTO DRUGO! UZIMAO SAM HEROIN, METADON, AMFETAMINE, TRAVU, LSD, MA SVE ŠTO SE PRODAJE PO RH I ŠIRE, ALI OVO JE DRUGAČIJE I JAČE, 100 PUTA JAČE. OVO NIJE DROGA U KLASIČNOM SMISLU! ZAPAMTITE SI TO! UF!!!

Kozmički! Bitno! Napravite to! Ako netko želi, ja mu mogu srediti stvar, upoznati vas, i neće vas izaći više od 500kn. A vrijedu, ma.... Da imam milujun, dao bih, pa makar se morao klošarit nakon toga! Tako vam se čini, da je pre vrijedno!

To je u biti smisao ovog posta. Preporuka iz dubine duše, srca, kako god hoćete. Napravite ovo i uštedit ćete si 10 života evolucije, vrlo vjerojatno!
Wow! Mogao bih napisati wow 100 puta i smijati se od sreće, a ono, hepove, 20 komada, ni ne osjetim!

Stvar je u tome da vas sve volim! Osobito vas koje znam dugo, još od 2007-me, ono... Koliko toga je prošlo kroz astral, podrške, poruka, mišljenja, ono, osjećaš čovjeka na daljinu, a ono, ma neopisivo. Nisam pisao dvije godine, a nakon samo dva gutljaya Aye, i čaja od Mimoze hostilis, koja je DMT, ono, pišem kao lud. WOW!

Bit ću pisac, odlučio sam, i zahvalan sam svemiru. Ne, ovo je stvarno jako, ovo nije humano koliko je dobro. Pročitajte si od Huxleya Vrata percepcije, iako je to on pisao naknadno. Ja ovo osjećam i pišem, toliko me je puklo. Možda naknadno napišem nešto smislenije, ali ovo je sada bitno. Ne želim, opet ni da bude pre dugo, ali bitno je da netko od vas proba. Ako osjećate želju, to je to, nema razmišljanja. Ako ste u kurcu s lovom, dogovorit ćemo nešto, ali to se mora !!!

Meni je čovjek rekao da moram smršaviti. Do 117kg sam došao, Ajme! Visok sam 184cm, dakle ne tako puno da bi bio tako težak. Građa mi je krupna, ali opet je previše. Da imam 95 do sto, bilo bi OK! Moram smanjiti, smršaviti! Imam utege i brijem da ću s njima lagano početi! OD sutra + neka lagana šetnjica svaki dan! Ono, ujutro dok sam odmoran! Ali sada nakon 24 sata bez sna, ono, nejde mi se u krevet za ništa, a pojeo sam u zadnjih 16 sati bananu i mrvicu kruha! Popio sam oko 3 litre vode, čaja, kavu, nekih desetak cigareta! Ma ono, ništa! Osim, tekučine. Svi su povračali osim mene. Valjda zbog kilaže, imam neku toleranciju, a nisam popio puno manje od cijele doze, koliko sam skužio, jer tri puta sam pio, po malo, u roku od nekih sat i pol ili dva sata. Muzika je bila bomba, isto neopisivo! Uopće ono... ali to nije toliko ni bitno, jer nakon nekog vremena, jedva da si i fokusiran na tu muziku, ono, previše ti je zanimljiva vlastita nutrina. Kao da ti postojanje govori neki zen koan, a ti se osmijehuješ i rezumiješ Sve. Sve ti je jasno! Moram ovo postati, čisto da vidim hoće li proći, zbog nekih riječi, pa ako mi se kasnije bude dalje pisalo. Nastavit ću, ili ću, još bolje, priču nastaviti, a nakon ova zadnja dva komentara o Prinčipese, WoW! To sam bio bez riječi. Kozmičke istine!

Dopuna:

Probati ću ti opisati u nekoliko riječi, iako sam još uvijek debelo pod utjecajem, ali možda sam upravo zbog te činjenice dodatno kvalificiran! Više nego kad bih pisao sa distance, a to uostalom i nije moj stil.

Zamisli si buđenje, kao da te netko na temperaturi ispod nule ostavio golog i polio hladnom vodom, buđenje! Ali... bez neugodnih aspekata iskustva, samo pozitiva, samo čisto buđenje.

Nakon nekih sat vremena, tijelo osjećaš kao nešto što tek vučeš sa sobom. Centriran si u duhu, duh je srž i najbitniji aspekt. Tijelo ti je teško, i jedva si u stanju ustati i hodati, iako ti nije teško, nego si jednostavno za sve tjelesno smanjeno sposoban.

Pred očima, kad ih zatvoriš, vidiš čuda. Ornamente, kaleidoskopske oblike, piramide, kristale, krugove u raznim bojama, svjetlosne slapove... ali sve ti je to smiješno i trivijalno, jer stanje svijesti koje nije u simbolima je prisutno, i čak ti se i tako lijepi ornamenti, doimaju te se kao banalnost, ali lijepa banalnost. Tu sad stvar jako zavisi o pojedincu, a meni se čini da se većina ljudi totalno izgubi u tim slikama, i previše uživa u tome kao u nekoj halucinaciji,a to nije srž. Srž je život, osjećaj da si živ i prisutan, tvoja slobodna volja kojom vladaš u svakom trenutku, od rođenja do smrti. To možda zvuči ozbiljno i ne zabavno, ali cilj ayahuasce nije zabava nego spoznaja.

E sad, još je tu jedna komponenta. Ja sam se dosta dugo baviio meditacijom, i doživio sam zaista stvari za koje sam siguran da ih većina ljudi nebi mogla ni shvatiti. Kunem ti se Bogom, roditeljima, svojim životom i svime što mi je bitno, ne radi se o pretjerivanju. Ilustracije radi, sa svojim 18 godina doživio sam buđenje Kundalini, i dok sam bio u mračnoj sobi, u svojoj nutrini sam vidio čistu i duboku, potpuno jasnu i kompaktnu, narančastu svijetlost. Ono što je bilo najnevjerojatnije, je to da sam u potpunosti progutao jezik, i uopće kroz duže vrijeme nisam disao, nisam osjećao dišne organe, nisam imao nikakve potrebe. Disao sam svijetlost bez daha. Dakle, takve stvari sam doživio sedam godina prije ayahuasce. Naspram tih stvari ayahuasca je kao san, kao ugodna stranputica, ali s obzirom na to da dugo nisam meditirao i da sam dosta propao energetski zbog terapije, ayahuasca me je otvorila, i jako me je podsjetila na sva dobra razdoblja, i naglasila mi je potrebu da se vratim, jednostavno, da opet počnem živjeti dostojno čovjeka.

Dakle, iskustvo jest, duboko, i nekome tko nikada tako nešto nije doživio se radi o najmoćnije iskustvu u životu. ja ljudima nisam htio objašnjavati da je to usporedivos sa Kundalini Šakti voda, ali ono, sve u svemu, ne radi se o običnoj drogi, radi se obiljci čiji spirit ima vlastiti intelekt, i želi ti pomoći.

Tako da, doživjet ćeš u toj noći 1001-dnu viziju, a svaka je bitna za tvoj razvoj. Dakle, ne radi se o zabavi nego o bitnim stvarima. mi nismo pušili žižu, ali nekima i to pomaže da se još dodatno opuste, iako to meni nije jasno, jer prelazak sa Aye na žižu je kao prelazak sa Tripa na rakiju ili normabele, ono spuštanje, nepotrebno. ovo je dovoljno jako da se uzima bez dodataka. Ja sam nakon nekih 10 minuta osjetio potrebu da plačem od sreće, a kasnije sam zaista plakao.

Ono što je moja poruka ljudima je zapravo sljedeće:

Bavite se meditacijom. A samo ako to niste u stanju, i ako ništa niste doživjeli unatoč trudu, e onda uzmite Ayu da vas otvori, da vam pomogne, s time da ako niste dovoljno spremni, čak ni sa tako močnim spiritom nije izvjesno da ćete IŠTA doživjeti. Dakle nekad, se desi da na istoj ceremoniji netko plače i totalno je u transu i prisutan, dok netko drka i smijulji se kao debil. Stvar je dakle, kompleksna kao i život sam :)) Meditirajte, jer sve je to u nama, kao što je Neem Karoli Baba dokazao Ram Dasu, učeniku sa zapada, kad je progutao nekoliko grama lsd-a što bilo koga doslovno ubije, a njemu se stanje svijesti nije promjenilo ni za mrvicu, a nakon toga je rekao Ram Dasu - sve je to u tebi! Stimulansi su nepotrebni!

četvrtak, 19.02.2015.

Vrata Raja (drugi dio)

Nakon iskustva sa dobrim dečkima, trebalo mi je neko vrijeme da se saberem. Cilj koji se rodio, još uvijek je bio tu, izazovan i moćan, no ipak, gotovo godinu dana, živio sam kao da i ne postoji, živio sam mirno i bio sam zadovoljan. Obične, svakodnevne stvari i pojave, ono što ponekad nazivaju sitnicama, pričinjavale su mi velika zadovoljstva. Stvari poput jutarnje kave koju sam ispijao na krovu svoje zgrade, pogleda usmjerenog na dijelove grada, koji se uz izlazak sunca, bude. U dućanu sam birao vrhunsku, skupocjenu kavu, a na kiosku najprije vrhunske cigarete, a kasnije sam nabavio i lulu, koju bih ispunio aromatičnim duhanom, i koju sam pušio uvijek, isključivo uvečer, uz novine ili dobar časopis o poeziji ili oružju, uz ono što me je zanimalo i što mi je pričinjalo zadovoljstvo i užitak. Nalet vjetra, pjev ptica, osmijeh mlade djevojke u kvartovskom kafiću, miris naranče u prolazu na tržnici, miris kvalitetne ribe i ruzmarina pri pripremi ručka, crni čaj, šetnja šumom, kazališna predstava, pa čak i ugodno pražnjenje crijeva ili popodnevni odmor; mnoge su mi stvari pričinjale zadovoljstvo. Čak se ni na poslu nisam osjećao opterećeno ili loše. Pet dana u tjednu, osam sati dnevno, za to sam se uspio izboriti, jer bio sam jedan od onih zaposlenika koji s vremenom postanu nezamjenjivi, koji se uvuku u sve pore firme u kojoj rade. Poznavao sam posao jako dobro, a mnogima sam činio usluge, najčešće na svoju ruku i bez da su me tražili, samo kako bi osjećali da mi nešto duguju. No, nisam u tome pretjerivao, i pazio sam da se o meni ne govori previše. Nastojao sam na tome da i nadređeni spram mene osjećaju strahopoštovanje, neku vrstu nelagode, tako da ih se na intuitivan i jednostavan način doimam kao netko od koga se može očekivati mnogo neugodnosti. Kockao sam se, jer znao sam da će me ili otpustiti, ili ispuniti moj zahtjev da radim 40 sati tjedno, i da me vikendima puste na miru, a to nije bilo mnogo, kad se u obzir uzme vibra koju sam širio oko sebe. Desilo se ovo drugo, jer unatoč svemu, bio sam jedan od najboljih radnika. Dakle, posao me nije opterećivao previše i sve u svemu, uživao sam u životu. Možda će psihijatri jednoga dana govoriti kako je to uživanje bilo potaknuto osjećajem da sam živote oduzeo, i da moje žrtve više nisu u stanju uživati u životu, poput mene. Iskreno, ne bih potpisao tu vrstu hipoteze. Uživao sam tek tako, ni sam ne znam zašto, a zadovoljan sobom, nikad nisam bio i nikad neću biti.

