Do slijedećeg puta...

ponedjeljak , 29.08.2016.

Malom Anđelu...
Najdraži Vrapčiću, najdraži Laviću, kako si? Gledaš li odozgora i igraš li se sa drugim Anđelima? Smiješ li se, onako kako samo ti znaš? Paziš li na svoje, onako kako smo se dogovorili...ti i ja...u onim našim noćnim razgovorima za koje smo samo ti i ja znali da ih vodimo? Vjerujem da je tako...i nadam se da si miran, spokojan, sretan. Iako, nisi ti daleko. Nisi otišao. Tu si. Osjećam. Znam. I dalje ćemo mi pričati. I smijati se. Jer imam ti toliko toga još za ispričati. Čudno, jel'da? Jer, istini na volju, nisam imala tu sreću upoznati te osobno. Ali, imam osjećaj da se znamo, da sam te upoznala, postao si i ostao dio moje svakodnevnice. I ne samo moje. I sada ti imam toliko za reći, ali ne mogu. Oprosti...budem...obećajem... I oprosti mi na slabosti. Ja tebi pričam o slabosti...tebi koji ne znaš ni značenje te riječi...koji me je svakodnevno učio hrabrosti, borbi, prkosu, snazi....pokazao pravo značenje i snagu ljubavi... Hvala ti na tome. Čujemo se, večeras :-*