utorak, 10.11.2009.
ROBOT KRVAVIH OČIJU
Kronike iz gimnazije
Idealan tip:
prvi na uranak ulazi u kafić
i, iako još vidno pijan od prethodnoga dana,
grabi konobara za ruku i postavlja imperativ:
Pivo!
Ustajem se prerano,
mamurluk se centrifugira u probavnom traktu
i ne mogu spavati.
Puno je prerano – onesvijestila sam se u plavu ponjavu
tek par sati ranije.
Slušalice u uši,
tada sam još nosila one bijele,
one prve.
Rođendanski dar princezi.
Grafitima išaran podvožnjak,
bježim po kroničnu dozu kofeina…
Ona spava.
Nije u redu buditi je.
Na posljednjem koraku do cilja
odustajem.
Moram nekamo gdje ju neću probuditi.
Ti:
prvi na uranak, poslije mene, ulaziš u kafić
i, iako si još uvijek vidno pijan od prethodnoga dana,
oslanjaš se laktom na šank postavljajući imperativ izgrebenim glasom:
Pivo!
Biljar,
veliki Ben,
Maja i Karlo,
stakleni konferencijski stol,
putovanje u oazu:
'Ko je ovdje bio?
i strelica na helikopter snimci.
Gledam te
sada,
nedalek si,
a tisućama milja predalek.
Sa zelenog zidića
pljuješ
i pričaš sam sa sobom.
Perfekt:
prošlo svršeno
(dodajem: dabogda se ne ponovilo)
vrijeme.
Cvrkut plastičnih ptica
Gradilište je napušteno,
a klupa
samo što se ne iščupa iz zemlje.
Mislim da je ovo prvi put
kada te nisam prepoznala.
Ljubio si me
drugim licem,
onim istim koje mi je godinama kasnije
izmijenilo osobni opis.
Lijepa poput mirisa bršljana
kada ležiš negdje
izgubljen unutar reminiscencija u spektru šumske flore;
nakaziš
dodirom
kao da sam ti tada imala što za učiniti.
Kad padne mrak
bude mračno –
vrhunac pleonazama,
no, ponavljanja su oduvijek bila ono u čemu smo bili najbolji.
Kada smo bili dobri,
nije bilo boljih,
što se recipročno reflektiralo
u najgorim pojedinostima.
Ovaj rođendan ti neću slomiti naočale.
Više nisi pozvan.
Tragom sevdaha
- Gdje si?
- Evo…
Nisi rekao da te mogu očekivati,
a s njom sjediš.
Ona je prebitna večeras.
- Gdje si?
- Evo…
Odakle ti samo
taj balon,
žuta patka
koja je donedavno bila složena
u kutiji nekih prevelikih cipela koje sam kupila
kad sam posrtala.
- Gdje si?
- Evo…
Hm… Izobličen do neprepoznatljivosti
moje afekcije.
Bio si u crvenoj majici,
sjećam se,
bio si mi lijep.
- Gdje si?
- Evo…
Kraj jedne duge i mukotrpne
brakorazvodne parnice
dvojca
koji nikada nije bio u braku.
Kažeš da ovo nije gotovo.
- Evo…
Hereza
Kada završim posljednji ciklus oplakivanja
neće te više biti.
Zapalila svijeću kao da si pokojni.
Kao da sam ostala iza tebe
sama na svijetu
u crnim lancima velova korote
i preklinjem
eutanaziju
samo da te ne vidim više ispred
očiju
svake od svojih ličnosti.
Živciraš me
kao zrno maskare
zapalo iza očne jabučice
sutradan.
Sad te se samo rijetko sjetim.
Zapisi iz džepa
Prije ili kasnije
staviš se na pijedestal žrtve
i upreš prstom
u ono drugo,
u bilo što što nisi ti sam.
Lakše je kada
misliš
da nisi kriv.
Ni ne sjetiš se tisuću očiju
krvavih od suza
za koje nisi ni znao
koje si zgazio putem
do ovoga što si danas.
A promisliš li,
nećeš li staviti zaključno slovo
pustivši sve da odleprša
u ladicu otpisa pod nazivom
Život?
- 14:57 -