Ušao sam u 2003-ću godinu, te nakon tri mjeseca proslavio trideseti rođendan, uz komad zaher torte i šampanjac, te potom uz bočicu Metadona intravenozno. Tek te večeri, dok sam, Bog zna zašto nastojao slaviti i osjećati se dobro, shvatio sam da moja priča nije završena, i osjetio sam odjednom sav užas ne izvjesnosti i unutarnje praznine. Dakle, prošlo je dovoljno vremena, odmorio sam se, a sada treba nastaviti, jer cilj, smisao postojanja, i dalje je predamnom, a čini mi se da je mali broj ljudi blagoslovljen osjećajem vlastitog smislenog postojanja i djelovanja.

Večeri sam tog proljeća počeo provoditi u centru grada, oboružan šarmom, kutijom cigareta, pištoljem devet milimetarskog kalibra, starim TT-ejcem kojeg sam za tisuču kuna kupio od jednog starog dilera, i novčanikom punim papira kojima je društvo udahnulo vrijednost. Tako sam, počeo visiti ispred jednog dućana koji se bavio prodajom mješovite robe, ali bio je uvečer često ispunjen mladim ljudima, koji su kupovali alkohol, najčešće jeftina vina, pivo i sokove. Ispijao sam jedno pivo za drugim, a motao sam se po dućanu, te prema blagajnicama bio ljubazan i slatkoriječiv. Htio sam da se sažive sa time da sam od sada na dalje često prisutan u krugu dućana, pa sam tako nastojao na tome, ostavljavši im često nekoliko kovanica razlike, nakon što bih kupio piće. Koliko god da se nije radilo o velikim svotama, ljudi koji ne zarađuju velike novce, brzo se naviknu na takvu gestu, a uz slatkoriječivost i komplimente, bio sam u tom dućanu ubrzo rado viđen gost, a kako sam tamo boravio uvečer, osoblje je smatralo da je to za mene neka vrsta izlaska i druženja, dok sam obilnim ispijanjem piva nastojao da se o meni u njihovim glavama stvori slika dobro stojećeg, veselog pijanca, iako bih ja tek u kasnu večer, pred zatvaranje, ponekad bio supijan. Onda mi je, nakon nekoliko tjedana, palo na pamet da se povremeno pri tim večernjim izlascima, pojavim ušlagiran. Znao sam jako dobro od prije da opijati čovjeku lijepo razvežu jezik, te ga učine savršeno društvenim. S obzirom na to da sam bio nekoliko godina čist muškarac od svojih 110 kilograma, trebala mi je najmanje bočica metadona (100mg) da budem veseo. Uz to bih ponio sa sobom tablete alprazolama u dežepu, a pivo sam pio iz čistog gušta, iako su Metadon, alkohol i Xanax, kombinacija otrova, meni osobno draža i od dobrog Heroina, jer mnogo je mjesta u Mozgu tom kombinacijom popunjeno, a jedno pojačava djelovanje drugoga, benzodiazepini Metadonu, alkohol benzodiazepinima, alkohol Metadonu, i tako, sve u svemu, čovjek kao da lebdi iznad zemlje. No ipak, nastojao sam ne kljucati (ono kad đankiju glava pada a oči se zatvaraju) i djelovati tek kao veseli pijanac. S obzirom na moje debelo ovisničko iskustvo i onu toleranciju koja se teško gubi kad se jednom stekne, to mi je savršeno uspijevalo, te sam mladim blagajnicama zaista postao neka vrsta prijatelja. Najčešće su me u početku zvale susjedom, dok su me kasnije zvale po imenu koje sam izmislio, dakle, Marin. Jedne proljetne večeri, dok sam slušao glazbu Doorsa koja se vrtjela sa Cd-a koji sam donio u dućan i zamolio cure da ga puste, i dok sam cugao ispred dućana, gotovo pred vratima, primjetio sam da je ušla skupina koja se sastojala od petero mladih ljudi, dva mladića i tri djevojke. Ušao sam u dućan, te sam ih krajičkom oka brzo snimio, a primjetio sam da se neuobičajeno dugo motaju oko alkoholnih pića. Znao sam da ili nemaju dovoljno novca za platiti, ili namjeravaju nešto ukrasti. Treća opcija je bila da su jednostavno neodlučni, ali vrijedilo je pokušati. Prišao sam im te objavio: «Cuga je na moj račun, ako mi kažete gdje se noćas mogu dobro provesti u gradu ovoga Petka. Želim to čuti od mladih ljudi, iako ni ja još nisam za bacit'.Zapravo, volio bih ići tamo gdje vi idete, jer izgledate kao cool ekipa. Oprostite mi, već sam malo i popio.» Namjerno sam nastojao zvučati što pijanije i bezazlenije, a nakon što sam iznio svoju ponudu, nastavio sam se smješkati. Mlada djevojka koja je imala ravnu crnu kosu srednje dužine, te naočale prililčno elegantnog izgleda iza kojih su me gledale tamne oči, obratila mi se: «Mi idemo gore doRibnjaka. Što se mene tiče, možeš ići s nama, a bilo bi super da nam posudiš par kuna, da možemo kupiti više vina, jer nemamo dovoljno love ni da se pošteno napijemo.» Druga mlada djevojka iz društva, također crnokosa, ali plavih očiju, glave lijepog oblika poput izduženog jajeta, nježne vilice, brade i bez naočala, nasmijala se i dodala: «Blago tebi, i ja bi htjela biti pijana večeras.» Mladići su cijelo vrijeme stajali pomalo ukočeno, a činilo mi se da baš i nisu oduševljeni putem kojim je krenuo razgovor, te mojom ponudom. Sasvim je moguće da su se kao muškarci, iako tek mladići, osjećali pomalo inferiorno u odnosu na mene, jer nisu imali novca da curama plate dovoljno pića, dok sam ja, stariji i iskusniji, upravo ponudio riješenje, te se nastojao priključiti društvu u isto vrijeme. Jedan od njih je kratkim i brzim pokretima odabrao nekoliko boca, vina i cole, nakon ćega je izjavio; «Može stari, idemo do Ribnjaka.», te se potom uputio prema blagajni.

Ubrzo smo stigli na područje parka, a te davne 2003-će se krajem tjedna na Ribnjaku okupljalo mnogo ljudi, pa smo stoga neko vrijeme hodali u potrazi za praznim klupama na kojima smo se trebali utaboriti. U parku je bilo mnogo ljudi, uglavnom mlađih, ali tu i tamo se moglo naići i na starije, uvjetno rečeno, jer i ti stariji su bili zapravo otprilike moji vršnjaci, a za pojmove zapada i Europe, to su još uvijek bili mladi ljudi. Nakon nekog vremena, pronašli smo dvije prazne klupe u sjevernom dijelu parka. Okolna rasvjeta je postojala, ali sve u svemu, bilo je dosta mračno. Srećom, imao sam zaista dobar vid, te sam u mraku mogao razabrati detalje koje mnogi u takvim uvjetima nebi ni primjetili. Sjećam se, još u vrijeme mojeg školovanja sam otkrio da imam bolji, oštriji vid od prosjeka, jer sam sa samoga kraja učionice, iz zadnje klupe mogao vidjeti sitna slova na zemljopisnoj karti; ne ona najsitnija, ali svakako ona koja mnogi nebi uspjeli razabrati iz te udaljenosti. Sjeli smo na klupe, te najprije počeli miješati vino i colu, praveći tako popularni bambus. U ono vrijeme bila je popularna tehnika miješanja u vrečici, koju bi zbog sigurnosti poduplali, tj. miješali bi pića u dvije vrečice, a jedna je bila u drugoj. Nakon što bi vrečicu ispunjenu pićima malo, lagano protresli, obuhvatili bi njene krajeve šakom i stisnuli ih oko otvora boce, te polako i sigurno ulijevali mješavinu iz vrečice u najprije jednu, a potom i u druge boce. Gotovo piće, točili smo u kupljene plastične čaše, te sa guštom ispijali. Neko vrijeme naša mala družina bila je prilično tiha, koncentrirana uglavnom na piće. No, svi smo iz iskustva znali kako će nam alkohol ubrzo razvezati jezik, pa su me mladi ljudi ubrzo priupitali uobičajene stvari: odakle dolazim, čime se bavim, koliko godina imam, kakvu muziku slušam i slično. Odgovarao nisam iskreno, pa sam tako slagao da radim u jednom lancu supermarketa, u skladištu, te da imam pet godina više nego što sam zaista imao. Nisam znao kako će se stvari dalje odvijati, no smatrao sam da je bolje ne davati prave podatke, u slučaju da netko iz tog društva kasnije bude ispitivan o nedavnim događajima i ljudima u njihovom životu. Ipak, nastojao sam, kao i uvijek, djelovati opušteno i prirodno, te sam u nekoliko navrata potakao razgovor o književnosti i filmu, te o filozofiji općenito. Isto tako, požalio sam se na stanje u mojem izmišljenom poslu, te sam rekao da namjeravam upisati program dokvalifikacije, i potražiti bolje radno mjesto, jer u ono vrijeme je posla još bilo, pa se čovjek nije morao zadovoljiti sa bilo čime i zahvaljivati Bogu svakoga dana na usranom poslu koji radi, jer ipak, bolje vrabac u ruci, nego golub na grani, kao što kaže narodna poslovica.

Saznao sam da djevojke i jedan od mladića idu u četvrti razred jedne od Zagrebačkih gimnazija, dok drugi mladić studira na arhitektonskom fakultetu. Moram priznati da su mi djevojke, a isto tako i mladići, u dućanu, na prvi pogled djelovali ipak malo stariji, nego što su bili u stvarnosti. No, što se mene tiče, bili su dovoljno stari, i nisam previše brinuo o tome. Djevojke iz tog društva u kojem sam se našao, pričale su više među sobom nego sa mladićima. Pitao sam se, postoji li neka vrsta ljubavne veze između djevojaka i mladića, no nisam htio ispitivati o tome, jer smatrao sam da ću, ukoliko postoji, ubrzo primjetiti znakove poput poljubaca ili držanja za ruke, i zaista plavooka djevojka, glave lijepog oblika i nježne brade i vilice, crne kose, polako se pomakla prema studentu arhitekture, te se nježno svojim čelom očešala o njegov obraz, a potom ga ubrzo poljubila u vrat. On ju je nakon njene geste, obuhvatio postrance desnom rukom, te ju naizgled čvrsto stisnuo. Odmah sam shvatio da se radi o koliko toliko zaljubljenom paru, i odmah sam osjetio da moj boravak u tom društvancu dobiva svoj širi smisao.

