Recept, dio peti

petak, 14.11.2014.

Poglavlje drugo: MALO PREDALEKO

Gospođa Miracle sjedila je u invalidskim kolicima i gledala kroz prozor. Lišće je svojim zlatnim bojama već prekrilo šumu. Kroz naočale visoke dioptrije slika je bivala jasnija. Tek prije nekoliko godina počela ih je nositi. Za staricu u kasnim osamdesetima, dugo je i idržala.
Sjetila se mladosti. Prije trideset godina vratila se u Zagreb. Njen rodni Zagreb. Nikada nije mogla opisati riječima koliko voli svoj rodni grad. Kao mlada najviše je voljela šetnje po Strossu, Zrinjevcu i Gornjem gradu. Botanički vrt i Hrvatsko narodno kazalište je obožavala. Uživala je u živopisnim izvedbama kazališnih predstava i baleta. Voljela je umjetnost i kasnije joj se posvetila.
Postala je prima balerina, a uspjeh ju je doveo u London. Prekrasni, romantični London. Grad ispred svoga vremena. Kazališta su bila veća, cjenjenija i puno posječenija. Nemoguće je opisati koliko su Londončani cijenili balet. Tamo je upoznala gospodina Miraclea. Najprije bijaše njen vjerni obožavatelj, godinama je pohodio predstave u kojima je plesala. A onda se, jedne večeri, odvažio. Ušuljao se kroz ulaz za izvođače i pronašao njenu garderobu. Malo je reći da joj se srce streslo kada ga je ugledala. Pozvao ju je na večeru, a ostalo je povijest.
Vjenčali su se nešto prije tridesete. Nisu odmah htjeli dijete radi njezine karijere. Unatoč Miracleovom bogatstvu, ljubav prema plesu bila je jača. Voljela ju je publika, bila je svjetski poznata. Gostovala je u mnogim svjetskim kazalištima. I taman kada je pomislila da joj ne može biti lijepše, dogodila se nesreća.
Gospodin Miracle ju je odveo kući nakon predstave. Kolega bankar slavio je rođendan. Otišao je brzo, a ona je zaspala. Ujutro je saznala kako su se slavljenici napili i igrali puškom koja je opalila. Miracle se srušio mrtav.
Unatoč svom naslijeđenom bogatstvu, nesreća ju je dotukla. Nije se više mogla posvetiti karijeri i brzo je prestala. Publika ju je razumjela. Brzo je, pod utjecajem novih trendova, upala u zaborav.
Ostala je u Londonu sljedećih 25 godina. Imala je dovoljno novca da nije ništa morala raditi. Ali nije mogla besposleno stajati. Otvorila je baletnu školu i unatoč početnim teškoćama za školu se pročulo pa je dobro radila. Ali novi trendovi i državne baletne škole su presudili, pa je nakon 20-ak godina dobrog rada, škola zatvorena.
Tako se odlučila vratiti u Zagreb. Svoj dragi Zagreb. Najdraži, najljepši Zagreb. Otišla je u mirovinu, kupila kuću u podsljemenskoj zoni i sama živjela sa sedam mačaka. Evo, sad će biti deset godina što je u kolicima. Kratka plesačka karijera ostavila je maha. Tri puta tjedno dolazila je sestra koja joj je pomagala.
Iz razmišljanja ju je nešto prenulo. Okrenula se u kolicima i izašla iz boravka. Ispod vrata podruma dopirala je modra svjetlost. Vrlo lagana ali u mraku vrlo primjetljiva. Uzela je pušku sakrivenu u kutu, sličnu onoj koja joj je ubila muža, i krenula prema vratima.

***

Luy se probudio. U prostoriji je bio mrak. Ustajući je udario glavom u drvenu gredu. Kako se noć bližila, u jednom trenutku je kroz mali prozor ušao tračak svjetlosti vanjske rasvjete. Rasvjeta je obasjala stepenice. Bio je u malom podrumu, punom stare odječe i kartonskih kutija. Bilo je jako malo mjesta i jedva se mogao dovući do stepenica. Bile su drvene. Krenuo je gore. Na vrhu su bila bijela vrata. Morao je biti neprimjetan i brzo izaći iz kuće. Okrenuo je kvaku i polako provirio u hodnik. Nije bilo nikoga. Otvorio je vrata i taman zakoračio kad se pred njim pojavila starica u kolicima. Nosila je naočale s velikom dioptrijom i uprla pušku u njega.
-Tko si ti i što radiš u mom podrumu!?-

Oznake: roman

Recept, dio četvrti

nedjelja, 28.09.2014.

