slobodni stih https://blog.dnevnik.hr/zagubljenemisli

ponedjeljak, 25.01.2010.

pečati duše


Slika iz 1980.
Na slici moj otac, malo smrknut, ispijen...
Sjećam se dobro toga dana. Trebala mu je slika za dokumente, pa su pozvali fotografa da dođe k nama kući da ga uslika. Ne znam je li to tada bio običaj, ili je on ipak stigao zbog specifičnosti situacije o kojoj ja tada nisam imala pojma. Nakon što je pronašao prigodnu bijelu plohu vrata od kupaonice, tata je sjeo ozbiljan i svečano odjeven i fotograf se primio posla. Ja sam virkala iz kuhinje, na što se tata nasmijao i predložio da napravi i jednu sliku s njegovom mezimicom.
I neznam što je tada bilo u glavi budalastog četverogodišnjeg djeteta, ali nisam se dala slikati i počela sam se inatiti i plakati da ja baš ne bi. Imali smo puno fotografija u obiteljskom albumu, moji su rado slikali, ali ja baš tada nisam željela...

Nitko od toga nije pravio problem. Vjerojatno su mislili da će biti još puno zajedničkih fotografija... Ali ih nije bilo... Ja ni danas ne mogu pogledati tu tatinu sliku bez onog živog osjećaja grižnje savjesti. Dva mjeseca poslije, mom ocu više nije trebala ni slika, ni osobna karta. Umro je u hladno jutro, tog studenog, a meni je ostala ta fotografija na kojoj sam tek kasnije znala iščitati znakove bolesti prerano ostarjelog muškarca, tek četiri godine starijeg, nego što sam ja sada. Bora između obrva, izmučeni pogled i ispijeno lice odaju lice starca, a ne mladog čovjeka u srednjim tridesetima...

Možda ovo glupo zvuči, ali puno puta, upravo je taj događaj ugušio, bilo kakav pokušaj mog iracionalnog inata... Zbog toga, gotovo nikada ne tjeram mak na konac...Često sam se pitala, a što ako više ne budem imala priliku popraviti neku pogrešku, ili oprostiti nekome... Puno je puta utjecao na odluke, čije su mi se posljedice činile nepovratnima...

Sigurna sam da upravo zato, kada pogledam u ogledalo, vidim istu onu njegovu boru među obrvama, jer sam morala prebrzo odrasti, previše toga shvatiti i prihvatiti... Vjerojatno sam zbog toga naučila i puno ružnih stvari tolerirati...
I pitam se, bih li se uopće sjećala tog događaja da sam se pristala slikati, da li bih tada imala osjećaj da baš ništa nisam propustila...?

Danas se rijetko slikam. Ispričavam se da nisam fotogenična... Tek ako me kamera negdje ulovi... A kad pak moram, izgleda strašno... Mnogi koji su me slikali, pitali su me zašto se "smrznem".
Nespojivo im je sa mojom pojavom, da ih sa fotografije gledaju oči uplašenog djeteta...

25.01.2010. u 11:04 • 26 Komentara • Print • # • ^

utorak, 19.01.2010.

Zimske radosti maloga grada

Nešto sam si destruktivna (čitaj: nespretna) ovih dana... Lomim sve oko sebe.. ne živciram se previše, već sam se nekako i naučila.. Opa, ispao tanjur... pa dobro, nije smak svijeta, pometem i hajmo dalje... Ispadne mi svežanj ključeva od stana, pukne privjesak... ajd sad nema veze... valjda će mi kolegica opet donijeti takav kad bude išla ponovno u Irsku... Malo "nagnječim" mobitel, srećom, proradio je... je da sam usput iščupala i onu lijepu vrpcu... ali ajde...

Ali nekidan, ispadne mi ključ od auta... na led... e to me je pogodilo... poprilično... problem je bio što mi se nalazio u đepu od jakne...zubo a jakna naravno na meni...

U našim malim gradovima rijetko ima kakav pametan novi sadržaj za široke mase, ali eto preko zime nam postave otvoreno klizalište... Klinci oduševljeni, jer većina njih je naučila biti na rolama, tako da im je ovo samo mala razlika... Odrasli, samo poneki uđe, onako bojažljivo uz rub, pa odmah izađu, jer tko je vidio klizati se pa da ti se selo smije... to je ionako za djecu...
Moja varošica i je mali grad, pa su i shvaćanja upravo takva...