Moje misli su ipak, bile prilično trome, jer Metadon, Xanax i šesto pivo su učinili svoje. Osjetio sam na tren nelagodu, jer shvatio sam da su mi sposobnosti prilično smanjene, i da postoji mogućnost da učinim grešku, ili više njih. Razmišljajući o svojoj situaciji, odlučio sam da ću se nastojati koncentrirati tj. biti što više svjestan i pribran. Na kraju krajeva, još nisam niti došao do ideje, a kamo li do njene provedbe, tako da, najprije moram nešto osmisliti, ali brzo, tako da ne bih izgledao previše napadno, šuteći i razmišljajući, dok ostali piju i vesele se. Moja sljedeća misao bila je: Ipak se ovdje pije, a zna se da alkohol utječe na prosudbu, i da čovjeka čini opuštenim, pomalo nesmotrenim, tako da, samo moram pričekati da se društvance malo napije, a onda mogu sve osmisliti, pa nastojati na provedbi. Čekao sam i pijuckao pivo mnogo sporije nego u dućanu. Nakon nekog vremena, kad se količina cuge u posljednjoj boci približavala polovičnoj praznini, odlučio sam se na samostalan odlazak do dućana, i na kupnju sljedeće ture pića. Obznanio sam društvancu svoju namjeru i oni su se složili. Napokon sam imao pred sobom vremena za neometano razmišljanje, jer dućan i nije bio previše blizu. Razmišljao sam otprilike ovako:

Pet ljudi ne mogu voditi u svoj stan, jer teško ih je obmanuti sve odjednom, jer u tom slučaju postoji povećana šansa da netko nešto primjeti, i da me u očajničkoj borbi za život ozlijedi, ili pak da netko ili više njih vriskom, vikom, privuče pažnju mojih susjeda u zgradi. To su mladi, neiskusni ljudi, i mogao bi ih srediti, ali ne želim se upuštati u takvu situaciju, u kojoj postoje velike šanse da nešto pođe po zlu. Dakle, na neki način moram razdvojiti društvance, a onda vidjeti, probati ih odvesti do stana, ili do nekog pustog i mračnog mjesta. Ali kako ih razdvojiti? Hm... bacio sam oko na mladi par, studenta i plavooku, i najradije bih se večeras pozabavio njima. Hm... Možda je najbolje pričekati, biti sa svima njima dugo, do njihovog međusobnog razlaza, a onda... Napokon, sinulo mi je. Biti ću s njima do kraja, cugati cijelu noć, a onda im ponuditi prijevoz. Vidjet ćemo, tko će na taj način ostati zadnji u autu. Nadam se da će to biti mladi par, no vidjet ćemo. Uostalom, pitati ću ih tko treba ići prema kuda, u kojem smjeru, a onda ću reći je destinacija mladog para, ili pak ženskog dijela para, najbliže mojem stanu, pa ću njih ili nju odvesti posljednje. Sada idem kupiti uz vino i kvalitetno žestoko piće, tako da se dobro napiju.

Pio sam sa društvom još nekoliko sati, a onda sam na njima primjetio kombinaciju prirodnog i alkoholnog umora. Nadao sam se da će, baš zbog tog umora, prihvatiti prijevoz. Uostalom, bio sam i sam u takvoj situaciji, i znam da je prijevoz u te kasne, pijane sate, teško odbiti. Dakle, ponudio sam se. Najprije sam saznao da jedan od mladića živi u blizini, pa da će on otići pješice. Preostale su dvije djevojke i par. Pitao sam ih, najprije djevojke a potom par, kamo bi ih trebao odvesti. Mladi par je ipak živio odvojeno, ali srećom, u istom dijelu grada. Blizu njih, bila je i jedna od djevojaka, dok je najdalje od Ribnjaka bila druga djevojka, i to je predstavljalo komplikaciju. Ipak, dosjetio sam se, te sam rekao kako ću prvo odvesti djevojku koja je najdalje, a potom ostale, jer živim odmah blizu njih, pa mi je tako usput i najjednostavnije, jer se ne moram vračati. Uz to, dodao sam da u autu imam dovoljno trave za pristojan joint, te da možemo prije razlaza, zapaliti. Na moju žalost, trave u stvarnosti nije bilo, ali morao sam ih nečime dodatno namamiti. Ubrzo je vožnja počela, a pored mene je kao suvozač sjedila djevojka sa najdaljom destinacijom, dok su na stražnjem sjedalu pijano zavaljeni bili, mladi par i druga djevojka, koja je živjela u njihovoj blizini. Nakon što sam završio sa razvoženjem najprije najudaljenije djevojke, počeo sam tobože nešto tražiti u pretincu pored volana, a ubrzo sam tužnim glasom objavio da sam se zabunio, i da trave ipak nema. Na njihovim licima, nisam primjetio izraz posebnog razočaranja, koje je moglo biti uzrokovano mojom posljednjom izjavom. Vozio sam polako i oprezno, jer ipak sam dosta popio. Ubrzo sam i drugu djevojku koja je bila bez pratioca, uspješno doveo pred njenu zgradu. U autu smo ostali samo ja i mladi par, a vani je bila mrkla noć, no ipak, tipično za jedan od prvih proljetnih vikenda, glavne gradske ulice su bile prilično popunjene automobilima i ljudima. Vozio sam neko vrijeme u smjeru posljednjeg odredišta, kvarta u kojem je plavooka djevojka živjela. Došavši do njene ulice, našao sam i mjesto za parkiranje, te je pred nama bilo onih uobičajenih nekoliko riječi i želja, koje si ljudi međusobno upućuju na rastanku, nakon cijelonoćnog ispijanja vina i razgovora. Nakon tih nekoliko riječi, nisam se dobro snašao i djevojka je izašla iz auta, a za njom i mladić, koji ju je namjeravao ispratiti, pretpostavio sam. Valjalo je djelovati brzo. Izašao sam kroz svoja vrata, izvukao iz džepa balonera pištolj, te sam okružio auto i prišao s leđa mladiću koji je grlio i ljubio djevojku. Prislonio sam mu pištolj o potiljak, te izjavio: «Natrag u auto, oboje, ili ću vam prosuti mozak po pločniku.» Nekoliko trenutaka vladala je šutnja, a potom me je mladić upitao šalim li se. Na njegovo pitanje odgovorio sam snažno ga udarivši pištoljem u potiljak, nakon ćega se on skoro srušio. Djevojka je odjednom počela bježati i vikati, no ja sam je sa nekoliko velikih koraka sustigao, te obuhvatio rukom oko vrata pritisnuvši joj grlo toliko jako da nije mogla ispustiti ni zvuka, dok sam joj drugom rukom prislonio pištolj o rub jedne strane glave. Okrenuo sam se, državši tako djevojku na svojim prsima, a okrenutu licem prema mladiću, te izgovorio: «Bez ikakvih pizdarija. Odmah da si ušao u auto ili pucam. Ovo vam je zadnje upozorenje, vjerujte mi.» Izgovorivši to, primaknuo sam ruku u kojoj sam držao pištolj, šaci ruke kojom sam obuhvatio djevojku s leđa oko vrata, te sam repetirao pištolj, kako bih dobio zvuk onog škljocanja od kojega se ljudi uplaše.

«Ok, ok, evo, ja ulazim. Samo da vrata otvorim.» rekao je mladić, te brzo otvorio vrata i ušao u auto. Djevojku sam, državši joj svoju ruku i dalje čvrsto stegnutu oko vrata, gotovo odvukao do auta, no ona nije imala namjeru uči, te je mlatarala nogama i rukama, nastojeći se osloboditi mojeg stiska. Odjednom me je uhvatio silan bijes, potaknut njenim ne poštovanjem i ne shvaćanjem ozbiljnosti situacije. Ona je vjerojatno mislila da ni pištolj nije pravi. Od silnog bijesa, primio sam je desnom rukom za kosu, te sam svom svojom snagom, svojom rukom njenu glavu velikom brzinom zabijao o lim na stražnjem dijelu auta, odmicao je te opet zabijao, možda osam ili deset puta za redom. Nakon što je pala u nesvijest, dao sam mladiću znak da iznutra otvori vrata, te sam je na brzinu, ugurao k njemu, na stražnja sjedala. Vani je još bio mrak, no bližila se zora. Znao sam da se moram što prije udaljiti sa tog mjesta, da je najbolje da koristim što neobičniju rutu, kroz male i sporedne ulice. Vrlo lako je moguće da me nitko nije niti vidio, jer u ovo vrijeme na sporednim ulicama gradske periferije najčešće nema nikoga, osim tu i tamo zalutalih pijanaca i partijanera, koji se pred zoru vračaju kući. Ostali spavaju ili probavljaju hranu ispred televizora, te su jedva svjesni nećega što im je pod nosom, a na neobične zvukove koji dolaze iz daljine se i ne obaziru, osim ako nisu suviše glasni.

Nisam vozio previše brzo, jer nisam htio da me primjeti jedna od noćnih policijskih patrola, koje kruže gradskim kvartovima. Nema ih mnogo, ali moguće je naletjeti na jednu od njih, a ukoliko voziš prebrzo, jamačno će te zaistaviti, razmišljao sam. Najprije sam vozio prema svojem kvartu, ali onda sam se predomislio, shvativši da nema smisla voditi dvoje pijanih mladih ljudi u svoj stan, a s obzirom na to da su se već uvjerili u to da vezano uz njih nemam najbolje namjere. Krenuo sam, stoga, prema podsljemenskoj zoni, u namjeri da se dotaknem šume. Dok sam vozio kroz grad, mladić me je nekoliko puta plačljivim glasom zamolio da ga pustim, te naglasio kao nikome neće ništa reći, kako u to mogu biti siguran. Najprije sam šutio, ali kad mi je to počelo narušavati pažnju, rekao sam mu da prekine s time, objasnivši mu: «Bit ćete ok, neću vam ništa, želim samo da se poševite u šumi i da je ti udaraš, a ja ću vas snimati i drkati. Kad završimo, ostavit ću vas u šumi, a ja ću se odvesti dalje. Znam da nećete nikome ništa reći, jer ako kažete, mene policija neće naći, ali zato ću čim saznam da me traže, ja naći vas, vjeruj mi. Imam debelu vezu u policiji. Što misliš, odakle mi pištolj? A sada prekini, jer ako ne prekineš, stvarno ću te ubiti.» Nakon što sam mu to rekao, zašutio je. Vozio sam najprije kroz centar, preko Langića prema Zvijezdi, a potom prema Mihaljevcu. Od Mihaljevca sam krenuo cestom prema tunelu, ali sam skrenuo na nekih pola puta, ušavši tako na cestu koja je vodila prema Pustodolu, dijelu kojeg njegovo ime dobro opisuje, jer čak ni vikendom preko dana, u tom dijelu najčešće nema ni žive duše. Vozio sam polako sa slabim svijetlima, kako me stanovnici lokalnih kuća, na putu prema ulazu u šumu, nebi doživjeli previše napadno. Uostalom, sunce samo što nije izašlo, zora samo što nije svanula, i nebo je na istočnoj strani polako počelo dobivati svijetlo plavu boju. Došavši do ulaza u šumu, vozio sam još neko vrijeme po šumskoj stazi, a namjeravao sam voziti po njoj dok god je to moguće, ili pak dok se ne udaljim dovoljno od kuća. Nakon nekih 500-tinjak metara, zaustavio sam auto, no svijetla sam ostavio upaljena.

