Recept, dio treći

subota, 27.09.2014.

Ratnik je užurbanim korakom hodao kroz hodnik. U stopu su ga pratila dvojica stražara. Spustili su se stepenicama u podrum i nastavili ravno prema tamnicama.
Njegov otac imao je pravo. Sigurno ga je negdje kod sebe ostavio. Da, pretražio ga je, i nije ga našao. Znao je i zašto. Bočica s uzorkom sigurno bijaše toliko malena da se jedva vidjela.
Bio je bijesan. Kako mu je moglo to promaći? Otac je znao. Još otkad je bio mali dječak znao je da kemičar uzorak uvijek nosi sa sobom. Preopasan je da bi ga ostavio bez nadzora.
Došli su do tamnica. Mogul posegne za ključem i otključa vrata. Ušli su u hodnik. Sve bijaše puno paučine, a kroz rešetke, sa obje strane, tu i tamo nazirala se koja ruka. Kako je Mogul prolazio, ruke su nestajale u unutrašnjosti tamnica.
Na kraju hodnika put je vodio u desno. Stepenicama su se spustili dolje.
Dolje bijaše tek nekoliko vrata i mala sobica. Vrata bijahu teška, željezna, a jedino što na sebi imahu bijaše mali prozor pravokutnog oblika. Prozori bijahu zatvoreni. Mogul uze ključeve i otključa jedna vrata. Otvori ih, a u krevetu pronađe tijelo sredovječnog muškarca. Ili je bio mrtav, ili je spavao. Primio ga je i digao gore. Luy bijaše u dubokom snu.
-Probudi se!- poviče Mogul, ali Luy ne reagira. Protresao ga je, ali ništa. Od mrtvaca ga je razlikovalo samo to što je disao. Mogul ga baci na krevet i sav bijesan udari šakom o zid. Tamnica se tresla od siline udarca. Sigurno ga je popio! Kreten ga je sigurno popio! I sada se neće znati vratiti!
-Brzo!.- zaderao se na vojnike koji su ga čekali.
-Pretražite tamnicu! Bočica mora biti tu negdje!-
Vojnici bez riječi počnu tražiti. Mogul je Luya počeo skidati. Ako ga je popio, onda je sigurno negdje ostavio bočicu. Osim ako mu nije pri gubljenju svijesti pala na pod. Strgao mu je svu odjeću i počeo je pretraživati. Džepovi bijahu prazni. Konačno, u unutarnjem dijelu gaća pronađe maleni džepić. Zavuče prste i izvadi sitnu bočicu sa nepoznatom smeđom tekućinom. Osmijeh na Mogulovu licu pretvorio se u gromoglasan smijeh. Smijao se kao malo dijete kada pronađe omiljenu igračku. Ipak ga nije popio. Samo ga je umor savladao. Ili se s nečim nadrogirao. Kada je došao k sebi, izašao je i zatvorio tamnicu.
Otac ga je dočekao u krevetu. Nije ga ni pogledao kada je ulazio. Mogul dođe do njega i baci bočicu na krevet. Stari odvrati pogled i uzme bočicu.
-Evo je. Ipak ga nisam trebao dovesti.- rekao je.
-Da, da.- kaže stari. –Znaš, mislio sam da si malo pametniji. Nisam očekivao da češ je sada pronaći.- rekao je i gledao tu gustu, smeđu tekućinu kako se preljeva. Mogul je sjeo i slušao. Na očeve riječi nije imao što dodati.
-Očekivao sam da ćeš ga pronaći u usnulom stanju, poput mrtvaca. Da je već otišao i da se neće tako brzo vratiti.-
-Da je otišao, pronašao bih ga.-
-Ne bi.- kaže stari. –Jednom kada odeš nemoguće te je pronaći.- kaže i spusti bočicu na krevet.
-Recept ništa ne znači bez uzorka. Samo se s uzorkom može produžiti. I ako ga popiješ, a nemaš drugi uzorak, onda nema povratka.- rekao je. Mogul je kimnuo. Spustio je glavu i razmišljao. Imao je vraške sreće. Da je Luy napitak popio, cijeli ovaj posao bi propao. Trud, budućnost,sve. Ustao je sa stolice i krenuo prema izlazu.

Oznake: roman