Luy je polako došao k sebi. Bio je gol na krevetu, okrenut potrbuške. Podigne glavu te ustane s kreveta. Sjeo je. Poderana odječa bila je razbacana po pod. Bilo mu je hladno.
Pokupio je stvari i obukao što je mogao. Još je bio lagano ošamućen dok se oblačio. Legao je na krevet i čekao da opojno sredstvo prestane djelovati.
Znao je da će ga Mogul ponovno pretražiti. I da će pronaći napitak. Znao je da će mu stari sve reči. Ali oni nisu znali da on zna što treba napraviti kako bi sačuvao tajnu.
Ustao je s kreveta i došao do prozora. Oblaci su već prekrili mjesec i mrak je zavladao. Mir i tišina. Sada je pravo vrijeme. Došao je do kreveta i podigao madrac. Uzeo je nožić ostavljen tamo dolje. Spustio je madrac i približio se prozoru.
Nožićem je lagano iscrtavao liniju koja je odvajala dvije cigle. Povukao je jednu i izvadio je. Zavuče ruku u rupu i izvadi prozirnu bočicu ispunjenu gustom, smeđom tekućinom. Nasmijao se. Opet zavuče ruku i izvuče još jednu. Smiješak je postao iskreniji i snažniji.
Vratio se do kreveta i sjeo. To je to. Vrijeme je. Jednu bočicu spremio je u unutarnji džep gaća a drugu otvorio i iskapio do dna. Topao, sladak , sočan okus fine čokolade zavladao je njegovim ustima. Blaženstvo ga je preplavilo do dna. Srce mu obavije toplina. Zatvorio je oči i misio da leti. Osjetio je kako mu se ruka spušta i bočicu kako sklizne iz nje. Nije začuo tresak. Ostao je ležati na krevetu, blago paraliziran.

Oznake: roman

Recept, dio treći

subota, 27.09.2014.

Ratnik je užurbanim korakom hodao kroz hodnik. U stopu su ga pratila dvojica stražara. Spustili su se stepenicama u podrum i nastavili ravno prema tamnicama.
Njegov otac imao je pravo. Sigurno ga je negdje kod sebe ostavio. Da, pretražio ga je, i nije ga našao. Znao je i zašto. Bočica s uzorkom sigurno bijaše toliko malena da se jedva vidjela.
Bio je bijesan. Kako mu je moglo to promaći? Otac je znao. Još otkad je bio mali dječak znao je da kemičar uzorak uvijek nosi sa sobom. Preopasan je da bi ga ostavio bez nadzora.
Došli su do tamnica. Mogul posegne za ključem i otključa vrata. Ušli su u hodnik. Sve bijaše puno paučine, a kroz rešetke, sa obje strane, tu i tamo nazirala se koja ruka. Kako je Mogul prolazio, ruke su nestajale u unutrašnjosti tamnica.
Na kraju hodnika put je vodio u desno. Stepenicama su se spustili dolje.
Dolje bijaše tek nekoliko vrata i mala sobica. Vrata bijahu teška, željezna, a jedino što na sebi imahu bijaše mali prozor pravokutnog oblika. Prozori bijahu zatvoreni. Mogul uze ključeve i otključa jedna vrata. Otvori ih, a u krevetu pronađe tijelo sredovječnog muškarca. Ili je bio mrtav, ili je spavao. Primio ga je i digao gore. Luy bijaše u dubokom snu.
-Probudi se!- poviče Mogul, ali Luy ne reagira. Protresao ga je, ali ništa. Od mrtvaca ga je razlikovalo samo to što je disao. Mogul ga baci na krevet i sav bijesan udari šakom o zid. Tamnica se tresla od siline udarca. Sigurno ga je popio! Kreten ga je sigurno popio! I sada se neće znati vratiti!
-Brzo!.- zaderao se na vojnike koji su ga čekali.
-Pretražite tamnicu! Bočica mora biti tu negdje!-
Vojnici bez riječi počnu tražiti. Mogul je Luya počeo skidati. Ako ga je popio, onda je sigurno negdje ostavio bočicu. Osim ako mu nije pri gubljenju svijesti pala na pod. Strgao mu je svu odjeću i počeo je pretraživati. Džepovi bijahu prazni. Konačno, u unutarnjem dijelu gaća pronađe maleni džepić. Zavuče prste i izvadi sitnu bočicu sa nepoznatom smeđom tekućinom. Osmijeh na Mogulovu licu pretvorio se u gromoglasan smijeh. Smijao se kao malo dijete kada pronađe omiljenu igračku. Ipak ga nije popio. Samo ga je umor savladao. Ili se s nečim nadrogirao. Kada je došao k sebi, izašao je i zatvorio tamnicu.
Otac ga je dočekao u krevetu. Nije ga ni pogledao kada je ulazio. Mogul dođe do njega i baci bočicu na krevet. Stari odvrati pogled i uzme bočicu.
-Evo je. Ipak ga nisam trebao dovesti.- rekao je.
-Da, da.- kaže stari. –Znaš, mislio sam da si malo pametniji. Nisam očekivao da češ je sada pronaći.- rekao je i gledao tu gustu, smeđu tekućinu kako se preljeva. Mogul je sjeo i slušao. Na očeve riječi nije imao što dodati.
-Očekivao sam da ćeš ga pronaći u usnulom stanju, poput mrtvaca. Da je već otišao i da se neće tako brzo vratiti.-
-Da je otišao, pronašao bih ga.-
-Ne bi.- kaže stari. –Jednom kada odeš nemoguće te je pronaći.- kaže i spusti bočicu na krevet.
-Recept ništa ne znači bez uzorka. Samo se s uzorkom može produžiti. I ako ga popiješ, a nemaš drugi uzorak, onda nema povratka.- rekao je. Mogul je kimnuo. Spustio je glavu i razmišljao. Imao je vraške sreće. Da je Luy napitak popio, cijeli ovaj posao bi propao. Trud, budućnost,sve. Ustao je sa stolice i krenuo prema izlazu.

