četvrtak, 30.10.2008.
Vrijeme kajanja
Izgubljena u tuđem svijetu
poput male djevojčice,
gotovo da prolaznike povlačim za rukave
ne bi li me vratili
mjestu mog pripadanja.
Ja ovo više ne mogu.
Guši bivanje
sa malim ostatkom duše
jer si najveći odnio;
spakirala sam ti ga
kao da sam slavila rođendan
pa je ostalo previše kolača.
I odnio si.
Ova senzacija paranoje
teža je od Ljubavi.
Nemam ni mrve prijezira prema tebi,
a trebala bih ga imati.
Ti ga imaš.
Bilo bi lakše. Možda bi bilo lakše.
Tvoje srce mi kuca u dlanu;
razmijenili smo vlastita dobra
skupa sa otpacima samih sebe
kojih smo se pred svijetom odrekli,
a jedno drugome redovito
velikim žlicama naguravali u grkljan.
Slom.
Krah.
Konac.
A trebala sam te do sada pustiti...
Sama sebe forsiram
na scenarije koji su prije bili pripremani,
ali glavni glumci su odustali.
To se nije smjelo dogoditi.
Nisi mi to rekao.
I ponovno dođeš i nestaneš
u razmaku sekunde;
postanem nesigurna.
Je li mi drago što si prisutan
ili te mrzim što me još jednom ostavljaš.
Repriza mojih blagdana.
- 12:02 -