~ jeste li znali... ~

26.07.2005., utorak

... da u rumunjskoj postoji veselo groblje?

veselo groblje (ili na rumunjskom: cimitirul vesel) je groblje u selu săpânţa koje je poznato po šarenim nadgrobnim spomenicima oslikanim naivnim slikarijama koje prikazuju scene iz života pokojnika. također je na spomenicima prisutna i poezija kojom je opisana zakopana osoba. obzirom da se u europi na smrt gleda kao na tužan događaj, ovo groblje je prilično neobično. neki povezuju ovakav običaj pokapanja mrtvih s kulturom dačana, čija je filozofija bila temeljena na besmrtnosti duše i na vjerovanju da je nečija smrt zapravo sretan trenutak kojim osoba prelazi u novi, bolji život. prve oslikane križeve na ovom groblju napravio je ioan patraş. hrastovo drvo, od kojeg se prave križevi, reže se u grede i ostavlja se sušiti jednu do dvije godine. zatim se reže u 10 cm debele daske, duge 2.20 m i široke 20 - 40 cm te se puštaju još nekoliko mjeseci da se suše. tek tada umjetnik započinje svoj posao: najprije ucrtava geometrijske motive i radi bareljef posvećen pokojniku, a nakon toga boja križ u plavu boju - simbol nade i slobode. slike na spomenicima prikazuju čak i posljednje trenutke pokojnika, pa se tako može naći i slika prometne nesreće u kojoj je poginula trogodišnja djevojčica. 1935. godine patraş je napravio i prvi epitaf, a već oko 1960-ih groblje je imalo preko 800 sličnih obojenih križeva, izrezbarenih iz hrastovine. što se epitafa tiče, to su obično kratke pjesmice napisane u prvom licu, bogate arhaizmima, raznim dijalektima, ali i gramatičkim greškama. rodbina i prijatelji pokojnika ne tuguju, već nazdravljaju alkoholom i slave. cijelo selo je posvećeno ovome groblju. kolektivna svijest sela, ansambl šarenih grobova gdje svaka mrtva osoba na neki način skromno prepričava svoje postojanje kroz tugu i sreću, stvaraju bezbrižnu i veselu atmosferu, vrstu izazova prema smrti te određenu himnu životu. danas je veselo groblje turistička atrakcija rumunjske, svojevrstan muzej na otvorenom. više na: merry cemetery

17:42 - Komentari (17) - Ispis - #

15.07.2005., petak

... da postoje smokve daviteljice?

po želji autofreak-a. smokve čine jednu od najvažnijih vrsta prašumskog ekosistema. postoji oko 1000 različith vrsti smokvi (lat. ficus) koje se mogu naći u svakoj većoj prašumi tropskih područja. stotine vrsta životinja, kao što su golubovi, papige, tukani, majmuni ili voćni šišmiši, hrane se slatkim plodom smokvinog drveta koji ona nudi i po nekoliko puta godišnje. smokve daviteljice, ficus ssp., su visoko drveće koje može dostići visinu i do 45 m. način na koji one dosegnu visinu i popnu se u najviše katove prašumskih krošnji je poseban. prašumsko tlo je vrlo nepovoljno za razvoj mladica. premalo je svjetla, a prevelika konkurencija za vodu i hranjive tvari. smokve daviteljice adaptirale su se za izbjegavanje takvih nepovoljnih uvijeta. za razliku od većine biljaka, one započinju svoju borbu za život kao epifiti među granama drveća. sićušno, štapićasto sjeme u visoke katove drveća stiže izmetom životinja koje se hrane plodom smokve ili kao dijelovi ploda koje ispadne životinji za vrijeme hranjenja. smokva daviteljica ima agresivnu naviku rasta koja joj osigurava preživljavanje u prašumi. mladice najprije rastu polako, dobivajući nutrijente od sunca, kiše i raspadnutog lišća koje se skuplja na drvetu domaćinu. daviteljica s vremenom šalje mnogo sitnih korjenčića koji se spuštaju prema tlu niz stablo domaćina ili se omataju kao vanjsko korjenje oko domaćinovih grana. kad korjenje dosegne tlo, ono se ukapa i tamo se natječe s korjenjem domaćina za vodu i hranjive tvari. smokva također šalje i mrežu postranog korjenja koje obavija domaćina i koje se rastući i šireći spaja u čvrsti oklop koji stišće domaćina i prekida mu dovod nutrijenata. krošnja smokve daviteljice, koja poput kišobrana natkriva domaćina, sastoji se od mnogo lišća voštanog na dodir (čime se sprječava isparavanje veće količine vode) koje s vremenom postaje sve veće i deblje te time domaćin na kraju ostaje i bez izvora sunčeve svjetlosti. na kraju domaćin umire od davljenja, premalo sunčeve svjetlosti i izgubljene borbe s korjenjem te smokva daviteljica ostaje samostalno stajati na očvrsnulom vanjskom korjenju. na domaćina još samo podsjeća šuplji tunel između korjenja, mjesto gdje je nekada živio i rastao.