Oznake: roman

Recept, dio drugi

četvrtak, 18.09.2014.

Iza tamnih željeznih rešetaka naziralo se muško lice okupano trenutkom svjetlosti koju je kroz jedva vidljivi prozor isijavala mjesečina. Gustih crnih obrva i pogleda uperenog u pod, Luy je sjedio naslonjen na zid. Duboke, smaragdno zelene oči odavale su zabrinutost. Njegov prijatelj Stijena. Nadao se da ga nisu ubili. Kada se izvuče iz ove tamnice, sigurno će ga potražiti.
Ustao je s poda i pogledao na prozor. Jaka svijetlost obasjala mu je lice. Osječao se zadovoljno. Blag smiješak u kutu njegovih usana dao je to naslutiti. Ako sve bude po planu, dobro će ovo završiti. Izvući će se iz tamnice, potražiti Stijenu, i pobjeći.
Sjeo je na uzak krevet obješen uza suprotni zid. Osmjeh je postajao sve izraženiji. Da, Crni ga je Mogul zatvorio. U ovu tamnicu. Ali to ipak ne znači da Luy nije slobodan. Oh, da, čim pomisli na slobodu, Luy je slobodan! Počeo se cerekati. Cerek se pretvarao u smijeh. Sve snažniji. Bolesniji. Pao je na koljena i s guštom se iz sveg glasa smijao.

***
Na jastuku, u zatvorenoj sobi u polumraku, ležalo je staro lice. Osamdesetogodišnjak u teškom stanju, lica izboranog od starosti, ležao je čekajući smrt. Mnogo je toga prošao. Tri Dvorska rata, u kojem su živote redom gubili svi članovi njegove obitelji, nekoliko smjena vlasti u kojim nije bilo nijednog mjesta za njega, smrt svojih triju žena, od kojih mu je samo jedna uspijela roditi sina, i ono najgore, doživotno izbacivanje iz Dvorca. Za ovim zadnjim je najviše žalio.
Njegov sin bio je hvaljeni vojskovođa. Znao je da samo on može ispraviti nepravdu. Što nije mogao za života, završit će on. Siguran je u to. Jedino njemu još vjeruje.

