Zadihana

čitavo čovječanstvo, mjesec, bogove. Zaronivši ruke u perspektivu mimoilaženja, rastavljajući tijela kadrovima i braneći tu izdaju vlastitih bokova, prizori su se njihali, dim grlio izloženost koljena, okvir: nekoliko uzdužno posloženih soba.

Ona bi pritom taj Osijek, nekakvim zaboravom hladnoće kojom ga je izrodila, razotkrivanjem provincijski krotkih žena ili prepoznavanjem njihovih vrsta oklopa, prekoračila objektivom, započela fluorescentnost tog okvira:

- Osjetila su nešto kao grijeh, priznavala bi mu tada.
- Prigušena prikrivenost, odaje da Vinci.

i to kako porođajno trajanje ima obilježenost
tišine tijela
kao da smo jednom
i nekad negdje nekoliko puta
zaplivali tim sinkroniziranim zavojima,
kao kada skretničar izazove poplavu u uglovima tvojih očiju
težinom i bojom,
milijunima takvih meandara uskladištenih u samo jednom krevetnom centimetru.
i zatim tu gdje smo podijelili nepotrebne izvore energije
i zmajeve i gradove,
tu gdje smo samo za jedan bicikl udaljeni
od jave, mi,
mokrog glasa od godina i metalnih konstrukcija,
tu. i sada.

ili tek računaš na njezine prijelome:
to kako bjelina utapa vaše posljednje jednostavne rečenice,
nizove i krletke,
ponor ili dva,
zbroj tih upornih uboda sunca zdrobljenog u trnje,
svega što će te jednom urezati
u obline gline.
Brazde čine slatkast okus mramorne maske: ili nebo
ili tlo,
ili dio ili ništa,
ili
dva
i utopljenost, skrivenost svega.
Žena sjedi na jarcu oštreći mu rogove koji joj stežu strateške točke tjemena.
Iza nje (iza svega)
zid probija mač, maskira rubove odbijanja,
postiže puni krug (plavu liniju od bedara do grla),
cestu koju ćeš ugravirati u znoj sedla, lom.
Ili nebo
ili tlo.

nekoliko dostignuća dostavom,
kao da smo, recimo, jučer zajedno ovdje popili kavu
Vi i ja,
ili kao da smo jednako tako zajedno odgledali kako se jutra prenose
u novi red,
ovdje nešto zagonetnuli, taj Grad, Vi meni ili
ja Vama
pa se sada igramo tih poštanskih predujama, dakle, Vi
ili, evo, ja.
Proza je ugodna kao da se lukovi ulice još jednom rasprostiru u mjesečinu, nabrekle stepenice, melankolični dim među Vašim prstima, ruke koje ste glumili, čini mi se, Vi ili sam to bila ja. I ona su betonska zdanja tako pristajala vašim elektroničkim očima, kao da se znamo ili nam se tako migolje zgrade, poznato. Mogu Vam napisati kako je predaja vrlo jednostavan čin, ispis, poslati Vam tu prepisku kretnji i svih večeri u kojima Vas nije bilo. Mogu Vam to poslati,
evo, sutra.

magla u čaju. Vrškom petlje objašnjavam nam ovu pozelenjelu utrobu, dišem.

Ili te kašljem, ponekad vedro kao da te pritom sasvim neometano trošim, kao da ćemo svu tu toplinu okusa pretpostaviti ili spremiti za kasnije. Ili oboje, samo ta odgoda promjene, opomene, taj vrisak.

Magla se rasprostire prva: pozadina scenografirana u vrijeme u kojemu si ne raspoznajemo obrise, tek kidaš paučinu, prozirnu, zauzimaš trećinu fokusa uklizavanjem u svoje stanke, a ona i ja, onako tronski i po tvome, ne znamo, ne pričamo... ne znamo. I dobro je, zar ne, ne vidi se.