zagubljenemisli

četvrtak, 18.03.2010.

Korak ispred samog sebe

Često mi se čini da ljudi zapravo i ne biraju svoje životne putove... Izbor zanimanja, ženidba, poslovi, životno okruženje... Pokušavamo živjeti svoje životne putanje, imamo određene afinitete, snove i želje.... No okolnosti nas često prisiljavaju na kompromise i odluke, koje kao da nisu naše... Tada snovi i želje bivaju modificirani, i pomirljivo kažemo, hmmm, dobro, nije baš ono, ali slično je... To je sitni ustupak, sitni korak nazad, ali nema veze... S godinama ustupci možda i ne postaju veći, u pojedinačnim slučajevima, ali ne možemo ne zamijetiti da se oni sitni kompromisi zbrajaju, rastu... I odjednom, čovjek shvati da je miljama daleko otputovao od svojih snova i vizija... a od izvornog lika, ostala je tek prazna ljuštura, očiju uprtih u ono što je s vremenom izgubilo smisao...

Nisu to samo negativne stvari... dogode se i one pozitivne koje " ne tražimo"...
Klupko se nekako samo od sebe odmota i vodi nam put... Ponekad ne znamo kamo... jer se komotnije samo uklapati i prilagođavati... Tada relativiziramo svoje prvotne ciljeve, poljuljani u uvjerenju, jesu li oni ipak bili pravi izbor za nas... Uviđamo možda, da ni "ovo nije tako loše"... A radi se isključivo o čistoj komociji... Zašto biti Don Quijote, kad su nam vjetrenjače tako velike i jake...? Osobito naše... naše su uvijek veće od drugih...

Ponekad se i odlučimo napraviti neke odlučne rezove u životu... osobito kad su ugrizi kompromisa sve veći i veći, kad ustupci zamijene ikakvo ostvarivanje osobe... Tada preuzimamo život u svoje ruke, odlučujemo se na akciju i mijenjamo... Ali... jesmo li i takda svjesni u kojem će smjeru otići ta naša akcija? Ili samo reagiramo na postojeće stanje?

Tek usput...Radi li se u ovoj priči isključivo o perspektivi s koje sami sebe promatramo? Može li jedna egocentrična osoba svijet oke sebe poimati ikako drugačije nego kao samom sebi usmjeren...!?
Je li sposobnost apstrahiranja i pokušaj objektivnog sagledavanja svoga života nešto pozitivno, ili pak ono što sam na početku i rekla: teška pasiva...

Svo ono lamentiranje, zapravo je bilo zbog jednog pojma koji me u zadnje vrijeme "proganja"... Suvremeni psiholozi, u svjetlu poimanja vlastite osobe, govore upravo o pojmovima reaktivnosti i proaktivnosti... Radi se o slijedećem: osobe koje na životne okolnosti reagiraju (pozitivno ili negativno) su re-aktivne... one odgovaraju na izvanjske impulse i na taj način odgovaraju na izazove života... Reaktivnim se ljudima događa život onako kako naiđe... Dok nema izvanjskih poticaja, nema ni re-akcije. Većina ljudi koje poznam, postupa na taj način... Bilo da se radilo o pozitivnoj reakciji na neku dobru stvar koja joj se dogodila, ili pak o buntu na nešto loše...

Proaktivnost se smatra daleko pozitivnijim načinom života.
Biti pro-aktivan znači unaprijed smišljati moguće situacije i probleme... Voditi "vodu na svoj mlin"... usmjeravati životne bujice i pokušavati predvidjeti gdje bi se one mogle izliti, kako bi brane bile na vrijeme izgrađene... Na žalost, nismo odgajani za proaktivnost... Bojimo se rizika i neuspjeha. U svom malom ziheraškom svijetu, često igramo tek na sigurnu kartu. Reakcija je uvijek vezana uz nešto prošlo, što nas je pokrenulo, dok proakcija prethodi događaju, ona ga predviđa i vezana je uz budućnost. Ona je zapravo korak ispred.

Proaktivne osobe zamisle stvarnost kakvu žele, a potom usmjere sve svoje snage da bi ju i ostvarile. Ne libe se uložiti i najveće uloge, da bi ostvarile cilj koji je pred njima. Ne obeshrabruje ih neuspjeh, vide ga tek kao životnu školu. Budućnost, koju reaktivni ljudi vide tek maglovito, njima je zacrtana kao jasan cilj, kome je sve usmjereno... No ipak ne pod svaku cijenu. Za proaktivnost, bilo u poslovnom ili u privatnom životu, potrebna je čvrsta volja, malo mašte i tek trunčica hazarderstva...

Mili moji, unatoč tome što ne čitam knjige o samospoznaji i vodiče za uspjeh,(a možda bih trebala!?), te iako sam odgajana u nekom drugom duhu, (kao i većina ostalih), u duhu odricanja, poniznosti i prihvaćanja "sudbine", kakva god da je; svidio mi se pojam proaktive... Prihvatiti se budućnosti kao svog zadatka, jer u konačnici, pa tamo mi je ostatak života! Inače će sve oko mene otići u... hm... da... I svaka će reakcija biti jalov posao i kaskanje za pravom stvari.

18.03.2010. u 11:35 • 23 Komentara • Print • # • ^

subota, 06.03.2010.

"Sećam se slike ja..."

Ponekad si čovjek mora dati malo oduška...
Dopustiti si da ne razmišlja o neopeglanom vešu, školskim zadaćama i kreditima... Pobjeći od obveza, poslova i možda čak i odgovornosti...
Nestati u dobu kad se najbolje osjećao... Na primjer u ranim pubertetskim godinama...

Napravila sam to jučer. Pokupila sam svoju ekipu cura i otišle smo na Bajagin koncert u Osijek. Nikad nisam bila veliki njegov fan, ali ono... kad odrasteš uz neku glazbu uvijek ti je nekako u uhu...

I stvarno sam samu sebe ugodno iznenadila... Nisam imala blage veze da mi je upravo to trebalo... Isplesati se i iskakati kao da mi je ponovno četrnaest godina... Ne misliti o svemu o čemu danas mislim... biti u godinama kada su stvari bile crne ili bijele, kada život nisu tkale tolike nijanse sivoga. U doba kad je svijet bio na dlanu, a na nama je bilo samo da odlučimo što ćemo uzeti sa tog švedskog stola. Izbori su bili ograničeni samo našom maštom...

Čini mi se ponekad da kompromisi koji nas danas uvjetuju nisu ništa drugo nego loši izbori i kukavičluk da vidimo da život i danas nudi mogućnosti za koje se ne usudimo opredjeliti... Na tri sata vraćen mi je osjećaj čistog puta bez prepreka i sudbine, čiji sam samo ja gospodar...

Ljudi kažu, "da su mi ove godine i ona pamet"... A ja upravo zahvaljujem Bajagi što me vratio u doba one pameti u ovim godinama... Što me sjetio da mogu biti tabula rasa te odlučiti kojom bojom želim ispisati snove...

Za kraj, ostavljam vam pjesmu, koju, unatoč nekoliko izlazaka na bis, na kraju ipak nije otpjevao... No kako je sve ostalo bilo savršeno, ovo ćemo mu oprostiti... sretan