zagubljenemisli

subota, 24.04.2010.

Budilica

Jutro se polako uvlačilo u sobu. Kroz razmaknute prozore prodirale su prve zrake svjetla i začula je glasove seoskih dvorišta u blizini. Kako je dobro probuditi se bez zvonjave sata koji tako nemilosrdno kida snove, pomislila je. Još nekoliko minuta odlučila se rastezati i lješkariti u toplom krevetu. Tek sad se sjetila da noćas ipak, nakon dugo vremena, nije spavala sama. Tridesetak centimetara od nje, ležao je još uvijek duboko i smireno dišući, još uvijek je spavao. Nije ga vidjela, ležala mu je okrenuta leđima i osjetila tek njegov dah. Bila je spokojna.
U jednom trenutku prebacio je ruku preko njena boka, još uvijek u polusnu i nešto promrmljao.
Nasmiješila se primakla mu svoja topla leđa, a on je jače stegnio ruku oko njena struka. Ipak, barem dok spava, on je moj, pomislila je. Sve one sumnje, ipak su prividi. Život nije niti bajka niti ljubavni roman, ne može se stalno zaljubljeno gledati jedno u drugo, opravdavala ga je. Na trenutak, sjetila se muškarca kojeg je upoznala prije petnaest godina i koji je radi nje okrenio čitav svoj život naglavačke, samo da bi bio njen. Osjetila je želju prema osobi kojoj se zaklela da će cijeli život provesti s njom, jer je doista vjerovala u onu: dok nas smrt ne rastavi... Zaljubljeno mu se još više privila, spremna oprostiti sve samotne noći i ignoriranja. Okrenuvši se preko ramena, zaželjela mu je dobro jutro. Kroz san se nasmiješio i rekao: jutro ljubavi, (ah, otkako to nije čula!) i tada se probudio.

Sa lica mu je nestao osmijeh.
Upitao je koliko je sati. Sad će šest, odgovorila je. Imamo još vremena. Stignemo na posao. Sa lica mu je nestalo blaženstvo sna. Sjena krivnje preletjela mu je preko očiju.

Požuri se, rekao je. Nije dobro da kasniš na posao, a znaš da još malog moraš odvesti u školu.
Na trenutak, bio je čini se, spreman na izdaju nečeg samo njemu znanog i zato je skočio naglo iz kreveta i počeo tragati za košuljama i hlačama.

Ona je sjedila na rubu kreveta nevjerujući da se to ipak događa. Na licu joj se sledio osmjeh, a obrazi su poprimali grčevitu grimasu.
U tom trenutku zazvonila je budilica. Da, ona koja tako nemilosrdno kida snove.

24.04.2010. u 19:47 • 25 Komentara • Print • # • ^

subota, 10.04.2010.

Patetična seoska sličica

Učmala zima, valjda je iscrpila i ono malo snage i života iz tijela. I taman kad pomislih da noć ne može biti crnja, odnekud se prikralo proljeće...

Čučanje pred kompom, vođenje nekih lažnih života i svaka misao pomno zamišljena, tek ograničena brzinom lupkanja po tipkovnici...

Smišljanje rasporeda sijanja i žetve na nekim virtualnim poljanama, prestali su biti zanimljivi. Procvale trešnje zasjenile su sve one crtane pupoljke...

Otišla sam jučer u bašću (ajde, neću se sada praviti da pričam književno), osjetila miris friško istanjurane zemlje i konačno shvatila da je život opet živ....

Dodir zemlje pod prstima, osjećaj je koji je ponovno probudio pozaspale nade, oživio mrtva sjemena... Vlažna i ugrijana prvim zrakama sunca, dala je naslutiti da se imamo još čemu nadati... Da, meni je upravo to trebalo - zaroniti ruke u brazdu... zaprljati se mokrom zemljom...
Dala mi je osjetiti život...