četvrtak, 10.07.2008.
Leđa
"I priđi joj tiho, sasvim lagano, s leđa,
dodirni je usnom, obećaj joj jutro...
I uzet će te cijelog, izbrisati iznutra
i pasti ćeš prazan, nasmijanih usta..."
(Urban & 4 - Nebo)
Pogledavam se u ogledalo,
preko ramena doduše,
gledajući vlastita leđa.
Nešto slano
se teško prelama preko lica.
I još teže
kad pomislim kako si to slano
znao usnama sakupiti
i smiriti me ne puštajući da podignem glavu
i otvorim oči
dok sasvim ne nestane.
Liježem,
čak i u drugom gradu, u stranoj postelji,
pomičem se ne bih li tvojoj,
nikad više uz mene ptisutnoj pojavi
ostavila dovoljno prostora.
Sama sam,
a osjetim Ljubav koje si se odrekao
kako se kotrlja po mojim leđima
i upravo trenutak prije
nego se ispunim sasvim
onim oduševljenjem, koje me držalo
budnom dok sam te gledala kako spavaš,
postajem svjesna
praznine prostora oko sebe.
Samo još malo energije imam
da ti se oduprem,
a toliko si me ranio
da ne znam ni sama kako
se još nisam utopila
u vlastitom raspadu.
Moj si svemir,
moja tvrđava, moj limb
i moje dno.
A moraš ne biti...
Kako živjeti s tobom
urezanim pod kapcima i noktima,
istovremeno bježeći od tebe...?
- 13:56 -