Recept, dio drugi

četvrtak, 18.09.2014.

Iza tamnih željeznih rešetaka naziralo se muško lice okupano trenutkom svjetlosti koju je kroz jedva vidljivi prozor isijavala mjesečina. Gustih crnih obrva i pogleda uperenog u pod, Luy je sjedio naslonjen na zid. Duboke, smaragdno zelene oči odavale su zabrinutost. Njegov prijatelj Stijena. Nadao se da ga nisu ubili. Kada se izvuče iz ove tamnice, sigurno će ga potražiti.
Ustao je s poda i pogledao na prozor. Jaka svijetlost obasjala mu je lice. Osječao se zadovoljno. Blag smiješak u kutu njegovih usana dao je to naslutiti. Ako sve bude po planu, dobro će ovo završiti. Izvući će se iz tamnice, potražiti Stijenu, i pobjeći.
Sjeo je na uzak krevet obješen uza suprotni zid. Osmjeh je postajao sve izraženiji. Da, Crni ga je Mogul zatvorio. U ovu tamnicu. Ali to ipak ne znači da Luy nije slobodan. Oh, da, čim pomisli na slobodu, Luy je slobodan! Počeo se cerekati. Cerek se pretvarao u smijeh. Sve snažniji. Bolesniji. Pao je na koljena i s guštom se iz sveg glasa smijao.

***
Na jastuku, u zatvorenoj sobi u polumraku, ležalo je staro lice. Osamdesetogodišnjak u teškom stanju, lica izboranog od starosti, ležao je čekajući smrt. Mnogo je toga prošao. Tri Dvorska rata, u kojem su živote redom gubili svi članovi njegove obitelji, nekoliko smjena vlasti u kojim nije bilo nijednog mjesta za njega, smrt svojih triju žena, od kojih mu je samo jedna uspijela roditi sina, i ono najgore, doživotno izbacivanje iz Dvorca. Za ovim zadnjim je najviše žalio.
Njegov sin bio je hvaljeni vojskovođa. Znao je da samo on može ispraviti nepravdu. Što nije mogao za života, završit će on. Siguran je u to. Jedino njemu još vjeruje.

Odjednom se odškrinu vrata. U sobu uđe mlada žena pravilnih crta lica, prekrasnih plavih očiju i duge, crne, pletene kose. Usne joj bijahu crvene poput tek dozrelih trešanja, a na bujnim grudima smjestio se srebrni medaljon obješen oko vrata. Nosila je široku crnu haljinu koju je morala podizati kako bi mogla hodati. Približila se krevetu.
-Mogule.- rekla je tiho i naklonila se.
-Vaš sin Vas treba.-
Starac se okrene prema njoj i pogleda je svojim dubokim i zamišljenim smeđim očima. Volio je ovu ženu. Osim što je bila preljepa, otkad je nepokretan dobro se skrbila o njemu.
-Dobro, Maria. Neka uđe.-kaže starac i kimane. Time joj dade do znanja da može ići. Maria se bez riječi nakloni, okrene i izađe iz sobe.
U sobu je za trenutak ušao ćelav mlad čovjek, tamnih smeđih očiju i kukastog nosa. Osmjeh na licu govorio je starcu da je zadovoljan. Došao je do kreveta.
-Oče.- rekao je i pogledao u njega. Starac ga je pogledao i čekao što ima za reči.
-Što?- rekao je starac i u istom trenu usmjerio pogled prema prozoru.
-Uspjeli smo. Zauzeli smo Dvorac i tvorca zatvorili u tamnicu.- kaže muškarac i sjedne na krevet do staroga. Stari ga pogleda. Veseli pogled njegova jedinog sina govorio je da ne laže.
-Odlično.- reče stari. –Jesi li mi donio papirić?-
-Jesam.- kaže muškarac i iz unutarnjeg džepa izvadi papirić koji je uzeu Luy-u kad ga je ulovio. Stari ga uzme i otvori. Preletio ga je pogledom.
-Odlično.- kaže stari i kimne glavom. Vratio mu je papirić, a ovaj ga je odmah spremio.
-Znaš, ne znam da li sam ti ikada spomenuo, ali i da nisam, u ovoj dobi bi već trebao znati kako sam recept koji si mu uzeo nije dovoljan.- kaže stari. Muškarac kimne.
-Znam, oče. Pretražio sam ga, ali uzorak nisam pronašao. Sigurno ga je negdje sakrio. Dao sam pretražiti Dvorac, vjerojatno je negdje dolje u tunelima.-
-Da, da. – kaže stari i potapša ga rukom. –No velik je problem ako ne pretražuješ temelijto. Još sam ti kao malome objasnio da taj čovjek uvijek, ali baš uvijek nosi uzorak sa sobom. On ga nigdje ne skriva. Nosi ga sa sobom. Ja to najbolje znam!- kaže starac upirući prstom na sina. Muškarac ustane s kreveta i krene prema vratima.
-Dobro.- rekao je. –Ako ti tako kažeš.- Ustao je s kreveta i krenuo prema izlazu.
-Sredit ću to.-
-Čekaj!- kaže stari podignuvši glavu s jastuka. Muškarac stane, ali nije se okrenuo.
-Dovedi ga ovamo.- Veli i ponovno legne. Muškarac kimne i šutke napusti sobu.

Oznake: roman