«Ok, a sada ostani u autu sve dok ti ne kažem da izađeš.» rekao sam, potom izašao iz auta i otvorio stražnja vrata, te primio plavooku djevojku svojim rukama ispod njenih pazuha, te sam je državši je tako odvukao sve do prednjeg dijela automobila, ispred upaljenih svijetala.

«Ok, možeš izaći. Ponesi klupko špage koje je kod tebe, na stražnjim sjedalima.» viknuo sam.

Mladić je izašao, te prišao djevojci i meni, pred svijetla. Iz ruku sam mu uzeo klupko, a primjetio sam da mu se ruke žestoko tresu. Počeo sam vezati djevojku. Ruke sam joj postavio iza leđa, te ih tako zavezao, jednu ruku za drugu. Zavezao sam joj i noge, jednu za drugu, čvrsto. Zagurao sam joj u usta krpu, te je podvezao oko glave. Dovršivši posao, položio sam djevojku na pod, te naredio mladiću: «Opali joj nekoliko šamara, da se probudi, jer alkohol i udarac u glavu su je uspavali.»

Mladić je polako prišao djevojci, nadvio se nad nju, te je opalio šamarom srednje jačine, od kojeg se ona odmah probudila. Neko vrijeme je žmirkala, nastojeći se priviknuti na svijetlo, a uskoro je počela ispuštati zvukove, kad je shvatila da ima krpu u ustima, i da je vezana; a vrlo vjerojatno, prisjetila se situacije pred njenom zgradom. Nisam se na te zvukove obazirao, jer krpa joj je bila nagurana duboko, do grla, tako da nije mogla prozvesti nešto glasniji zvuk.

Otišao sam do stražnjeg dijela auta, obukao tanke kožne rukavice, te otvorio prtljažnik i iz njega izvadio sjekiru. Prišao sam mladiću, te mu pružio sjekiru, te je tako pruženu, neko vrijeme držao pred njim, bez riječi.

«Ne znam, što ću sa sjekirom? Oprostite mi, molim vas, nikome neću ništa reći. Napravit ću sve što želite, samo bez sjekire, ja to ne mogu. Molim vas.» Plačljivim glasom obraćao mi se mladić.

Približio sam mu se, i šapnuo mu na uho: «Zatuci je sjekirom, ili ću te ubiti sada i ovdje, a potom ću je ja zatući. Stoga, budi pametan i spasi barem jedan život, a ja ću te potom odvesti natrag do grada, i razići ćemo se kao da ništa nije bilo. Dogovoreno?»

Mladić se počeo još jače tresti, a odgovorio nije ništa. Šutio je tresući se, i gledajući u pod.

«Učini to, odmah!» povikao sam što sam glasnije mogao. Iz futrole okaćene u unutrašnjosti jakne, izvukao sam pištolj, usmjerio ga prema njemu i neko ga vrijeme tako držao, a potom naglo pomaknuo tako da pucam pored njega, te ispalio metak. Začuo se glasan zvuk, poput zaglušujućeg praska. Bio je to stariji model ruskog pištolja.

«Sljedeći metak ide tebi u prsa, a potom ću ja dovršiti posao.» izgovorio sam.

Kroz cijelo to vrijeme, djevojka se trudila ispustiti što glasnije zvukove, ali jednostavno nije mogla. Na nju se, u tim odlučujućim trenutcima, nisam previše obazirao, moram priznati. Pred mladićem sam nekoliko trenutaka, i dalje jednom rukom držao pruženu sjekiru. Drugom rukom sam držao u njega uperen pištolj.

Nakon kratkog vremena, mladić je napravio korak prema meni, te je u ruke uzeo sjekiru, a uzevši je plačljivim, drhtavim glasom izgovorio:

«Morate mi obećati, da me nećete ubiti, nakon što to napravim. Obećajte mi i zakunite se svom svojom obitelji.»

«U redu, iako iz principa ne bih trebao, ali djeluješ mi kao drag momak. Stoga, kunem se životima cijele svoje obitelji, nakon što upotrijebiš sjekiru, neću te ubiti. Ok? Sada počni, zora sviće i nemamo puno vremena. Samo se nadvi nad njeno tijelo i zamahni prema njoj. Sada je na tebi hoće li umrijeti brzo ili polako i bolno, ali dok je u potpunosti ne ubiješ, ne mičemo se odavde. Nemoj ni pomišljati da posao obaviš do pola, jer to je čak i meni odvratno. Dakle, što čekaš, neka sjekira radi! Počni, jer znaš što slijedi ako ne obaviš posao.» zakleo sam se sa nevidljivom figom u džepu laži, te pokušao riječima mladića potaknuti da što prije obavi posao koji sam mu namijenio.

Djevojka je svom silom pokušavala ispustiti nešto glasniji zvuk, jer zasigurno je poželjela da je netko čuje i da joj pođe upomoč. Možda je računala s time da će se mladić odvažiti, i upotrijebiti sjekiru protiv mene, no u njega je cijelo vrijeme bio uperen stari ruski pištolj. Pokušavala, je, jadnica, svim silama potrgati špagu zavezanu joj oko nogu i ruku, no to čak ni mnogo jačem muškarcu nebi lako pošlo za rukom odnosnio nogom.

«Učini to! Odmah!» zaderao sam se iz sve snage na mladića, te ispalio još jedan metak, ovog puta prema nebu.

Mladić se počeo kretati prema djevojci, a zora je svitala, i sunce se već pojavilo, te je kroz šumu u daljini, na obližnjem brdu, bacalo na nas svoje zlatne zrake. Nadvivši se nad nju, mladićeve ruke su se počele tresti još jače nego do tada, a on je u isto vrijeme, sa izrazom straha i gađenja na licu, vršio procjenu: «Gdje i kako udariti a da je ubijem što brže?» Imao sam osjećaj da mu se, između ostalih dojmova, i to mota po glavi.

U jednom trenutku, lice mu je poprimilo neprijateljski i mračan izraz, te je sa tom grimasom najprije polako približio oštricu sjekire djevojčinom čelu, a potom ju je polako udaljio prema sebi, učinivši tako procjenu prema kojoj će učiniti prvi zamah. Djevojka je kroz svo to vrijeme ispuštala raznolike zvukove, koji su mojem uhu bili sve, samo ne ugodni. Kad je shvatila da će je mladić, njen dotadašnji dečko, zaista ubiti sjekirom, počela je gmizati po podu poput crva, kako bi se udaljila od njega. Bio je to očajnički pokušaj da se odgodi neizbježno. Mladić je pošao za njom, te napokon snažno zamahnuo i pogodio joj lijevu stranu glave, iznad uha. Mladić je odmah potom uz nekakav neobičan zvuk pucketanja, brzo izvukao sjekiru koja se zabila u glavu, te je odmah potom, zamahnuo još jednom i pogodio u gotovo isto mjesto kao malo prije. Zvukovi su ubrzo utihnuli, a mladić je još jednom povukao sjekiru, kako nebi ostala slijepljena sa glavom njegove bivše djevojke.

Glava plavooke djevojke bila je skoro prepolovljena, presjek mozga se nazirao nakon što se lokvica krvi izlila na zemlju. Mladić sjekiru nije bacio iz ruke, a znao sam da bi to najradije učinio, no volja za životom je u njemu bila jaka, i vjerujem da je sjekiru zadržao, kako bi, ukoliko se ukaže prilika, njome rascjepao i moju glavu.

«Vjeruješ li u Raj i Pakao?» upitao sam ga, nastojeći zvučati ozbiljno.

«Ne, ne vjerujem.» odgovorio je smireno mladić, koji se iz nekog razloga, prestao tresti.

«Ja vjerujem, i to u dvostruki. Jedan je ovdje na zemlji, a drugi je u još gorem svijetu, u sivom dijelu kozmosa, gdje se skupljaju najodvratnije, zle, egoistične duše koje uživaju u tuđoj ne sreći i patnji, dok sebe smatraju boljima od samoga Stvoritelja. Čitao sam svjedočanstva ljudi koji su klinički bili mrtvi, i neki od njih su između ostalog, vidjeli i takva mjesta. To je posljednja stanica, mjesto gdje kozmički ološ potroši svu svoju lošu karmu, propati u društvu sebi sličnih, koji tamo jedni drugima nanose bol, te nakon što dovoljno propate, jednostavno nestane, u potpuno ništavilo, onakvo kakvim ateisti zamišljaju smrt. Znaš, vjerujem da ću ja dospjeti tamo, a vjerujem da ćemo se tamo još i susresti, s obzirom na to što si malo prije počinio.»

Mladić je šutio, sve dok nije shvatio da ga namjeravam ubiti. Primjetio sam promjenu u njegovim očima, te sam se pripremio na pucanj u područje njegovih prsa. Odjednom je uz urlik krenuo prema meni, no ja sam opalio metak točno u njegova prsa, odskočio u stranu, te pucao još jednom, pogodivši ga u vrat. On je pao najprije na koljena, a nekoliko trenutaka potom, krkljajući krv nakupljenu u ustima, srušio se u ležeći položaj na šumsko tlo, te utihnuo.