I onda se nađe jedna pametna mama, koja se eto voli sa svojim djetetom družiti (eeeeee, da si rodila još jedno, ne bi morala, već ih čujem)... i popne se na klizaljke... Nije to tako ni išlo loše, na početku, prvih nekoliko puta... dok se mama nije nakon nekoliko dana ohrabrila...
Mama se kliže sve u šesnaest... otkačila se od ograde... pušta se u ritmu glazbe... samo što piruete ne radi...nut

I onda u zanosu shvatim da cijelo vrijeme imam i prednje kočnice... uh, kako ih nisam prije uočila... Dok nisu same od sebe zakočile, bez ikakvog upozorenja... Ispružila sam se koliko sam duga i široka.. srećom pa nema trenja pa sam samo uklizala par metara... kaže moje dite da sam ličila na Supermena... Pipam koljena, a bit će malo plava...
lakat, isto... Brada... hm malo peče... Pipam ključ od auta u đepu... e njemu nije bilo spasa... kosti moje zdjelice odozgo, led odozdo... nije bilo šanse da preživi...


Nije me toliko bilo stram pasti koliko sam se bojala ustati... osjećala sam se kao onaj Bambi iz Diseneyeva crtića... Dite ne zna bi li se smijalo, ali ipak pomaže da se osovim na nožice.. Naravno, sva djeca u tom toru su bili učenici moje škole, ali za divno čudo, nisu se previše ni smijali... A naravno da se treba rugati učitelju kad napravi od sebe budalu... belj
A roditelji koji stoje inače okolo i puše u publici počnu... One brižne mame: Eto ti, nije ni čudo, da si stajala vani s nama, to ti se ne bi dogodilo... Uvijek se ti moraš nešto praviti... Mislila si zategnuti dupe od klizanja, a sad si se skoro polomila... Tate su se smo smješkali... Samo mi je jedan kad sam izašla prokomentirao: Baš sam se pitao kako izgledaš u tom položju...

Ne bi im priznala ni da sam ruku slomila, a kamoli ključ od auta...

Kad malo razmislim dobro sam i prošla... Imale smo se čemu i smijati... Otišle smo poslije na kuhano vino (ne ona, jasretan), što je prednost ljudi koji na voze.. mogu spontano otići na piće... party
Gledam danas rasklapaju ogradu klizališta... Sve mi nekako dođe žao... Ipak si mislim, do slijedećeg prosinca će kraste na koljenima zarasti... Nabavit ću novi ključ... Ja ću se i dalje glupirati s ditetom, sa ledom ili bez njega... A malograđani će ostati malograđani... To ne zacjeljuje...

19.01.2010. u 23:14 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 14.01.2010.

Je li sredina uistinu zlatna?

bangEeeeeeee moj dugački jezik...

Kako se uvijek zalijepim za neke rasprave na blogu koje mi uopće ne trebaju...?!?

A mogla sam kao i dosad lijepo i anonimno obitavati na ovom mjestašcu, okružena sa dvadesetak osobica koji mi se sviđaju i pisati o tričarijama u svom, i ne tako uzbudljivom životu... Ali ne, moram pružiti jezičinu tamo gdje ju uopće nitko nije pitao za mišljenje...

Tko o čemu, meni se s vremena na vrijeme zalijepi neka crkvena tema... I već sam pisala o tome, a i samoj sebi obećala da to neću raditi...

Upustim se u raspravu jedne blogerice s one istaknute liste, samo jer mi je bilo žao što piše (pre)kritično o Crkvi... Nije, da većina toga ne stoji što je ona napisala, već me uvijek nekako pogodi što se mi, neuki, te u znanju i moralu, prosječni vjernici nađemo u situaciji "braniti" milu nam instituciju, od napada...

Što je to što me je motiviralo da se tamo uopće javim i ostavim trag...?

