Poglavlje drugo: MALO PREDALEKO
Gospođa Miracle sjedila je u invalidskim kolicima i gledala kroz prozor. Lišće je svojim zlatnim bojama već prekrilo šumu. Kroz naočale visoke dioptrije slika je bivala jasnija. Tek prije nekoliko godina počela ih je nositi. Za staricu u kasnim osamdesetima, dugo je i idržala.
Sjetila se mladosti. Prije trideset godina vratila se u Zagreb. Njen rodni Zagreb. Nikada nije mogla opisati riječima koliko voli svoj rodni grad. Kao mlada najviše je voljela šetnje po Strossu, Zrinjevcu i Gornjem gradu. Botanički vrt i Hrvatsko narodno kazalište je obožavala. Uživala je u živopisnim izvedbama kazališnih predstava i baleta. Voljela je umjetnost i kasnije joj se posvetila.
Postala je prima balerina, a uspjeh ju je doveo u London. Prekrasni, romantični London. Grad ispred svoga vremena. Kazališta su bila veća, cjenjenija i puno posječenija. Nemoguće je opisati koliko su Londončani cijenili balet. Tamo je upoznala gospodina Miraclea. Najprije bijaše njen vjerni obožavatelj, godinama je pohodio predstave u kojima je plesala. A onda se, jedne večeri, odvažio. Ušuljao se kroz ulaz za izvođače i pronašao njenu garderobu. Malo je reći da joj se srce streslo kada ga je ugledala. Pozvao ju je na večeru, a ostalo je povijest.
Vjenčali su se nešto prije tridesete. Nisu odmah htjeli dijete radi njezine karijere. Unatoč Miracleovom bogatstvu, ljubav prema plesu bila je jača. Voljela ju je publika, bila je svjetski poznata. Gostovala je u mnogim svjetskim kazalištima. I taman kada je pomislila da joj ne može biti lijepše, dogodila se nesreća.
Gospodin Miracle ju je odveo kući nakon predstave. Kolega bankar slavio je rođendan. Otišao je brzo, a ona je zaspala. Ujutro je saznala kako su se slavljenici napili i igrali puškom koja je opalila. Miracle se srušio mrtav.
Unatoč svom naslijeđenom bogatstvu, nesreća ju je dotukla. Nije se više mogla posvetiti karijeri i brzo je prestala. Publika ju je razumjela. Brzo je, pod utjecajem novih trendova, upala u zaborav.
Ostala je u Londonu sljedećih 25 godina. Imala je dovoljno novca da nije ništa morala raditi. Ali nije mogla besposleno stajati. Otvorila je baletnu školu i unatoč početnim teškoćama za školu se pročulo pa je dobro radila. Ali novi trendovi i državne baletne škole su presudili, pa je nakon 20-ak godina dobrog rada, škola zatvorena.
Tako se odlučila vratiti u Zagreb. Svoj dragi Zagreb. Najdraži, najljepši Zagreb. Otišla je u mirovinu, kupila kuću u podsljemenskoj zoni i sama živjela sa sedam mačaka. Evo, sad će biti deset godina što je u kolicima. Kratka plesačka karijera ostavila je maha. Tri puta tjedno dolazila je sestra koja joj je pomagala.
Iz razmišljanja ju je nešto prenulo. Okrenula se u kolicima i izašla iz boravka. Ispod vrata podruma dopirala je modra svjetlost. Vrlo lagana ali u mraku vrlo primjetljiva. Uzela je pušku sakrivenu u kutu, sličnu onoj koja joj je ubila muža, i krenula prema vratima.
***
Luy se probudio. U prostoriji je bio mrak. Ustajući je udario glavom u drvenu gredu. Kako se noć bližila, u jednom trenutku je kroz mali prozor ušao tračak svjetlosti vanjske rasvjete. Rasvjeta je obasjala stepenice. Bio je u malom podrumu, punom stare odječe i kartonskih kutija. Bilo je jako malo mjesta i jedva se mogao dovući do stepenica. Bile su drvene. Krenuo je gore. Na vrhu su bila bijela vrata. Morao je biti neprimjetan i brzo izaći iz kuće. Okrenuo je kvaku i polako provirio u hodnik. Nije bilo nikoga. Otvorio je vrata i taman zakoračio kad se pred njim pojavila starica u kolicima. Nosila je naočale s velikom dioptrijom i uprla pušku u njega.
-Tko si ti i što radiš u mom podrumu!?-
Post je objavljen 14.11.2014. u 12:35 sati.