Provjerio sam ima li krvi na autu, te sam, zamjetivši nekoliko okruglih mrljica na prednjem braniku i svijetlima, obrisao sve uz pomoč svoje sline i papirnatih maramica. Maramice kojima sam brisao, završivši s poslom, odmah sam potom zakopao. Sjeo sam u auto, tutnuo u kazetofon kazetu sa muzikom grupe The Doors, te sam uz zvukove pjesme «Riders on the storm» započeo svoju vožnju prema gradu. Kroz šumu i naselje kroz koje je put vodio do šume, sam vozio relativno sporo, kako ne bih stvarao previše buke, a kad sam se napokon dohvatio grada, najkraćim sam putem vozio do svojeg kvarta i stana. Ušavši u stan, otišao sam do kuhinje, i natočio u jednu kristalnu čašu oko dva decilitra whiskeya, starog Jacka, te sam potom otišao do balkona, pripalio cigaretu, i gledao u gradsko jutro koje se budi. Znao sam da ću se uskoro srušiti na krevet, i odspavati barem deset sati. Uostalom, Subota je.



Nastavit će se...

ponedjeljak, 02.02.2015.

Vrata Raja (molim ne komentirati ukoliko niste pročitali od početka do kraja)

Ovo je sve što će ostati od mene. Moja priča, njihova priča. Istinita priča, a zbog svoje istinitosti, doživjet će veliku popularnost, kad mene više ne bude. Šteta, zbog mene, no to je neminovno. To je dio priče koji će dovršiti netko drugi (sa pameću i strašću, nadam se), i tako mora biti.

Pa, vratimo se na početak, u 2002-gu godinu.

Dvije tisuče i druge, navršio sam 29 godina. Iza mene su bile godine besciljnog lutanja rodnim gradom, godine narkomanije, alkoholizma, poezije; dobra stara vremena, rekao bi svatko tko je živio na takav način, a onda iz nekog razloga, uspostavio sam kontrolu nad sobom, i započeo više-manje asketski život, jer jedino na takav način bivši ovisnik može živjeti. Te 2002- ge sam si postavio jedan cilj, a sila koja me je tjerala da ga provedem u djelo, nadjačala je moju ovisnost, moja prijateljstva, moju poeziju... Nadjačala je sve ostalo. Od tada do potpunog izvršenja cilja, postojao je samo cilj, a svaki trenutak proveden u nastojanju da se približim ostvarenju, svaka sekunda budnosti ili sna, bila je gotovo euforičnog karaktera.

2002-ga bila je za mene, dakle, dobra godina. Na žalost, baka je umrla, a postoji ona narodna: «svako zlo za neko dobro», pa sam ja te godine uselio u prazan stan. Stan uz kojeg je došao i ključ od podzemne garaže. Vozio sam auto, ali garažu sam tek pogledao, na nju bacio oko, izbacio iz nje neku starudiju i nastavio dalje svojim poslom. Cilj je bio predamnom, iako to još nisam ni znao. Cilj se rodio sa Natali, koja je te godine počela rad na jednom od Zagrebačkih fakulteta, kao predavač, zaboravio sam kojeg društvenog predmeta. Uistinu, prošlo je od tada već dosta vremena, kad je se sjetim, a prisjećam je se sada s blagim osmijehom jednog psihopata. Uostalom, ona me je tako nazvala prva. Upoznao sam je u lipnju, u jednom od onih zagrebačkih barova/klubova po kojima vise alternativci, slobodnjaci, studenti, boemi, kvazi alkoholičari – zanimljiva fukara, sve u svemu. Ona zgodna i mlada, ja zgodan i mlad, s nešto love u džepu i slobodnim stanom, oboje lagano pod utjecajem alkohola... Bilo je lijepo. Završili smo, naravno kod mene, i ja sam skupio hrabrosti i izrazio svoju želju: da mi skalpelom ureže svoje ime na podlakticu desne ruke. Svoje ime. Natali. Začudo, odmah je pristala, kratko i jasno, strašno uzbudljivo: «Da.» od kojeg sam gotovo trenutno dobio strašnu erekciju. Dao sam joj skalpel i ona je polako ali sigurno, pažljivo, na moju ruku urezala svoje ime, Natali. Nikada to neću zaboraviti. Pričali smo još i pili neko vrijeme, slušali glazbu. Pravio sam se mutav neko vrijeme, ali na kraju sam je ipak, reda radi pitao želi li da se poševimo. Odgovor: kratko i jasno ne od kojeg sam opet gotovo trenutno dobio erekciju. Nasmijali smo se, oboje, i nastavili razgovor. Nisam ni slutio da će se moj veliki cilj uskoro roditi. Svitalo je i gotovo da bih je uz najbolje želje ispratio iz stana, kad mi je odjednom palo na pamet da bi bilo zgodno imati njenu sliku, radi masturbacije. Već sam bio pošteno pijan i nije mi trebalo mnogo hrabrosti da je priupitam o tome, da je zamolim. Dakle: «mogu li te fotografirati, zbog masturbacije», upitao sam je. Odgovor, opet kratko i jasno: «Ne» i opet erekcija, ali... Sve je počelo sa ali... «Kako ne? Zašto ne?» pitao sam je najprije blago, gotovo u šali. Pa imam tvoje ime urezano u ruku, podrazumijevalo se bez riječi, zašto nebi imao i tvoju fotku? Odgovorila je: «Ne, jer ovo je posljednji put da se vidimo, ti si psihopat.» - rekla je uz pomalo podrugljiv smiješak. Tada sam je, bez razmišljanja, ruka mi je samo poletjela, jednim udarcem, nokautirao, onesvijestio. Pogodio sam je u bradu, desnim krošeom. Dobro je, neće biti masnice, pomislio sam. Podigao sam je u naručje i odnio do fotelje. Namjestio sam je tako da izgleda kao da se u nju udobno smjestila i zatvorila oči. Fotografirao sam je svojim starim Zenitom na desetke puta, iz mnogih kuteva. Ok, fotke su bile tu, a što sada? Što kada se probudi? Može me prijaviti policiji? Moja prošlost, krađe, narušavanja javnog reda i mira, tučnjave, pljačke, narkomanija; a naspram toga ona kao prokleta profesorica, čistunka, reklo bi se. Oblio me hladan znoj, a uzduž kralježnice, klizila je po meni ledena zmija. Nadvio sam se nad njezino mlado, privlačno tijelo, i utonuo u misli. Dugo... Kratko... Ne znam. Upao sam u stanje transa, i doživio sam svojevrsnu viziju. Viziju sa kojom se rodio moj cilj.

Nikada neću biti sretan, shvatio sam. Ono što ja nudim, njih ne zanima. Sve što mogu očekivati je njihov strah i njihov prezir. Ponekad bi me, zbog moje urođene skromnosti, čak i to zadovoljilo, ali sada je dosta takvog života za mene. Voda se popela do vrha, i uskoro će se preliti. Osjećam to. Teško će biti zaustaviti svu tu nakupljenu vodu, i poplava će biti strašna, i doseći će mnoge koji o njoj nikada nisu niti sanjali. Nikada neću biti sretan, to je bolno jednostavna, gola činjenica. Što da radim? Dugo sam se pitao, što da činim sa svojim bijednim životom, sa svojim postojanjem koje me se doima kao nečija greška. Ne, to nije moja greška, ja nisam kriv. Kriv je On, na početku je krivnja njegova. Kasnije se ta ista krivnja poput virusa počela širiti i na druge, ne mojom krivnjom, nego upravo zbog njihove vlastite prirode. Ne mrzim ih. Razumijem njihov strah, pa čak i njihov prezir, i iako su krivi, ono što će se dogoditi, za to su kriva samo dvojica. On i Ja. Njemu ću se, pomoću njih, osvetiti, i pokazati mu da sam značajan, i da mogu zadovoljiti svoje istinske potrebe.
Uostalom, On je pisao pravila. On me je bacio u ovaj život, ovakvog kakav jesam. On je odgovoran za moju nesreću, za prelijevanje vode iz posude koja je vodu trebala čuvati, jer upravo je ta voda najsvetije što čovjek može posjedovati, i što svi, u većoj ili manjoj količini, posjedujemo. Pa, neka se moja voda prelijeva, a uskoro ćemo saznati, koje će sve daljine i dubine doseći.

«E pa ništa, draga moja, ideš ravno u reciklažno dvorište, a potom u susret biću od svijetla.» - pomislio sam. Zavezao sam je starim krpama, ali ipak čvrsto, za jednu stolicu, i nagurao joj jednu čistu majicu u usta, no ona se nije budila. Provjerio sam diše li. Disala je. Duboko poput tek rođenog djeteta. Izašao sam iz sobe u kojoj je ona blaženo spavala (omamljena dobrim dijelom i alkoholom), s namjerom da se malo poigram starom dobrom kemijom.

U to vrijeme sam, a i sve do danas, primao Metadon, Alprazolam, Clonazepam i Fenobarbiton kao terapiju. Skinuo sam se sa svega toga, ali nisam se htio odreći izvora prihoda, pa i povremenog lijeka za popravljanje raspoloženja. Uostalom, Metadon izvrsno kotira na crnom tržištu. Prodavao sam ga pomalo, a još i manje koristio, tek tu i tamo kako bih na rutinskim testovima urina koje naređuju psihijatri, bio pozitivan, i kako bi me i dalje vodili kao ovisnika. Uglavnom, toga dana mi je Metadon kojeg sam primao u soluciji, dakle u tekućem obliku, u boćicama, bio iznimno koristan. Imao sam u stanu i nekoliko paketa šprica i igala. Šprice od dvadeset, deset i pet kubika i male, tanke, kratke igle sa svijetlo smeđom kapicom, koje se na špricu elegantno nataknu prema potrebi. Iskusan narkoman poput mene brzo je složio koktel od Metadona te Fenobarbitona i Clonazepama, s time da sam tablete Fenobarbitona i Clonazepama najprije izmrvio, dobro izmješao sa 70- postotnim alkoholom, tako da se smjesa homogenizira; te potom kroz špricu s tankim slojem vate postavljenim na njenom kraju kroz koji izlazi tekučina, profiltrirao, iscjedio u jednu kutljaču, koju sam za tu priliku ručno savio kako bi samostalno stajala na stolu bez problema. Otopinu sam zapalio, kako bi alkohol izgorio a u kutljači ostala čista otopina vode i aktivnog sastojka tableta Fenobarbitona i Clonazepama. Buljio sam u plavi plamen sve dok napokon nije nestao, a potom sam preostalu tekučinu povukao u praznu špricu od 20 kubika, a mješavini Fenobarbitona i Clonazepama dodao 10 mililitara Metadona, što je jednako dozi od dvadeset, pet miligramskih tableta, jedine vrste, koja se, uostalom, kod nas i proizvodi pod imenom Heptanon. No, da ne dosađujem previše sa tehničkim stvarima, kalkulirao sam otprilike ovako:

S obzirom na to da draga Natali nema nikakvu toleranciju na opijate, 10ml Metadona intravenozno je ili smrtonosna doza ili vrlo blizu smrtonosne doze, ali u kombinaciji sa nekoliko mililitara otopine aktivnih sastojaka tableta Fenobarbitona i Clonazepama, jakog barbiturata i benzodiazepina, šut bi trebao biti smrtonosan bez ikakvog možda, a s obzirom na to da je još uvijek pod utjecajem alkohola, u to nemam ni najmanje sumnje.» Dakle, htio sam je ubiti, ali tako da ne pati, ni najmanje.

