utorak, 10.02.2009.
Poljubljeno jutro
Kao da se tisuću proljeća okrenulo otkada smo posljednji puta usnuli sa tolikom količinom spokoja i, moglo bi se reći neke vrste radosti uzrokovane međusobnom prisutnošću i ni sa čim drugim do li mirom koji je došao sa naizmjeničnim slušanjem daha onog drugog.
Okrenem se i spavaš. Vjeđe su ti spuštene neusiljeno i nježno, padaju preko tvojih tamnih očiju koje nakon određenog stupnja budnosti običavaju postati krvavima. Katkad sam uvjerena da u samom trenutku kad te dotakne onaj prvi san tvoji podočnjaci dobiju nevjerojatnu izražajnost, kao da tvoje lice pokušava navesti nepristranog promatrača da pomisli da si užasno umoran i da je stoga tvoj san nešto što se ne smije prekinuti čak ni glasnim uzdahom. One dvije bore kraj nosa te uvijek izdaju; kraj mene leži budan dječak, ali spava muškarac koji me nosi na licu. Svaka zajednička tortura osvane na tvom licu kada se predaš snu. Gledam te tako i slušam te, ponekad se i nasmijem jer uvijek pogodim koji će zvuk izaći iz tvojih nosnica ovisno o strani na kojoj ti pomaknem glavu. Usna ti se refleksno zameškolji kada te dotaknem po bradi – pomisliš da sam malena kukcolika živina, uvijek me to nasmije. Ljubim ponekad tvoje kapke, u tom trenutku živopisno osjećajući iste kao dio same sebe. Isprepletem svoj dlan negdje u tvoje ruke, a drugim ti milujem kosu. Ponekad zastenješ ili otvoriš oči, ali se sekundu zatim vratiš u stanje svoje uzvišene hibernacije zatvorenih očiju i blago podignutih obrva.
I mene savlada umor, iako uporno nastojim ostati budna da ti budem svjedok, a možda iz straha da ćeš ispariti u trenutku kad otvorim oči. Ali zaspem. Okrenuta leđima, u snu, nekad satima kasnije, osjetim da me gledaš i kako mi dišeš iznad uha. Stanje poluzaspalog delirija, uvijek sanjam nešto lijepo kad si blizu. Zagrliš me neslućeno jako i u snu osjetim kako mi izbijaš dah iz pluća; otvorim oči i ponovno ih zatvorim, vratim se stanju dubokog sna, ali itekako svjesna tvoje pojavnosti.
U sredini nekog sna gdje pjevam, plešem, letim ili mirujem, ali sam zadovoljna i nasmiješena, osjetim kako me budiš poljupcem ispod uha, nježno i neprimjetno... svejedno me prođu trnci i okrenem se prema tebi.
- Zašto si me probudio?
- Ne znam. – i smiješ se dok to izgovaraš. Moji kapci klonu i vraćam se onom jutarnjem snu, koji zapravo nije san, nego produkt želje za što dužim snivanjem. Ti me gledaš i miluješ mi kosu kao da si me prvi puta u životu vidio tog uranka, a ja sanjam nešto lijepo, cvjetno, mirisno i šareno.
- Nasmijala si se. Objasni mi zašto si se nasmijala. – nasmiješen me pitaš, a ja odgovaram nešto nesuvislo i nepromišljeno do te mjere da na kraju ni meni nema smisla, a izašlo je kao produkt nečega u mojoj glavi.
I smijemo se tom jutru koje smo dočekali uz miris kave koju si skuhao, a za koju sam ti davala upute. Čak si previdio zdjelicu za šećer i pokušao dozirati slatkoću direktno iz plastične vrećice. Ne znam što je savršenije od toga.
- 22:39 -