Zadihana

Trudni su to prsti, želja koja ubrzava prsnuće radiovalova,
udah u gusto tkanje događaja
spremljenih u prah.

Nekoliko koraka dalje možda
započinje život.

Još jedan datum koji se duboko uglavio u pore moje kože: 3. siječnja. Jedno sjećanje koje je oduvijek željelo biti toliko više, ta jedna rana koju si spremila u zapuštenu ladicu i koja te samo ponekad prodornim jaukom podsjeti da si bila žena od krvi i mesa, da si nudila jednom sve.

Zadihana, ni ovdje ne govori ništa više od toga.

Hvala
Jer i kad fizički nema ljudi koje volimo, njihovi su nam otisci bliži od vlastitog daha. Magično je, zar ne? Noć zarobljena na ulasku u san (ili to ide obrnuto?), otvorene ruke, oči, osluškivanje poznatih glasova. Ne moram opkopavati jarak oko nas, ne čuvati te trenutke prisutnosti, raditi stvari napola. Vidiš, napokon sam shvatila: u magiji je sve glatko, brzo, sve je poletno i jasno, nemoguće moguće. I to nepriznavanje gomile potreba, vrištanje osjeta, nerazmišljanje... mi zapravo i nismo, zar ne? Ne postoji ništa što bi bilo nestvarnije od stvarnog... Zar ne?

Svejedno kraljujemo.
Hvala ti.

Silazak u apsurd. Šutnja je ondje taj jedini način, mislimo i držimo se onkraj svojih nijekanja, tu gdje nismo, u tom svijetu gdje je tek kaos glasniji od kretnje, gdje smo prepušteni granicama želje i gubitka. Ti ćeš znati. I svaki je početak tomu posvjedočio, svaka ustakljena plačnost trenutka, svaka gruba zaogrnutost bezizlaznog ponosa, sve.
Zapravo ti i nemam što reći.