Zadihana

Ili nije. Puno je revolucionarna riječ a ti tražiš odmorenje,
tu svoju bontonsku glavu koju ćeš isturiti prema giljotini
i spremiti za sutra.
Ime ti je Franz. Plačeš povremeno ili se povremeno smiješ
tim svojim isprekidanim kretnjama,
i kao da jednako sunčasto ucrtavaš suze na svom bijelom
dječačkom licu.
Zatim svejednako laštiš duboke umivaonike, okrećeš velike brojeve,
ne sanjaš i ziheriraš. Govori ti, On:
Franz, tvoj je horoskop vodeno nepomičan, nikakve
revolucije ne usustavljuju tvoj letimičan hip-hop. Jesi li
zaista tu?
Franz?
Klasici to oduvijek zovu umorom.

Prošlo je puno. Zoe spava ili
nikada spavati neće, dan je klaunovski beskrajan, slatkišan,
ljiljani plove maglovitim slavonskim prerijama, zeleno je
i sunčasto. Miris u zraku.
Cigaretna kavurina pleše na staklu stola, razmišljam o "kročim ljubavno": prošlo je puno, ljude možda baš zapravo i želiš,
ili tek to njihovo očno smirenje, tko bi sad to znao tebe osim,
kao u sumrak u lijepom kafiću, toplo i čokoladno dok se prebiru knjige,
to voliš, zaista da.
Dijete si, Zoe, dok spavaš, dok snimaš te memljive fotografije bojama. Narančasto.
I gdje je taj tvoj proplanak?
I prošlo je puno?

Nekoliko uvučenih dimova i grah u kojemu se ljutina
cakli gustoćom površine,
ponovna krivina sintakse i sve ljuto što ulazi u zrak, pore, osjetila,
mršti svakodnevicu uglačanih ljuski
i nestaje pod našim krilima.
Jutarnja kava sramotno odrađuje revolucije, ispod kože
tek taj titraj ili dva, zakračunat vid, sunčane naočale
u oazi sobe,
netko spava, netko
opipava jutarnje zdanje hladnoće.
Lako mi je biti lošija.

Sjedila je tako u svom stanu kao u vlaku, ne putujući nikamo, jer i nije imala kamo, i držala na koljenima svoju jedinu imovinu, svoje albume, svoj skromni dosje života.
Dubravka Ugrešić



Nisam se željela skupiti u tu malenu kutiju, ulaštiti,
pripremiti na život kao na borbu jednobojnih kompromisa,
zaintrigirati bojne redove svojim bijelim, umirućim kretnjama.
Ostala sam stajati baš ovdje, mirna,
spokojna kao da je vrijeme upotpunilo tu malaksalost odluke,
to promatranje trenutaka koji se nižu u prozračni vintage,
spremni za usivljenje; biti siva.
I ta je kutija vrlo nespretno odradila molitvu za boje, za kretnje,
za taj iznenadni, nenajavljeni strah kojim sam se skladištila,
tu odraslost odgode.
Ponovno nepomično ustajala, plava.