Vratio sam se u njenu sobu, pogladio je po kosi i omirisao je. Lijepo je mirisala, kao djevojka iz dobre obitelji. Uzeo sam joj desnu ruku i stegnuo joj svojom šakom biceps. Imala je lijepe, duge i tanke ruke, prekrasne prste koje sam mogao zamisliti kako prebiru žice harfe ili tipke klavira. Mnogo je potencijala bilo u toj osobi, u prekrasnoj, pomalo sadistički nastrojenoj Natali.

Uglavnom, stegnuo sam joj biceps i triceps dobrim dijelom, svojoj velikom ručetinom; nakon desetak ili više sekundi primjetio sam kako su iskočile jedva vidljive centralne vene po njenoj lijepoj ruci. Imobilizirao sam joj ruku koliko sam mogao, privezavši je oko zgloba šake za njeno bedro. Potom sam joj privezao oko nadlaktice maramu, kako bi vene opet iskočile. Prinio sam špricu i iglu s koktelom njenoj ruci i probo-o joj jednu venu. U mrvici prostora što sam ga u šprici ostavio za tu svrhu, brzo se pojavila, ispunivši ga, tamna venska krv. Povukao sam u špricu još malo krvi kako bih se uvjerio da sam unutra, a potom joj polako ubrizgao prvi i posljednji šut. Na tren se trgnula, probudila, otvorila oči i tiho uzdahnula od užitka koji je prošao njenim tijelom. No ubrzo potom, disanje joj je postajalo sve pliče i pliče, dok napokon nije posve utihnulo. Sjeo sam pokraj fotelje, pokraj njenog tijela u kojem je možda još uvijek treperila duša, na pod. Zatvorio sam oči. Duboko sam disao, a i vlastite misli su me se doimale kao duboke, poput velikih a sporih valova. Nakon nekog vremena, a vrijeme kao da i nije prolazilo, kao da se zamrznulo, ili kao da ga po prvi puta vidim iz stvarnije perspektive od uobičajene ljudske; no uglavnom, nakon nekog vremena sam ipak blago tresnuo o zemlju i pripalio cigaretu, sjetivši se budućnosti u kojoj ću se morati riješiti njenog smrdljivog tijela, koje je do malo čas bilo gotovo pa prekrasno. Ustao sam, približio se radiju i uključio ga. Bio je već namješten da hvata moju omiljenu stanicu. Svirao je spori, melankolični blues nepoznatog mi crnog izvođaća. Osjećao sam se i više nego dobro. Morao sam se osjećati nadljudski, jer u meni se rodio cilj, pravi pravcati životni cilj, nešto što nikada do tada nisam imao u potpunosti. Bio je to divan osjećaj. Bio sam odjednom toliko siguran u svoj životni poziv da je sve oko mene bilo osvijetljeno nad zemaljskom toplinom. Vidio sam njenu dušu kako izlazi iz tijela kao da ju samo nebo pokušava usisati. Čuo sam njen glas kako me doziva, kako me optužuje, kako na mene svaljuje svu svoju krivnju, kako od toga što sam joj oduzeo život već radi scenu, a da još potpuno ni umrla nije. Čuo sam kako doziva svoga oca. Patetično, ziheraški, djetinjasto. Sa zadovoljstvom sam preuzeo krivnju. Težak teret kojeg ću nositi zauvijek, draga moja. Samo za tebe. Do viđenja, ja imam život pred sobom, napokon. Najprije me čeka tvoje tijelo, a potom će se sve odviti točno onako kako se treba odviti. Nisam mogao pogriješiti. Ubrzo sam zaspao na podu, sklupčan pokraj njenog tijela i njene fotelje. Tijelo neka pričeka jutro.

Jutro me je našlo u dobrom raspoloženju. Imao sam posla, jer treba se riješiti smrdljivog tijela, maknuti ga iz stana. Pijuckajući čaj i pušeći svoje omiljene cigarete razmišljao sam o najboljem mogućem načinu, unutar mojih mogućnosti. Ubrzo sam pred sobom imao riješenje, i valjalo ga je učiniti stvarnim. Nazvao sam na posao i javio da toga dana neću doći, jer da se ne osjećam dobro. Tada sam radio kao knjigovođa u jednoj privatnoj firmi koja je zahvaljujući prodaji sportske opreme dobro poslovala. Imao sam solidnu plaču, a uz nju i nešto naslijeđene ušteđevine u banci. Zaključao sam stan i izišao u toplo ljetno jutro. Pjev ptica i njihovo skakutanje po zelenim krošnjama me se dojmilo kao nešto što sada po prvi puta vidim jasno, u svoj ljepoti i dubini. Obišao sam toga jutra nekoliko velikih robnih kuća, te desetak trgovina bojama i lakovima. Poslije podne sam ispred zgrade dočekao dostavljaća koji mi je dostavio veliku, 150 litarsku baćvu od nekakve tvrde, kvalitetne plastike. Baćva se sastojala od nekoliko dijelova, koje je sam kasnije trebao sastaviti. Dostavljača koji je baćvu vozio na ogromnim rudlama, otpratio sam do svoje podzemne garaže, gdje smo zajedničkim snagama baćvu smjestili. Čovjeka sam uz razgovor ispratio, a potom sam se vratio gore do stana. U veliki deset litarski lonac, koji je stajao nad vatrom štednjaka, sipao sam u nekoliko navrata sumpornu kiselinu, kupljenu u trgovinama boja i lakova, te sam dva dana čekao da višak tekućine, vode, ispari, te da dobijem sumpornu kiselinu u što čišćem koncentratu, koju sam također u mnogo navrata pretakao u deset litarske plastične boce, a zna se da su polietileni otporni na sumpornu kiselinu. Također, često bih ostavio otopinu sumporne kiseline da kuha, da višak vode isparava, a za to vrijeme sam opet obilazio trgovine bojama i lakovima, te kupovao i donosio nove boce. Svo to vrijeme, na Natali nisam previše obraćao pažnju, jer bio sam jako zaokupljen svojim novim poslom. Idućeg dana opet sam nazvao šefa na poslu, te mu rekao da sam ozbiljno bolestan, i da neću dolaziti barem nekoliko dana. Dva ili tri dana nakon njene smrti, tijelo mrtve Natali je počelo blago zaudarati. Do tada sam ja u baćvu koja se nalazila u garaži, pretočio preko pedeset litara pročišćene sumporne kiseline, kupljene u desetak različitih trgovina. Bio sam spreman.

Teškom mukom sam njeno zgrčeno tijelo savio i smjestio je u veliki putni kofer. Liftom sam se spustio u prizemlje, a kofer uz nekoliko podizanja i malo vožnje na kotačićima, doveo do garaže. Natali je težila možda tek nešto više od pedeset kilograma, a ja sam oduvijek bio sto kilaš krupne građe, te doista natprosječne snage za muškarca bilo kojih godina. Našavši se iza zatvorenih vrata, u unutrašnjosti garaže, izvukao sam je iz kofera, te je prebacio preko desnog ramena, a potom progurao kroz dovoljno širok otvor na bačvi (koju sam za tu svrhu prije kupnje i premjerio), i oprezno položio u sumpornu kupku, kako ne bih previše pošpricao sebe, iako sam na sebi imao kabanicu, gumene rukavice, te najlonsku vrečicu kroz koju sam sve vidio zamućeno, navučenu preko glave i vrata. Za taj manevar, bilo je potrebno mnogo snage, moram priznati. Baćvu sam, smjestivši njeno tijelo, poklopio. Idućeg dana i dalje sam se bavio pročišćavanjem sumporne kiseline, tako da sam ubrzo tijelo sirote Natali njome posve prekrio, no ono je vrlo brzo gubilo prepoznatljivost i nestajalo je, miješavši se sa kiselinom. Nakon otprilike 48 sati, u bačvi je ostala tek tekučina. Tek tada sam se smirio, i dobro se sjećam kako sam uz zalazak sunca i «Me and the Devil» blues Roberta Johnsona, zadovoljno pušio cigarete i pijuckao stari, dobri Jack, promatrajući još prilično svježu ranu na podlaktici svoje desne ruke. Pisalo je «Natali». Njena obitelj je sigurno već jako zabrinuta, i ne znaju što da čine. Na mojoj ruci piše Natali, ali to nitko ne mora znati – razmišljao sam gledajući u ranu. To znamo samo ona i ja, a njeno tijelo se već otopilo u mojoj garaži. Pio sam brzo i osjećao sam se bolje nego ikada.

Idućeg dana bila je Subota. Pomoću velikog plastičnog sita koje sam kupio u robnoj kući, odvajao sam pjenasti mulj koji je nekad činio profesoricu Natali, od ostatka sumporne kiseline koji se nalazio u baćvi, te sam iz plastičnog sita mulj tresao u jednu veliku plastičnu kantu, a kad se dobrano napunila, i u drugu. Čudno je kako je cijelo njeno mlado tijelo stalo u dvije kante. Naravno, dio je ostao u baćvi, jer pomoću sita mi je bilo nemoguće precizno filtrirati. No, ono što je meni bilo bitno, bilo je to da se ne širi neugodan miris, i da bačva bude spremna za nove korisnike. Kante pune mulja sam pokrio vrečicama i odnio gore do stana, te sadržaj istresao u wc školjku nekoliko puta, a nakon ćega bi potegao vodu. Tako se, mlada profesorica Natali, nastanila u gradskom vodovodu. Bio sam u stanju nadzemaljske ekstaze, dok sam razmišljao o tome, i smiješak mi nije napuštao lice. Rana na ruci bila je još podosta svježa. Krv se po rubovima pretvorila u krastu, a i prema sredini se već dobrano grušala. Pisalo je: Natali. Smijao sam se činjenici: ona nije ni sanjati mogla da će prije nego što rana koju mi je urezala, zacijeli, ona postati mulj u wc školjci. Smijao sam se gotovo histerično, a onda sam u jednom trenutku shvatio da bi bilo bolje da se utišam, jer iako sam se svih dokaza riješio, tko zna, možda ju je netko prije par dana vidio samnom, na putu prema mom stanu. Sada je već smatraju nestalom, i nebi za mene bilo dobro da se ističem sa glasnim, histeričnim smijehom. Koliko god to bio slab trag, nisam htio dopustiti da makar i najmanja pojedinost poremeti moje planove. Utišao sam se, te sam otišao profiltrirati još desetak litara sumporne kiseline, koju sam pred večer odnio do garaže, i istresao u baćvu. Nakon tog nemilog mi posla, krenuo sam u večernju šetnju, oboružan tek sa nekoliko desetaka većih novčanica, i naravno, za svaki slučaj, sa velikim lovačkim nožem i malim, kazališnim dalekozorom. Krenuo sam, dakle, prema centru grada.