Prije svega, nekako mi se čini da sam ovdje na blogu srela samo one koji ili fanatično "obraćaju" sve oko sebe ili one koji imaju potrebu narugati se s Crkvom. Nisam ni jedan ni drugi...

Ne sviđaju mi se oni ultra desni blogovi, superkatolika i supervjernika, boljih i moralnijih od svih drugih... Ajme, miljama sam daleko od toga... Ali s druge strane, ne volim ni generaliziranje tipa svi su katolici indoktrinirane budale, a svi popovi pedofili i kradljive pederčine... (ovo nisam našla kod gore spomenute blogerice, nego prije na jednom drugom blogu, ali sam tada uspjela zadržati jezik za zubima...)

Naravno ima blogova koji se uopće temom vjere ne bave ni na koji način... nisam mislila ni ja, ali eto dovela sam se sama u situaciju da moram...

Činjenica da bi naše rasprave mogle trajati u nedogled, nismo neistomišljenici, nego se zapravo bavimo različitim stvarima... Mene zapravo pogađa nepostojanje na blogu onog nekog "srednjeg sloja katolika"... Ne isturenog ni u jednom smjeru...
Osobe koje misle svojom glavom, koje se ne daju indoktrinirati nerazumljivim formulacijama... One koje svoju duhovnost pokušavaju živjeti najbolje što mogu unutar religije u kojoj su rođeni... To su oni koji se ne kite svojom moralnom čistoćom, ne obraćaju svijet oko sebe, već žive najbolje što mogu i znaju, balansirajući pri tom između tradicije i zahtjeva suvremenog svijeta...

To su oni koji su deklarirani vjernici, i iz tog razloga od nevjernika bivaju ismijavani ili omalovažavani, jer su eto, indokrtinirani i vjeruju u dogme...
S druge strane, to su isti oni koji su trn u oku crkvenoj hijerarhiji jer si dopuste da misle svojom glavom, po potrebi kritiziraju jer misle da imaju pravo kao članovi, koji nisu supervjernici, jer ne mogu reći da ne griješe...

I onda zinem, istina pristojno, i kažem da se ne slažem, samo zato što mislim da postoje i dobre strane Crkve, pa odmah budem svrstana u isti koš sa onim blogerima koji nam uporno i neselektivno spamaju komentare kopiranim duhovnim mislima i blogericama koje Tomphsonove pjesme citiraju kao neku novu knjigu Svetog pisma, potvrđenu od Kongregacije za nauk vjere... E pa ne želim biti niti u tom društvu...


Prije svega, to mi uopće ne treba, a osim toga oni koje branim, vjerojatno me ne bi smatrali dostojnom da ih zastupam...

Zato me, slijedeći put kad zinem nešto na tu temu, slobodno upozorite da držim jezik za zubima...belj



14.01.2010. u 11:10 • 18 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 13.01.2010.

danas malo ovako...


13.01.2010. u 14:39 • 2 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 07.01.2010.

uvijek civiliziran...

(on): trebamo se odmaknuti od svega onoga što je bilo u prošlosti...
...i konačno početi gledati u budućnost...
...svatko za sebe, ali zajedno...

(ona): zajedno?

(on): znaš, moramo zajedno, zbog djece...

(ona): svatko za sebe?

(on): ...pa znaš... bi li ti mene mogla zamisliti da sam naprimjer sa drugom ženom...? onako, teoretski govorim...

(muk)

(on): ja, kad bi tebe vidio s nekim, čestitao bih ti... jer si se konačno trgnula...
to ne znači da ne bih bio ljubomoran, da bi mi bilo svejedno... ali bih ti čestitao... zbog tebe...

???

(ona): dobro što ti sada hoćeš?

(on): pa želim početi graditi budućnost, ne mogu više živjeti u prošlosti... s tobom ili bez tebe... odluči...

(ona): a što od mene očekuješ?

(on): da se trgneš i postaviš svoj život na svoje mjesto...

(ona): a kako možemo zajedno, ako mi ne pustiš da se ponovno priviknem na tebe, da ti počnem vjerovati?

(on): ni ne trebaš mi vjerovati... zašto bi mi vjerovala..?!
u tebi je problem, draga moja što želiš sve ili ništa...