Odjednom se odškrinu vrata. U sobu uđe mlada žena pravilnih crta lica, prekrasnih plavih očiju i duge, crne, pletene kose. Usne joj bijahu crvene poput tek dozrelih trešanja, a na bujnim grudima smjestio se srebrni medaljon obješen oko vrata. Nosila je široku crnu haljinu koju je morala podizati kako bi mogla hodati. Približila se krevetu.
-Mogule.- rekla je tiho i naklonila se.
-Vaš sin Vas treba.-
Starac se okrene prema njoj i pogleda je svojim dubokim i zamišljenim smeđim očima. Volio je ovu ženu. Osim što je bila preljepa, otkad je nepokretan dobro se skrbila o njemu.
-Dobro, Maria. Neka uđe.-kaže starac i kimane. Time joj dade do znanja da može ići. Maria se bez riječi nakloni, okrene i izađe iz sobe.
U sobu je za trenutak ušao ćelav mlad čovjek, tamnih smeđih očiju i kukastog nosa. Osmjeh na licu govorio je starcu da je zadovoljan. Došao je do kreveta.
-Oče.- rekao je i pogledao u njega. Starac ga je pogledao i čekao što ima za reči.
-Što?- rekao je starac i u istom trenu usmjerio pogled prema prozoru.
-Uspjeli smo. Zauzeli smo Dvorac i tvorca zatvorili u tamnicu.- kaže muškarac i sjedne na krevet do staroga. Stari ga pogleda. Veseli pogled njegova jedinog sina govorio je da ne laže.
-Odlično.- reče stari. –Jesi li mi donio papirić?-
-Jesam.- kaže muškarac i iz unutarnjeg džepa izvadi papirić koji je uzeu Luy-u kad ga je ulovio. Stari ga uzme i otvori. Preletio ga je pogledom.
-Odlično.- kaže stari i kimne glavom. Vratio mu je papirić, a ovaj ga je odmah spremio.
-Znaš, ne znam da li sam ti ikada spomenuo, ali i da nisam, u ovoj dobi bi već trebao znati kako sam recept koji si mu uzeo nije dovoljan.- kaže stari. Muškarac kimne.
-Znam, oče. Pretražio sam ga, ali uzorak nisam pronašao. Sigurno ga je negdje sakrio. Dao sam pretražiti Dvorac, vjerojatno je negdje dolje u tunelima.-
-Da, da. – kaže stari i potapša ga rukom. –No velik je problem ako ne pretražuješ temelijto. Još sam ti kao malome objasnio da taj čovjek uvijek, ali baš uvijek nosi uzorak sa sobom. On ga nigdje ne skriva. Nosi ga sa sobom. Ja to najbolje znam!- kaže starac upirući prstom na sina. Muškarac ustane s kreveta i krene prema vratima.
-Dobro.- rekao je. –Ako ti tako kažeš.- Ustao je s kreveta i krenuo prema izlazu.
-Sredit ću to.-
-Čekaj!- kaže stari podignuvši glavu s jastuka. Muškarac stane, ali nije se okrenuo.
-Dovedi ga ovamo.- Veli i ponovno legne. Muškarac kimne i šutke napusti sobu.

Oznake: roman

Recept, dio prvi

ponedjeljak, 15.09.2014.

