slobodni stih https://blog.dnevnik.hr/zagubljenemisli

petak, 30.10.2009.

Dvi, tri o ljubavi...







Već nekoliko puta započinjem ovaj post... ali ne mogu razmišljati drugačije o predstojećem blagdanu, nego kao o ljubavi...
Na umu su mi, lišeni svake patetike, svi oni koje ni smrt ne rastavlja, jer su ostali živjeti u srcima svojih ljubljenih...

30.10.2009. u 19:07 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 26.10.2009.

"sve mi to govori da starim..."

Jučer mi iz čistog mira dojuri moja kćer, inače trećašica i pita: "mama, kako se postavljaju dizajni na blogu?" Otvorenih usta, konstatiramo da je napravila blog.. pitam ju o čemu misli pisati, a ona onako hladno odgovori: "pa kao i svi ostali, o događajima u svom životu.." Ja i dalje zatečena, pokušam odreagirati najbolje što znam i umijem... A u glavi mi tisuću pitanja... kakvi se zaboga događaji odvijaju u životu jedne devetogodišnjakinje??? I da još o njima ima potrebu pisati...? I tako, nastojeći ne omalovažiti njezinu potrebu za ekspresijom svoga svijeta, pomognem dijetetu oko tehničkih detalja... Bolje imati razumijevanja, pa biti upućen, nego se šokirati nakon vlastitog neznanja...
Činjenica da ti događaji u njezinom životu nisu ništa spektakularno niti alarmantno... Opis izleta na kojem je bila, dijeljenje sličica sa prijateljicama, komentari događaja na treningu... Ali, evidentno je da se ima potrebu izraziti svijetu...
Mislim da je ova tema već milijun puta prožvakana u svoj novijoj pedagoškoj literaturi, za nju se pripremamo i kao učitelji i kao roditelji, ali svejedno svaki put ostanem osupnuta kad vidim koliko su naša djeca naprednija od nas. I kad nas tako "šokira", naše, još ne tako davno djetešce, pitam se, do kad ću ju još moći voditi, a kada ću ju morati početi pratiti. Ne mislim na uhođenje, već jednostavan trenutak kada će me prestići u svemu što znam i mogu, i kada mi neće preostati ništa drugo nego da priznam da me je nadmašila u svemu, te ju s povjerenjem slijediti... Svaki se roditelj nada da će njegovo dijete postići puno više nego on sam, ali mi se nekako čini, da smo mi svoje roditelje prestizali u nešto starijoj dobi...
Radujem se njenom napretku, ali nekad mislim da me odrastanje hvata nespremnu, ma koliko se trudila s njom ići ukorak... Još kao jučer bilo je pokušavanje prvih koraka, odvikavanje od pelena i polazak u vrtić... A sada, pravimo zajedno blog... Nisam joj rekla da je mama nedavna povratnica na blog i da trenutno isto provodi dio svog vremena ovdje...wink može i mama imati koju tajnu...
Iako prije svega mama, još uvijek sam joj i draga prijateljica pa se nekako nadam da ćemo balansirajući prebroditi i takve šokove... jer, sigurna sam da nas čekaju i veći...
Na kraju cijele priče, promijenila sam i svoj dizajn, naravno našla ga je ona na nekoj od "svojih" stranica, komentiram joj postove, da ima osjećaj da je čitana, a s vama ću podijeliti jednu sliku koju sam našla na njenom blogu... jer znate, to je jedan od razloga zašto blog i postoji...sretan da bi se razmjenjivali...




26.10.2009. u 18:33 • 7 KomentaraPrint#^

subota, 24.10.2009.

Draga naša zbornica

Prvi post počela sam u nekoj pozitivi, a sada nastavljam sa temom koja mi prečesto izaziva negativne emocije. Možda ipak ova paralela nekome izmami smješak. Ne želimo biti ogorčeni.
Kada razgovaram sa kolegama iz drugih škola, u stanju su toliko nahvaliti svoje radne kolege, da se ponekad upitam što je to onda s nama... Ipak čini mi se da svaka škola ima svoj zvjerinjak, ili barem jednu ili dvije individue, koje nama svima ostalima zagorčavaju život.
Nažalost, kod nas se ne radi o pojedincima, nego o međusobno suprotstavljenim čoprima...

Čopor br.1
Stare hijene. Dovoljno godina staža da posao u razredu odrade rutinski i s dva prsta. Glavni motiv dolaska u školu je da bi dobile svoju plaću, namirile kredite i obogatile vlastiti duštveni život najnovijim tračevima iz malog nam mjesta. Učenici ih uopće ne zanimaju, ionako su to sve djeca njihovih bivših učenika... U stilu: "sjećam se ja, ni mater joj nije bila bolja, što da očekujemo od male..." Ukoliko se pak radi o djetetu nekog uglednijeg mještanina, ocjene se dijele kapom i šakom, pa onda oni realniji učitelji nastradaju, jer "ne vide genijalnost tatinog sina"... Omiljeni im je hobi maltretiranje svih mladih i novih učitelja koji se pojave u zbornici. Smeta im njihova boja kose, način oblačenja, stil rada ili što je najčešće, kratica prof. iza imena... Ne propuštaju priliku da o svakoj njihovoj početničkoj pogrešci, izvjeste upravu škole i pedagošku službu...
Napadaju u čoporu, ali u svakoj mogućoj prilici napadaju i jedna drugu. Njihovi su sukobi tridesetogodišnji, i sve nove nesuglasice najčešće leže u činjenici da je jedna drugoj učinila nešto slično još davne sedamdesetiosme...
Sposobne su manipulirati odnosima u kolektivu, ali i roditeljima... Kada nešto nije kako bi htjele, okreću ionako, neskolonu nam javnost protiv uprave škole...
Eto, one bi htjele učiniti nešto za djecu, ali ravnateljica ne dopušta...