13:07 - Komentari (8) - Ispis - #

12.07.2005., utorak

... što nam to paše u mirisu tek pale kiše na suho tlo?

ovih dana slušamo meteorologe kako samo najavljuju kišu. pa onda da budemo u tijeku - evo nešto o kiši. kiša je najčešća i najrasprostranjenija vrsta padalina. nastaje kondenzacijom vodene pare u oblacima. kada odvojene kapi vode počnu zbog svoje težine i gravitacije zemlje padati iz oblaka prema tlu, kažemo da pada kiša. no ne stignu sve kapi do površine zemlje. ako je zrak suh, neke će ispariti na tom putu do tla. kiša ima glavnu ulogu u hidrološkom ciklusu. voda isparava iz oceana, kondenzira se u oblacima, vraća se na zemlju u obliku padalina, nakon nekog vremena ponovno stiže u ocean putem rijeka te se ciklus ponavlja. količina kiše koja dođe do tla mjeri se kišomjerom. brojka koju pokazuje kišomjer nakon mjerenja podrazumijeva dubinu (visinu) vode koja se skupila na ravnoj površini i može se mjeriti već od 0.25 mm. nekad se količina kiše izražava i u litrama po kvadratnom metru. 1 L/m˛ jednaka je 1 mm kiše na istoj površini. padajuće kišne kapi u crtićima su najčešće prikazivane u obliku suze - zaobljeni donji dio kapi te zašiljeni vrh, ali to nije točan prikaz jer kapljica vode tako može izgledati samo pri kapanju iz nekog izvora, npr. iz slavine i to samo u trenutku odvajanja od nje. male kišne kapi tvore pravilne kuglice, dakle sferične su. veće kapi pri padu zbog otpora postaju spljoštene s donje strane pa izgledaju kao pecivo za hamburger, dok one vrlo velike poprimaju oblik padobrana. prosječna veličina kišne kapljice u promjeru je 1-2 mm. najveće kapi zabilježene su iznad brazila i maršalovih otoka 2004. godine. neke od njih bile su veće od 10mm! njihova veličina objašnjava se kondenzacijom vode oko čestica dima i prašine u atmosferi, ali i sudaranjem manjih kapi i spajanja u jednu veću u prostorima u kojima je atmosfera bogata vodenom parom (pa ne dolazi do njihovog isparavanja pri padu). kiša je blago kiselkasta te ima pH nešto ispod 6 zbog apsorpcije dijela ugljikovog dioksida iz atmosfere (nastaje ugljična kiselina). ~ čista (pitka) voda je neutralna, te ima pH 7. ~ u nekim pustinjskim područjima prašina u zraku sadrži dovoljno kalcijevog karbonata koji može neutralizirati nastalu karbonsku kiselinu te kiša može biti neutralna ili čak i blago lužnata. kiše koje imaju pH niži od 5.6 nazivamo kiselim kišama. kiša u zapadnom svijetu na spomen obično dobiva negativnu konotaciju, ali u suhim područjima, kao što su dijelovi afrike ili indija, kiša se dočekuje s euforijom. mnogim ljudima je mirisni trag koji ostavlja kiša, nakon što tek padne na suhu površinu (bilo asfalt, bilo zemlju), osobit i djeluje na njih opuštajuće. (meni prvoj! :) ) izvor tog mirisa je petrikor, ulje koje proizvode biljke i koje bude apsorbirano u stijenama i tlu. nakon što kiša tek padne na (vruće) suho tlo, ona većinom odmah i isparava, a prilikom toga se s vodenom parom oslobađa i miris ulja koji tako blagotvorno djeluje na većinu ljudi.