(ona): jbg. a ja mislila da mora tako... kad si u jebenom braku...

(on): u zadnje vrijeme previše prostačiš... a zašto bi se uostalom morala privikavati...?

(ona): zato što te godinama nema doma... zato što sam organizirala svoj život bez tebe... naučila živjeti bez cviljenja i iščekivanja, hoćeš li se sjetiti gdje živiš ili ne...
i onda se ti opet pojaviš sa željom da bismo trebali graditi budućnost?!?

razjebeš mi s tom novom željom da opet budemo obitelj, sve što sam uspjela organizirati da se ne poraspada,.... , pa se onda opet malo predomisliš??

(on): ne sekiraj se... dolazit ću ja povremeno... ti sve shvaćaš previše tragično... uživaj...
...ali svejedno malo pripazi da ne psuješ toliko...






07.01.2010. u 19:32 • 19 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 04.01.2010.

Najprije se moram ispričati svima... Na mojoj stranici nije bilo blještavih čestitki za novu godinu... Tu i tamo, odgovorila bih i napisala koju na tuđim blogovima... No to ne znači da vam svima ne želim sve najbolje...
Doista želim... od srca... ali eto, nisam bila baš za pisanje... ono što me je i gonilo na pisanje, nije bilo prikladno za blagdansku atmosferu...

Na neki način, ostala sam zaprepaštena brojem ljudi oko sebe koji su poprilično tragično, malodušno i zapravo jadno proveli ovih deset blagdanskih dana.
Da li mi to samo projeciramo svoje osjećaje... ili smo skloni prepoznavati slične situacije...? Koliko uplakanih lica... mučnih šutnji... nerazumijevanja... Kao epidemija, širila su se među mnogima koje poznajem... Umijesto ljubavi i zajedništva... zrakom se širila napetost i neslaganje... I ne, ne vjerujem u tipičnu blagdansku depresiju i prevelika očekivanja od blagdana... Zastrašujuće je koliko je loših emocija kulminiralo na raznim stranama, među raznim ljudima, upravo onoga dana koji je trebao biti prožet ljubavlju.... Toliko pravih i iskrenih želja, a toliko malo ostvarenja...
Nadam se da ćete me ovdje razuvjeriti...

Ja zapravo na neki način i volim Novu Godinu. Ne zbog onog mogućeg novog početka. Ne zbog tog psihološkog praga kada možeš krenuti dalje, čist kao suza... Ljudi koji ne vole slavlja, vole barem nove početke... Imaju navodno osjećaj da im je ta nova nevina i čista, da ju još nisu uprljali, te da od nje mogu učiniti sve što požele...

Moj je razlog banalan i priprost. Ja, kao najobičniji hedonist, jednostavno volim fešte... volim plesati... volim pjevati... No nažalost, već godinama nisam ju tako proslavila... jer... poprilično je luzerski činiti to sam...
Nego zato, iz solidarnosti, zajedno sa ostalim mrziteljima i prezirateljima općenarodnih veselja, sjedim i psujem na loš novogodišnji program... Dajte molim vas, ma tko nas može zabaviti ako mi to sami ne želimo!?! Ne možeš sjediti u kauču i reći da ti je dosadno... Pa naravno da je, kad se ne potrudiš...

Svi se nekako ovih dana okreću, prave inventuru prošle godine, prave listu novogodišnjih odluka za novu...
Ukratko, započinju ispočetka...
Ne bih!
Nemam želja i nemam odluka...
Ja ne želim ispočetka! Meni je bilo baš dobro... Ja želim nastavak prošle godine...!
Bilo bi licemjerno reći da mi je prošla godina bila loša... Ako zanemarim onaj posljednji, blagdanski tjedan, bila bi je jedna od najljepših i najispunjenijih u životu... na svim područjima... Nadam se da mi taj jadni kraj nije navijestio ono što me čeka u 2010....

I zato sam se svaki put naježila kad mi je netko rekao "neka ti nova godina ne bude kao prethodna!"
Hvala lijepa... Ja hoću onakvu... Ne treba drugačija... Ne treba bolja... Vratite mi onu... Staru...

04.01.2010. u 12:20 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.