|
magla u čaju. Vrškom petlje objašnjavam nam ovu pozelenjelu utrobu, dišem.
Ili te kašljem, ponekad vedro kao da te pritom sasvim neometano trošim, kao da ćemo svu tu toplinu okusa pretpostaviti ili spremiti za kasnije. Ili oboje, samo ta odgoda promjene, opomene, taj vrisak.
Magla se rasprostire prva: pozadina scenografirana u vrijeme u kojemu si ne raspoznajemo obrise, tek kidaš paučinu, prozirnu, zauzimaš trećinu fokusa uklizavanjem u svoje stanke, a ona i ja, onako tronski i po tvome, ne znamo, ne pričamo... ne znamo. I dobro je, zar ne, ne vidi se.
|