12:28 - Komentari (7) - Ispis - #

10.07.2005., nedjelja

... kako je izgledao kit prije no što se zauvijek (?) vratio u more?

ovo je pakicetus - sisavac koji je prije 50 milijuna godina šetao kopnom i koji predstavlja kariku koja nedostaje između kitova kao kopnenih te kitova kao morskih sisavaca. 1983. godine znanstvenici su pronašli njegove ostatke u pakistanu (otud prefiks "paki" u imenu). lubanja pakicetusa bila je do 2001. godine jedina poznata, ali bila je dobro očuvana pa su se neke osobine (kao što su npr. čeljusti i zubi te osobito specifičnosti unutrašnjeg uha) mogli usporediti sa osobinama lubanja najstarijih očuvanih "morskih" kitova. kostur pakicetusa je pronađen u okruženju nedvojbeno kopnenih organizama što je dokazivalo da je ova životinja barem neki dio svog života provodila na kopnu. gingerich (1983) je tvrdio da je pakicetus bio grabežljivi vodozemac koji je lovio plijen u vodi i onda se vraćao na kopno, no nedostatak nekih modifikacija u srednjem i unutrašnjem uhu pakicetusa te još neke specifičnosti čvrsto nam daju do znanja da on nije bio sposoban za ikakvu aktivnost ronjenja. 2001. godine otkriveni su novi fosili koji su sve više dokazivali da je pakicetus kopnena, a ne vodena životinja. danas se smatra da je imao noge poput koze i da je primarno trčao za plijenom, a ne plivao. bio je veličine današnjeg vuka.

10:32 - Komentari (3) - Ispis - #

07.07.2005., četvrtak

... što je geoda?

geoda je najčešće sferični komad stijene koji u sebi sadrži šupljinu okruženu mineralnim kristalima. potpuno ispunjene geode (znači - bez šupljine u središtu) nazivaju se nodule i one mogu forimirati kalcedon (mikrokristalinični kvarc) - ahat ili jaspis. naziv "geoda" potječe iz grčke riječi geoides što znači "sličan zemlji". KAKO NASTAJU? geode nastaju taloženjem minerala unutar šupljina u vulkanskim ili sedimentnim stijenama, rupama koje su iskopale životinje, šupljinama koje stvara korjenje drveća... tijekom vremena, čvrsti sferični oblik šupljine taloženjem silikata iz vode postaje podloga za kristaliziranje minerala. kristali rastu u slojevima od rubova geode prema njenoj unutrašnjosti tako da se i šupljina konstantno smanjuje. najčešći minerali koji tvore geodu jesu razni varijeteti kvarca te kalcit. u periodu od nekoliko tisuća godina (ovisno o veličini šupljine, odnosno geode koja nastaje te o koncentraciji silikata otopljenih u vodi), formiraju se kristali raznih minerala. različiti varijacije silikatnih ovoja rezultat su varijacija temperature pri kojima nastaju. svaka geoda je unikatna kompozicija minerala koja se može otkriti samo ako ju razbijete ili prepilite. veličina i oblik kristala i njihove različite nijanse čine svaku geodu posebnom. hrapava, gruba i neugledna vanjština geode ne daje ni naslutiti što bi se u njoj moglo nalaziti. GDJE SE GEODE MOGU PRONAĆI? širom svijeta, a najčešće u pustinjskim područjima. stijene nastale taloženjem vulkanskog pepela te krška područja najpogodnija su za nastanak geoda (jer su to stijene s najviše šupljina).

14:12 - Komentari (3) - Ispis - #

04.07.2005., ponedjeljak

... da niagara nije rijeka u najužem smislu riječi?

geografski rječnik kaže: rijeka je stalan tok koji teče riječnom dolinom, hrane ga izvori, vrela ili potoci koji dolaze iz različitih krajeva pa donose vodu u toku čitave godine. rijeka pod utjecajem gravitacije teče u koritu što ga je sama udubila na površini zemlje. niagara nema svoje izvore, vrela ni potoke koji ju hrane. ona je zapravo prirodni kanal koji spaja dva velika jezera - erie i ontario, na samoj granici između SAD-a i kanade. ontario i erie čine dio većeg sustava - velikih jezera, u koji spadaju još i jezero superior, huron i michigan. golema količina vode koja tvori sustav velikih jezera određuje životne uvjete u području niagare. vlaga koja isparava iz jezera djeluje kao prirodni faktor regulacije klime: tijekom ljeta sprječava nastajanje oblaka, a tijekom zime to područje je toplije od ostalog dijela sjeverne amerike. formiranje regije niagare počelo je prije oko 445 milijuna godina, a geološki je vrlo zanimljivo. naime, erozivni i ostali procesi stvorili su dva sloja: mekši i tvrđi. zbog djelovanja vode i vjetra mekši sloj prvi nestaje, a gornji, tvrđi sloj ostaje bez potpore. kad se i on zbog svoje težine uruši, cijeli proces počinje iznova. posljedica toga jest pomicanje slapova. prije 10 000 godina slapovi niagare bili su 11 km bliže jezeru ontario. drugim riječima, slapovi "putuju" brzinom od oko jednog metra na godinu! niagara je duga 59 kilometara. prvobitno ime niagare glasilo je onyakarra, a poslije je promijenjeno u nijhgarrah (vodena grmljavina). brzina vode na vrhu konjskog kopita (kanadski dio slapova niagare) iznosi 32 km/h. visina konjskog kopita je 53 m, dubina vode u bazi slapa je 56 m, a dužina na vrhu čak 670 m. američki slapovi (poznati pod imenom rainbow falls) visoki su 56 m, a njihova je dužina 326 m. na niagari je danas razvijen turizam, ali ona je prvenstveno ogroman izvor hidroenergije koji koriste i SAD i kanada.