Laganim, odmjerenim korakom prolazio sam šetalištima, pogleda uprtog prema osamljenim pojedincima, koji bi mogli poslužiti kao dobro društvo večeras. Večer je bila Lipanjska, topla i pomalo vlažna, jer je prije nekoliko sati pao jedan od onih čuvenih ljetnih pljuskova, koje sam jako volio. Nakon pljuska, ljudi su kao i obično, izašli van na ulice u potrazi za zabavom, savršenim partnerom, u potrazi za srećom i ispunjenjem. Put me je odveo do Zrinjevca, a već se dobrano i smračilo, i ulice je osvijetljavala uglavnom gradska rasvjeta. Šetavši po Zrinjevcu, sjetio sam se minulog gay pridea od prije nekoliko dana, prvoga održanog u Zagrebu ikada. Hrpetine ljudi izmigoljile su na ulice kako bi se usprotivile tom agresivnom pederluku koji nastoji ostvariti svoja prava. Da nije bilo policije, krvožedna masa bi sudionike gay pridea jednostavno sravnala sa zemljom. Moram priznati da se dugo nisam nasmijao kao tada, dok sam na televiziji pratio izvještaje sakupljene sa tog događanja. Bilo je u svemu tome za mene nešto izuzetno nevino i simpatično, sa obje strane, pa sam se tako i tada, šetavši po Zrinjevcu i prisjećajući se gay pridea, zadovoljno smiješkao. No, čini se da su se te misli u mene ušuljale sa nekom svrhom, i ja sam ubrzo bio na putu prema jednom Zagrebačkom bircuzu, za kojeg mi je prijatelj rekao da je okupljalište homoseksualne populacije. Birtz se nalazio na prvom katu jedne stare zgrade, u strogom centru grada. Na putu prema tom okupljalištu, ogledavao sam se u staklima pojedinih izloga, koja su mi poslužila kao ogledalo. Morao sam priznati da izgledam sasvim dobro. Istina, bilo je na meni nekoliko kila sala viška, ali još uvijek sam bio mlad i lijep, visok i jak. Uostalom, homoseksualci su mi se u vrijeme moje narkomanske karijere, upucavali više od nekoliko puta, te su mi nudili novac, u zamjenu za seksualne usluge. Moji poznanici bi takve najčešće ispratili sa nekoliko šaka u lice, no ja nisam bio takav. Nikad nisam pristao na njihove ponude, ali uvijek sam se osjećao prilično polaskan, jer nudili su mi zaista velike novce. Nije mi bilo ni na kraj pameti da jadnike izudaram, jer suosjećao sam s njima. Znao sam što to znači imati ne zadovoljenu potrebu. Najsmješnije od svega je bilo to što bih za kratko druženje i razgovor, na kraju uvijek dobio pristojnu svotu novca. Da, bio sam mlad i lud, i trebalo mi je. Poanta priče je to što sam znao koliko je ta homoseksualna populacija u ovome gradu očajna, i koliko su u stanju impulzivno i bez razmišljanja upustiti se u nekakav odnos, samo da bi došli do seksualnog zadovoljenja. Te večeri, na Zrinjevcu, shvatio sam da želim jednoga od njih, mladog i lijepog.

Popeo sam se na prvi kat, te kroz jedna vrata ušao u birtz. Nastojao sam djelovati odmjereno ne previše zainteresirano i ne previše upadljivo, a opet, izazovno i poželjno, pomalo zagonetno. To je bilo jedno od onih mjesta gdje vas čitava prostorija puna ljudi odmjeri pogledom dok ulazite. Brzo sam pohvatao vibru, te sam se odlučio smjestiti za šankom. Mlada, mršava crvenokosa djevojka, odjevena kao neka vrsta pankerice, bezvoljno me upitala što ću popiti.

«Dupli bijeli Rum, ako imaš, dušo, molim te.» rekao sam. Ona je gotovo neprimjetno zakolutala očima, pripalila cigaretu, te se potom uhvatila mojeg pića. Nasmiijao sam se u sebi, te mi je skoro izletjelo iz usta: «Ti mi se sviđaš. Tebe neću ubiti.» Ispio sam piće, te zatražio pokretom ruke još jedno, kojeg sam se potom uhvatio malo postupnije. Na sebi sam imao dugi, lagani bež baloner, crne hlače od samta, čvrste crne čizme, slične vojničkim cokulama, te ispod balonera kratku crnu majicu, a na nos i uši nataknute sunčane naočale nešto svijetlijih stakala, no kroz koja se, ipak, nije moglo lako vidjeti moje oči i njihove pokrete. Ispod stalaka sa žestokim pićima, nasuprot meni, nalazilo se jedno ogledalo srednje veličine, a kako sam sjedivši za šankom, bio leđima okrenut prostoriji ispunjenoj ljudima, tako sam u ogledalu mogao cijelu tu prostoriju lijepo promotriti. Čim sam ušao, primjetio sam to ogledalo, i tada sam između stolice uz stol, sjedivši na kojoj bi imao preglednu cijelu prostoriju, i šanka tj. ogledala, odabrao šank i to ogledalo. U tom dijelu birtza koji se sastojao od jedne velike prostorije, bilo je sedam ili osam okruglih, velikih stolova. Uza svaki stol moglo je stati četriri do šeset stolica, tako da ljudima bude udobno i da mogu međusobno komunicirati. Bila je Subota uvečer i svi stolovi su bili gotovo do kraja popunjeni, dok je uz mene, na šanku bilo nekoliko ljudi, koji su međusobno razgovarali. Nije bilo niti jednog omanjeg društva, a nekoga tko bi bio sam ili osamljen, nigdje na vidiku. Nastavio sam nervozno ispijati bijeli Rum, u nadi da će kroz ista ona vrata kroz koja sam ja ušao, u skoroj budućnosti uči netko tko bi mi odgovarao kao društvo večeras. Imao sam osjećaj da će baš tako i biti.

Prošlo je gotovo sat vremena od trenutka u kojem sam počeo gledati u ogledalo, a kroz njega povremeno prema vratima. Kroz moje šake je prošlo već nekoliko čaša dobrano ispunjenih bijelim Rumom, koji sam zaista volio popiti. Nisam se htio previše napiti, pa sam uz Rum naručio i pšenično pivo, kako ne bih pio jedno žestoko piće za drugim, već da imam nešto i između. Dakle, nakon otprilike sat vremena, na vratima sam ugledao dva mladića. Bili su obojica prosječne visine, i nešto nježnije građe. Jedan je imao dugu plavu kosu, dok je drugi imao posve crnu, a bio je kratko ošišan. Crnokosi je imao upadljivo lijepe, prodorne, tamne oči i dražestan, omanji nosić. Plavokosi je imao također lijepe, skladne crte lica. Ogledavali su se po prostoriji, najvjerojatnije tražeći slobodno mjesto za sjesti, no svi stolovi su bili uglavnom puni, a i šank je bio dobrim dijelom zauzet. Mladići su, vidjevši da mjesto za sjedenje i ispijanje pića neće pronaći, krenuli prema izlazu kroz ista ona vrata, kroz koja su i ušli. Što sam brže mogao, izvukao sam iz džepa novčanik, a iz njega nekoliko novčanica veće vrijednosti, te sam podviknuvši na mladu konobaricu, nastojao što brže platiti i otići, odnosno poći za dvojicom mladića, što mi je i uspjelo. Slijedivši ih najprije do izlaza na ulicu, nastojao sam smisliti bilo što čime bi ih mogao trenutno zainteresirati za svoju cjelokupnu pojavu. U djeliću sekunde, došla mi je na um ideja. Nešto što je u modernim Europskim gradovima uobičajeno. Sustigao sam mladiće te istrčao pred njih, zastao, osmijehnuo se svojim najdražesnijim osmijehom, te ih upitao:

«Dečki, bio sam gore u KIC-u malo prije i ugledao vas. Zgodni ste obojica i sviđate mi se. Želite li probati Heroin, Kokain? Želite li doći na party kod mene u stan, obojica? Evo, parkirao sam tu u blizini.»

Mladići su se najprije začuđeno pogledali nekoliko puta, bez riječi. Počeo sam se glasno smijati, a nastojao sam zvučati prirodno i privlačno. Ubrzo su se i oni počeli smijati.

«Pa... Neznam. Nisam nikada to probao. Ni ja ni on nismo nikada. Neznam jeli to dobra ideja.» izgovorio je plavokosi.

«Onda će vam tek biti super, ako ste čisti. Prvi put je najbolje, vjerujte mi. Uostalom, nemojte misliti da ćete se navući od jednog uzimanja, jer to vam je čista propaganda, priče za malu djecu. Između ostaloga, seks na Heroinu je nešto najbolje. Traje nevjerojatno dugo i osjećaj je fantastičan.» uvjeravao sam ih.

Mladići su se opet počeli međusobno pogledavati, nervozno se osmijehujući. Djelovali su neodlučno, no nisam ih htio dalje poticati. Imao sam osjećaj da ih moram pustiti da sami odluče, jer ako ih budem previše nagovarao, cijela stvar će za njih izgubiti zagonetnu draž. Stajao sam tako pred njima djelujući smireno i sabrano, i čekao sam na njihovu odluku.

«Znaš što...» rekao je crnokosi. «Što se mene tiče, može, želim probati. Ali samo ako obećaješ da će seks biti tako dobar kao što si rekao.» dovršio je nešto tiše, uz osmijeh. Bilo mi ga je tada pomalo žao.

«Obećajem.» rekao sam i potom se osmijehnuo.

Plavokosi je bio nesiguran. Cupkao je na mjestu i nervozno se smješkao, a ja i crnokosi smo ga gledali i čekali na njegovu konačnu odluku. Znao sam da će i on pristati. Povodljivost mu je bila kao ispisana na čelu.

«Ok. Idem s vama. Nadam se da nije opasno.» izašlo je iz njega.

«Bez brige momci, od sada nadalje ste u mojim sigurnim rukama.» Ohrabrio sam ih sjetivši se najprije svoje rane, Natalinog potpisa na ruci, a potom se sjetivši velike bačve u podzemnoj garaži.

Prošetali smo do mojeg auta te razmjenili neke za moju priču nebitne podatke, te neke šale kojih se više i ne sjećam. Sjeli smo u auto, a ja sam u radio ubacio kazetu sa albumom Američke grupe The Doors. Glazba ih je, primjetio sam, dodatno ohrabrila, iako se nisu doimali kao pravi poklonici Jimovog lika i dijela.

