Jučer

nedjelja , 30.10.2016.

Jučer sam opet gledala u nebo. Duže nego inače. Znam da si Najsjajnija zvjezdica na nebu, ali jučer te nije trebalo posebno tražiti. Jučer si bio jedina zvjezdica na nebu! Nadam se da si ti u moru svjećica koje su svijetlile vidio i našu svjećicu...samo za tebe...Jučer sam plakala...i smijala se...i opet bila tužna...pa sretna...bilo je tu i srama u jednom trenutku, jer sam napravila glupost, ali i ponosa, zahvalnosti, a najviše ljubavi. Ne mogu to opisati bilo kome. Jer bilo tko to ne razumije. Zapravo, malo tko razumije. Možda ni ja ne razumijem do kraja. A zašto bi se i trebalo razumjeti? Nadam se da si sretan, da čuvaš i paziš na svoje najmilije. Sigurna sam da te mnogi nose u srcu, i znani i neznani, svatko na svoj način. Jer dao si nam toliko toga. Jučer...Danas...Sutra...zauvijek! :-*

Kako je malo potrebno za sreću

srijeda , 05.10.2016.

Kako naslov kaže, ovih dana sam se po tko zna koji put uvjerila u onu tvrdnju da je zaista malo potrebno čovjeku da bude sretan... Samo, nažalost, najčešće toga nismo ni svjesni. Priznajem, ja prva. I onda smo tužni, pišemo tužne stihove, sve se nekako čini tmurno i bez života... A čim plane ona iskra, svima znana, sve tada ima smisla. Pogotovo kada je ljubav uključena. Ljubav...ljubav...ona prava...istinska...iz dubine duše...iz naših najskrivenijih kutaka...iz onog zadnjeg komadića srca...koja je nit vodilja...pokretač zapravo svega... Nismo se sreli, ali javio si se...da, nakon svega...IPAK si se javio :) Ne mogu ti opisati riječima koliko mi to znači. Srećo moja, zaista ti želim SVE najbolje! Jer toliko te volim... :-*

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.