10:12 - Komentari (2) - Ispis - #

02.07.2005., subota

... kako je nastao crveni križ?

crveni križ je međunarodna humanitarna organizacija koja postoji i djeluje više od stoljeća. njezina prvotna namjena - pomaganje ranjenim vojnicima - s vremenom se proširivala, te danas crveni križ pomaže ne samo ranjenim vojnicima i civilima u ratu, nego i svima stradalima u različitim prirodnim nepogodama i katastrofama - potresima, poplavama, požarima i dr. u islamskim se zemljama takva organizacija naziva crveni polumjesec. stvaranje organizacije crvenog križa potaknuo je švicarski liječnik henry dunant (1828. - 1910.). on je bio svjedok patnji vojnika u ratu između francuza, talijana i austrijanaca (među kojima je bio i velik broj hrvata iz vojne krajine) godine 1859., koji se vodio s ciljem potiskivanja austrijske vlasti s prostora sjeverne italije. strahote koje je vidio u bitki kod solferina potakle su ga na to da svoju djelatnost na prosvjećivanju pučanstva o higijeni, pomaganju unesrećenih u elementarnim nepogodama te skrbi o nezaštićenoj djeci proširi i na pomaganje žrtvama rata. zahvaljujući njemu, u genovi je 1863. osnovan odbor petorice koji je priredio održavanje osnivačke skupštine međunarodnog komiteta crvenog križa.. ta je skupština održana 22.kolovoza 1864. i na njoj su predstavnici 16 zemalja prihvatili ženevsku konvenciju o zaštiti ranjenika. tim su dokumentom ranjenici, liječnici i ostalo medicinsko osoblje, ambulante i druge sanitetske institucije u ratu dobile status neutralnosti. odlučeno je kako će svi oni na vidljivom mjestu imati istaknut znak crvenog križa na bijeloj podlozi (koji je zapravo bio švicarski državni grb s izokrenutim bojama) i time označavati svoju neutralnost u ratnom sukobu. ženevskom je konvencijom ustanovljeno kako ranjeni vojnici imaju pravo na jednaku liječničku skrb, bez obzira pripadali oni pobjedničkoj ili poraženoj strani, a trajni invalidi moraju biti vraćeni u svoju domovinu. uoči i nakon I. svjetskog rata ova je konvencija dopunjena i na brodolomce i ostale žrtve rata, a zbog stradanja ljudi u II. svjetskom ratu 1949. godine zaštitom je obuhvaćeno i civilno stanovništvo. no, iako su mnoge zemlje potpisnice ovih dokumenata, u ratovima se one, nažalost, često krše. :( kod nas su prve organizacije crvenog križa osnovane 1878. godine - u zagrebu (zagrebački odbor za njegu i opskrbu ranjenih i bolesnih vojnika) i u zadru (odbor gospođa za pripomoć ranjenih i bolesnih vojnika). a kako je završio osnivač crvenog križa? henry dunant imao je tragičan završetak. nakon što je 1867. doživio financijski slom i bankrotirao, izgubio je ulogu koju je do tada imao. izbačen je iz društvenih krugova u kojima se ranije kretao, te zapao u veliku bijedu, a nije mu pomogla niti nobelova nagrada za mir, koju je - kao prvi dobitnik - podijelio s fransoisem passyjem 1901. godine. nekoliko godina kasnije dunant je umro u ludnici. primjer je to kako čak i najveći dobrotvori čovječanstva, što je ovaj švicarski liječnik neosporno bio, mogu biti zaboravljeni i napušteni.

12:14 - Komentari (2) - Ispis - #