Čopor br. 2
Vukovi. Krvoločno napadaju, ne uvijek u čoporu. Nameću se, uspješni su, sposobni, dobro rade svoj posao. U potpunosti ostvaruju obrazovne zadatke, ali ih odgoj učenika baš i ne zanima. Sa prijezirom gledaju na hijene, na ovčice i na upravu škole. Najsposobniji su i vjeruju da bi trebali biti barem na ravnateljskom mjestu. Jer nitko ne radi tako dobro kao oni. Prvo viču i napadaju, a tek onda slušaju argumente druge strane. Napadaju javno i neprikriveno. U stanju su izazvati strah i svađu u cijeloj zbornici.
Uvjereni su da ih nitko ne voli zbog njihovih političkih, vjerskih i inih opredjeljenja, a ne shvaćaju da ih se ljudi boje i da misle da je s takvima bolje nemati posla. Nikad ne znaš kada ćeš biti ozljeđen. Nažalost, u njihovom se slučaju ne možeš tješiti kao kod hijena da će uskoro otići u mirovinu pa da će nakon njih zbornicom zavladati mir...

Čopor br. 3
Ovčice. Ne u onom pogrdnom smislu. Ovčice nisu ni glupe ni spore. Ovčice su mirne. Ovčice najčešće nastradaju od vukova i hijena. Ovčice su blage. Ovaj se čopor drži zajedno isključivo zbog samoobrane. To ne znači da se nisu sposobne same snaći, samo im je u čoporu lakše. Tiho i nenametljivo podnose većinu školskih poslova, ne zato što se ne žele zamjeriti ravnatelju, već smatraju da im posao nije samo ploča i kreda. Kreativne su i pune ideja, i imaju priliku zabljesnuti samo ako je ravnatelj dovoljno lucidan da to primjeti. Nažalost, tada ih optužiju da su miljenici i da se uvlače pretpostavljenima. Ovčice rade srcem, u svakom trenutku će znati reći koje ocjene ima koji učenik njihova razreda, koji ga problemi muče i kako je to pokušao riješiti. Ukoliko im se dogodi neka pogreška, imaju jak osjećaj grižnje savjesti, nastoje ju popraviti samo se nadaju da to vukovi ili hijene nisu primjetili. To su većinom mladi, ali ne samo oni, već sposobni učitelji, koji samo čekaju svoju priliku. Imaju puno toga za dati, brižni su i svoj posao rade srcem. U školi su im najvažniji učenici, čak ponekad važniji i od samog predmeta koji predaju. Radi njih škola se i dalje može zvati odgojnom, a ne samo obrazovnom ustanovom.

Čopor br. 4
Marsovci. U ovom slučaju nemam paralelu sa životinjskim svijetom. Jednostavno, ove se individue ponašaju kao da su pale s Marsa. Ovo čak nije ni čopor. Ne drže se zajedno niti međusobno, niti sa jednom gore opisanom skupinom. U četvrtom su čoporu zajedno samo u mom opisu zbog zajedničkih osobina. Na sreću samo ih je nekoliko u zbornici, ali činjenica je da su prisutni u svakoj. Oni niti ne primjećuju da su posebni. Nikako im nije jasno kako se stolice pokidaju baš za vrijeme njihovog sata i zašto se ravnatelj čudi kad uđe u učionicu pa nađe učenike kako kartaju. Za vrijeme njihova sata dnevnici uvijek nekako završavaju zaliveni vodom, pod čudnovatim neperivim mrljama. U rubriku izostanaka upisuju Gorana Ivaniševića i Maju Šuput i prijavljuju pedagogu da ta Maja prečesto izostaje. Svi su im simpatični i dragi, kako učenici, tako i profesori. S pravom izluđuju sve gore navedene čopore kojima nije jasno kako te osobe primaju istu plaću kao i oni, kad je evidentno da ništa ne rade.
Ne, nemojte se zavarati da su te osobe potpuno nesvjesne situacije oko sebe... Kad ih ravnatelj pozove na red zbog njihovog (ne)rada elegantno se obrate sindikatu, a ravnatelja tuže za mobing.


Kao što sve nije samo crno ili bijelo, tako je i ovo samo gruba podjela jedne konkretne zbornice...Naravno da ima učitelja koji bi se mogli svrstati u više čopora, ali i onih koji ne pripadaju niti u jedan. Onih koji su dovoljno snažni da se sami bore protiv vjetrenjača i onih koji u tome i uspiju.


Pitat ćete se što je sa upravom škole... I zašto ne pričam o uredima? E oni su zaslužili jedan poseban post i svaka je od tih osoba priča za sebe... Oni definitivno nisu čopor, nego svatko "životinjica" za sebe.


24.10.2009. u 06:05 • 5 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.10.2009.

DUŠA KAO MORE

"Neki se čovjek stalno osjećao pritisnut tegobama svagdašnjeg života,
pa se potužio duhovnom učitelju:

- Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv!



Učitelj je uzeo malo pepela među prste i usuo ga u čašu vode.
Dok se pepeo miješao s vodom reče:
- Ovo su tvoje tegobe. Voda je upila pepeo i potamnila.

Učitelj je ponovo uzeo istu mjeru pepela i sasuo ga u more.
More nije potamnilo, štoviše, pepeo gotovo da nije ostavio nikakvog traga.

- Vidiš li? - upitao je učitelj svog začuđenog učenika
- svakog dana moraš odlučiti hoćeš li biti kao čaša vode ili kao more."



Odlučila sam i ja pisati blog...
Ne želim početi s ružnim mislima, problemima ili jadikovkama...



Želim biti more...

07.10.2009. u 20:38 • 2 KomentaraPrint#^

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.