«Najprije moram svratiti do prijatelja po dop, no to neće dugo trajati. Vi me pričekajte u autu. Slobodno zapalite cigaretu ako pušite.» objavio sam kratko.

Kupio sam od jednog starog dilera u centru, Heroina za nešto manje od 1000kn, koliko sam još imao kod sebe. Čovjek mi je nožićem iz jednog mnogo većeg paketa, odmjerio tj. izvadio otprilike tri grama, te mi sve skupa zamotao u komadić papira. Pozdravili smo se, te sam požurio natrag prema autu, gdje su me čekali mladići homoseksualne orijentacije. Odveo sam ih najkraćim mogučim putem prema kvartu na periferiji u kojem sam živio, te smo se ušavši u zgradu, liftom odvezli do mojeg stana na petom katu.

«Sjednite, raskomotite se. Želite li da upalim klimu ili vam je ugodno ovako?» upitao sam ih.

«Dobro je ovako.» odgovorio mi je crnokosi, a obojica su sjela jedan pored drugoga na kauč u mojoj dnevnoj sobi, navjećoj sobi u stanu.

Kazetu sam ponio iz auta, onu sa glazbom grupe The Doors, te sam je ubacio u kazetofon koji se nalazio na stolu u dnevnoj sobi, pored televizora, ispred kauča na kojem su sjedili mladići. Uz zvuk lagane džezističke solaže, mladići su se počeli ljubiti, a činilo mi se da nastoje djelovati vrlo izazovno i privlačno. Opet mi ih je na tren, bilo pomalo žao.

«Dečki, evo, htio bi pripremiti Hors da se puknemo. Vjerujte mi, šmrkanje je bez veze, u odnosu na iglu, nešto kao razlika u seksu sa kondomom i bez kondoma.» rekao sam i potom se znalački nasmijao.

Prekinuli su sa ljubljenjem na trenutak,a crnokosi je izgovorio: «Ok, ali on i ja se neznamo sami... ubosti mislim. Možeš li nas ti? Ili?»

«Naravno, ja ću vas riješiti. Vi dečki sigurno imate dobre vene. Evo, samo uživajte, ja ću za čas pripremiti sve što treba.» rekao sam odmjerenim tonom glasa. Sjeo sam njima na očigled, za stol u dnevnom boravku, kako bi jasno mogli vidjeti što radim.

Na stol sam stavio tri šprice sa nataknutim iglama, te uz njih položio malu čašu s vodom, jednu veliku jušnu žlicu, paketić sa heroinom te paketić sa limunskom kiselinom. Jednu od šprica sa nataknutom iglom prinio sam čaši, te u nju povukao šest mililitara vode. Heroin sam u nekoliko navrata sa svog noža sasuo u jušnu žlicu, dodao nekoliko zrnca limunske kiseline, te sve to prelio sa šest mililitara vode. Vrhom kapice od jedne igle sam malo promješao sve skupa, a potom sam žlicu pažljivo desnom rukom podigao u zrak, te ispod nje lijevom rukom prinio upaljač, koji sam kresnuo. Nekoliko sekundi, čekao sam da plamen zagrije žlicu i da mješavina zakipi. Nakon što je kipjela nekoliko trenutaka, mješavinu sam zajedno sa žlicom vratio na stol. U svaku od tri šprice povukao sam nešto malo više od dva mililitra smeđe tekučine. Šutevi su bili spremni.

Cijelo to vrijeme dok sam pripremao drogu za korištenje, mladići su zainteresirano promatrali što činim. Kad sam završio, rekao sam:

«Šut nebi bio šut bez mojeg poznatog koktela od bijelog Ruma, mlijeka i cimeta. Evo, samo da napravim koktele, a onda ću se ja prvi puknuti da malo ohrabrim vas tetkice. Što ste se tako stisnuli i ukočili, opustite se malo, pred vama je najbolja noć u vašem životu, vjerujte mi kad vam kažem.» rekao sam, te otišao do svoje spavaće sobe, u kojoj sam u ormariću iznad kreveta držao metadon te barbiturate i sedative. Otvorivši ormarić iz dvije plastične table sam koliko god sam brže mogao istuckao sav Clonazepam, a iz jedne druge table sav Fenobarbiton. Tablete sam sasuo u prednji džep na hlačama, a potom sam iz vitrine izvadio bocu bijelog Ruma. Vratio sam se u dnevni boravak koji je bio spojen sa kuhinjom.

«Evo, samo da izvučem mikser i napravim koktel, pa se idemo srediti.» rekao sam, te otišao u kuhinju. Iz ormara sam izvadio mikser, te otvorivši bocu s Rumom, u njega sasuo tri decilitra. Zavukao sam ruku u džep na hlačama i iz njega izvadio tableta što sam više mogao. Stisnutu šaku ispunjenu tabletama sam potom uronio u Rum koji se nalazio u mikseru, te sam šaku otvorio i izvukao iz miksera, ostavivši u njemu Rum, te tablete Clonazepama i Fenobarbitona, sedativa i barbiturata. Iz frižidera sam izvukao mlijeko te sam sa nekih šest decilitara prelio sadržaj koji je već bio u mikseru. Dodao sam potom još nekoliko velikih žlica šećera, te cimet, a na kraju sam pritisnuo gumb i sve skupa dobro izmiksao, kroz otprilike dvadeset sekundi. Izvadio sam iz ormara tri čaše. U jednu sam ulio malo ruma i mlijeko, dok sam u druge dvije ulio mješavinu napravljenu u mikseru, od tableta, bijelog Ruma, mlijeka, cimeta i šećera. Boja pića u sve tri čaše bila je identična. Znao sam, s druge strane, da sam pažnju mladića najvećim dijelom usmjerio na šprice i heroin, te sam znao da niti ne sumnjaju da opasnost dolazi iz drugog smjera. Kad se puknem prije njih sa jednom od tri šprice, a u svakoj je na očigled jednaka količina droge, vjerovat će da su posve sigurni.

Uzeo sam tri čaše u ruke te ih odložio na stol u dnevnom boravku, pored šprica sa drogom. Jednu od čaša u kojoj nije bilo ništa osim Ruma i mlijeka sam uzeo desnom rukom, podigao je najprije visoko iznad glave, te potom u nekoliko trenutaka ispio, eksao sadržaj. Nakon što sam završio sa pićem, uzeo sam špricu u desnu ruku, sjeo za stolicu tako da budem okrenut mladićima, te sam napeo lijevu ruku kako bi vene iskočile i kako bih mogao ubrizgati drogu. Primaknuo sam špricu sa iglom lijevoj ruci te zabio iglu u jednu od vena. Prije nego što sam se odlučio ubrizgati si drogu, rekao sam dvojici mladića:

«Dečki, nećete dobiti ni mrvicu droge, dok ne eksate Rum, molim lijepo, tako da, primite se posla.»

Pričekao sam da mladići uzmu čaše sa stola i počnu piti, a kad sam se uvjerio da zbog šećera, cimeta i Ruma ne osjećaju sumnjiv okus tableta, te kad sam vidio da su dosta i popili, odlučio sam se, uz psihičko olakšanje, napokon ubrizgati drogu. Povukao sam tamnu vensku krv u unutrašnjost šprice kako bih se uvjerio da sam unutra, sa iglom u veni; a potom sam si ubrizgao dobar Heroin, kakav se te davne 2002-ge još mogao nabaviti u Zagrebu. Gledajući u dvojicu naočitih mladića koji ispijaju moj koktel, osjetio sam snažan nalet euforije od koje me je dobar dio lica počeo doslovno peći. Uzdahnuo sam, kao nakon silovitog orgazma, otpustio stisak šake na šprici, te sam se naslonio na naslon stolice, smjestivši se mnogo udobnije. Nakon nekoliko trenutaka provedenih u tišini, brzim pokretom sam izvukao iglu i špricu iz ruke, te sam ustao, i objavio dubokim a opet mekanim glasom:

«Dečki moji, na vama je red. Dovršite Rum pa idemo. Tko želi biti prvi?»

Obojica su djelovali uzbuđeno i uplašeno u isto vrijeme. Ispili su koktele, a ubrzo je plavokosi izjavio: «Mogu ja prvi.» To me je malo začudilo, s obzirom na to da je on na početku bio taj kojega smo čekali, koji je bio neodlučan u pogledu cijele večerašnje avanture. No, bio sam pošteno omamljen, i nisam se previše bavio nepotrebnim mislima. Samo sam kratko rekao: «U redu stari, idemo. Zavrni rukav na košulji, na kojoj god ruci hoćeš.»

Trenutak nakon što sam plavokosom ubrizgao Heroin, on je zatvorio oči te ispustio nekakav čudan i dosta glasan zvuk visoke frekvencije. Nešto kao jecaj od užitka. Nakon što se malo priviknuo na novo stanje svijesti, okrenuo se prema crnokosom mladiću i šapnuo mu na uho dovoljno glasno da i ja čujem:

«Wow, ovo je fantastično. Ovo moraš probati, zaista je bolje od orgazma.» Dovršivši rečenicu, naslonio se na rub kauča te utonuo u snovit užitak.

Približio sam se crnokosom mladiću te sa njime ponovio postupak. On je nakon što sam mu ubrizgao Heroin, zatvorio oči i nekoliko trenutaka bio posve tih, da bi ih odjednom otvorio, pogledao me svojim tamnim, prodornim očima ravno u moje, te rekao: «Hvala. Prijatelju.»

Znao sam da i na njega tablete iz koktela već pomalo djeluju, pa se nisam iznenadio kada se i on sklupčao do svojeg prijatelja odnosno ljubavnika, i utonuo u san. Tada mi ih je bilo zaista žao, i u tom trenutku sam odlučio da više nikada neću ubiti homoseksualca, ma koliko prilika bila dobra, a pojedinac izazovan. Odlučivši to, legao sam na kauč između njih dvojice, te zagrljen, zajedno sa njima, zaspao.

Probudivši se ujutro, nisam bio iznenađen kad sam ustanovio da su mladići potpuno hladni, i da ne dišu. U veliki kofer sam najprije utrpao plavokosog, te ga odnio do bačve i položio u nju. Nakon nekih 48 sati, sitom sam pjenasti mulj što je preostao od plavokosog iscijedio u kante, te sam u pročišćenu kiselinu utrpao crnokosog mladića, da bih kasnije postupak pročišćavanja kiseline proveo i nakon njegovog rastapanja. Jedina razlika je bila u odnosu na profesoricu Natali, ta što mulj koji je preostao od dvojice mladića nisam putem wc školjke unio tj. izlio u gradski vodovod. Njihov mulj sam, jedne noći, izlio u gradsko jezero. Smrdio mi je auto po njihovom mulju nekoliko dana, ali eto, učinio sam dobrim dečkima tu čast.



Nastavit će se...