Nedaleko Dvorca, 19. stoljeće

Gospodin Luy je uzeo papirić iz ladice i stavio ga u unutranji džep košulje. Pobunjenici su već probili glavni ulaz. Morao je biti brz.
Izašao je u hodnik. Trčao je prema velikim smeđim vratima. Bila su odškrinuta. Ušao je u malu sobu, zatvorio vrata i zaključao ih. Svjetlost sa prozora padala je na maleni radni stol. Na stolu prazan papir i nalivpero te nekoliko slika poznatih ljudi, mahom uže kraljevske obitelji. Iza stola, kroz prozor, vidjelo se kako pobunjenici velikom brzinom napreduju prema Dvorcu. Luy brzopotezno sruši stol i razmakne tepih ispod njega. Vrata koja je sakrivao bijahu zaključana. Izvadi ključ iz desnog džepa i otključa. Otkriše se stepenice prema podrumu.
Spustio se dolje. Bilo je toliko mračno da je morao zapaliti baklju. Vatra je obasjala uzak tunel, a njegova starost mogla se mjeriti sa starosti špilja. Nije bio obložen kamenom, samo suha zemlja. Krenuo je prema naprijed. Zbog manjka prostora nije mogao trčati. A morao se požuriti kako ga Crni Mogul ne bi pronašao.
Hodnik bijaše dugačak, morao je paziti da ne promaši prolaze. Nalazio se u podzemnom labirintu koji je vodio do konjušnice. Tamo ga čeka Stijena. Morali su što prije pobjeći kako bi spasili Tajnu. Ubrzao je korak. Ako je dobro mjerio, bio je već na pola puta.
Stigao je do čvora s tri prolaza. Znao je, morao je skrenuti u desni. Nije prvi puta da se smuca ovim prostorom. Tunel više nije bio toliko uzak pa je uspio potrčati. Najednom je, ni sam ne zna zašto, pogledao iza sebe. Krajičkom oka primjetio je neobičnu crnu pojavu.
-Zar već??- pomislio je. Nije mogao vjerovati da mu je Mogul već na tragu. Na sreću, izgledalo je kao da ga još nije vidio. Morao je požuriti, inače će ga primjetiti.
Trčao je koliko su ga noge nosile. Više nije ni gledao kuda staje. Najednom se spotakne i padne. Vrisnuo je od šoka. Crna pojava primjeti zvuk i krene u njegovom smjeru.
-Sranje!- pomisli, ustane i nastavi bježati. –Prokleto podzemno bilje!- prokomentirao si je u bradu. Crni Mogul ga je pratio u stopu.
Stigao je do kraja tunela. Svjetlost koja ga je obasjala odavala je da je izlaz gore. Uzeo je uže pričvršćeno uz remen i bacio ga u vis. Začuo se udar metala o metal. Provjerio je čvrstinu, malo se ljuljalo, ali bit će ok. Počeo se penjati. Od iznenadne svijetlosti, koja mu je bljesnula u oči, nije uspio vidjeti gdje je Mogul. Penjao se, no uže se odjednom počelo sumnjivo klimati i naposjetku padne.
-Bemti!- promrmlja sebi u brk i ponovno zabaci udicu. Ovaj put se nije micala. Ponovno se počeo penjati. Oči su mu se već priviknule na svijetlost, te je na ne tako dugoj udaljenosti primjetio kako mu se Mogul približava.
-Hej, ti!- čuo je kako se dere.
-Stani!- rekao je.
Luy se nije obazirao na njegove riječi. Već je bio pri vrhu kada se Mogul dočekao užeta. Počeo se penjati za njim. Luy brzo podigne rešetkasta željezna vrata i izađe iz tunela. Zatvori vrata i izvadi nož iz džepa. Mogul je bio na pola puta kada je odrezao uže i strovalio ga na zemlju. Mogul opsuje i promrmlja nešto, ali Luy nije uspio shvatiti što. Morao je brzo po Stijenu.
Stijena je bio u jednoj od staja u konjušnici. Bio je crn, snažan pastuh u cvijetu mladosti. Luy ga je pred koju godinu dobio za rođendan. Isprva ga Stijena nije prihvaćao, ali ga je s vremenom prigrlio. Luy otvori staju, zajaše Stijenu i vikne:
-Idemo!- Stijena se bez pogovora odvažio u trk. Pri izlasku iz staje, prošli su pokraj odškrinutih željeznih vrata. Mogul je izašao iz konjušnice na crnom konju i krenuo za njima.
Jahali su prema izlazu brzinom svjetlosti. Mogul ih je cijelo vrijeme pratio.
-Snažan konj.- pomisli Luy. –Mora da je uzeo jednog iz trkaćih staja, ti su najbolji.-
To ga nije čudilo. Crni Mogul bio je vrsni poznavatelj konja.
Jahali su preko Šume, koja je vodila prema prema Željeznim vratima. Vrata bijahu srušena, a ispred njih Mogulovi ratnici koji su čuvali stražu.
Ratnici primjetiše kako se dva konjanika kreču prema njima. Prepoznali su gazdu, ali ne i čovjeka kojega je ganjao. Stali su u obrambeni stav i čekali da nepoznati konjanik doleti kako bi ga mogli oboriti. Luy i Stijena nisu se obazirali na njih.
-Ihaaaaa!- zadere se Luy, a Stijena se velikom brzinom zaleti prema Ratnicima te ih obori na mjestu. Brzo su izašli iz dvorišta.
Crni Mogul ubrza galop i proleti pored njih dvojice. Već im je bio opasno za petama kada Luy primjeti kako Stijena gubi na snazi. Okrene se i vidi kako ih Mogul polako sustiže. Primjetio je kako Stijeni iz stražnje noge šiklja krv.
-Prokleti, ratnici! Ozlijedili su ga!- pomisli. Pokušao je ubrzati, ali Stijena više nije mogao. Postajao je sve slabiji. Mogul ih je sada već preticao i Luy ubzo osjeti kako mu se hladna oštrica spušta na vrat. Stao je. Nije mogao dozvoliti da se Stijeni stanje pogorša. Neka ih zarobe, samo da ostane živ.
Mogul ga je oborio. Pri padu je na trenutak ostao bez zraka. Kada je došao k sebi, primjetio je kako je rukom udario na manji kamen. Valjda je nije slomio. Mogul ga okrene na leđa i snažno nogom pritisne prsa. Jedva je disao. Nije rekao ništa, samo ga je počeo pretraživati. Džepovi bijahu prazni. Sagnuo se, strgnuo mu košulju i unutra primjetio manji džepić. Zavuče ruku unutra i izvadi manji preklopljeni papir. Otvori ga i preleti pogledom. Blagi osmijeh u kutu njegovih usana govorio je da je zadovoljan. Spremio je papirić u džep, Luya svezao užetom kojim su se penjali iz tunela i bacio ga na Stijenu. Kada su stigli na nepoznato odredište, Luya su bacili u tamnicu.

Nastavlja se...

Oznake: roman