The Last Broadcast

četvrtak, 20.12.2007.

Bez-umna baba u par recenica na kraju


Brusim ratnu sjekiru gore nego sto ju je brusio Matija Gubec uoci Seljacke bune. Odnosno, najavljujem smrt neznanju. Vlastitom. Neznanju o tehnloskoj masineriji. Koju na poslu treba isklasificirati. Obraditi. Prepoznati.

Sef Nijemac kaze: nadji mi tu i tu busilicu i one nadodatke busilici. Isustimater, busilica? Pa nesto saw-tooth grinder, ovo-ono, zamantalo mi se momentalno pred nosom. Bogati, pa zar sam dosla radit ovdin da prepoznajem razlicite oblike motora, busilica, plinski motora, parnih motora, silikonskih podmetaka, umetaka, matica, vijaka, svega onoga cega se grozih na satovima osnovnoskolskim tehnickog odgoja?

More ko ima vremena Markove konake isprepredat o tome kako pojma nemam o tehnici, inzinjeringu, plinskim, toplonim i inim motorima, busilicama, vijugama, cilindrima, silikonskim vaflima (danas plazim na koljenima i praznim jednu od galerija prepunih teleskopa, barometara i ostalih stoljetnih komada znanstvenih instrumenata). Ko me dadne u odsjek znanosti i tehnologije ima da ga sveti Petar odmah nabode na harpun. Interneta ne imadem, zato se roljam sa djumbirovom kavom (dijetalno osvjescena zena kakva jesam, trazih da mi skinu slag) u kapitalisticko-imperijalistickom Starbaksu i placam internet pljacku od 5 funata po satu. Sva sreca da na poso moradem guzicu okrenut za 10 minuta.

Dakle, ovako: postadoh krezuba baba, kakva i prilicim. Vadili mi zub. Pa muljam i zamumljavam i grizem u gazu da se ne utopim u vlastitoj krvi. Pa jos umnjak. Baba, pa jos i ne-umna. Ja sam bozicni poklon kakav se samo pozeljeti moze.

Nema veze, materinu sarmu jos uvijek mogu grist. U nedjelju.

- 09:18 - Komentari (62) - Isprintaj - #

srijeda, 12.12.2007.

Gubljenje i gubavljenje vremena


Kao prvo: hvalite bozanstvima bozanskim stono imadete kompaniju zvanu rvacki telekom. Jerbo ovi ovdje telekomunikalci su maksimalci. Po nekompetentnosti i majmunarijama i sveopcem kaosu kojeg siju, kopaju i oru. Nitko nista ne zna, nitko nista ne cuje, nitko nista ne vidi. Pa se polako, ali sigurno, pretvaram u Kafkinog Josefa K. Tako da i dalje samoj sebi pokusavam odgrist rep.

Kao drugo: gubim se i vrludam po bespucima muzejskih hodnika. Uspjela sam se pogubit i u skoro-pa-zakljucanom-zatvorenom muzeju, sa pogasenim svjetlima, slagavsi portiru da znam ja di trebam poci. Nimalo ugodan osjecaj kad se u polumraku ogromnog atrija nadjes oci u oci sa prepariranim pticurinama, kitovima, sovama i ostalim ne-zivim zivljem. Po lojtri gor, po lojtri dol, do izlaza jedva da uprtih prstom. Dok mi se krv momentalno ledila u zilama ona zivad, mislis, sad ce se probudit i raskasapit me svojim kljunovima (kljunima? kljovama?). Nikog da ti pomogne bas kad ti zatreba!

Takodjer stepenisem gore-dolje-lijevo-desno-u nebesa-u pakao. Jer me strah koristiti lift. Jer je lift onaj od onih sto treba pootvarat/pozatvarat 'iljaduijedna vrata, sa resetkama ko u zatvoru. Probah jednom. Pa se zapetljah do grla. Otvaraj-zatvaraj-povuci-potegni-lupetaj-treskaj vratima, a kad ono - nista. Ne mice se. Pa pobogu kakav je to nacin? Umjesto da skresem put na pola, petljam se stepenicama, hodnicima, spoticem se o cekice, letve, srafcigere, malere. I pokatkad ijopet pogubim. Jebo kilometre hodnika, tunela, katakombi i ostalih grobnica u obliku raznoraznih podrumskih celija u kojem vec stoljecima came umjetnine i cekaju mene ko princa na magarcu da ih spasim!

Kako sam totalno sofisticirano bice, takodjer uspjeh namocit vlastitu mi radnicku karticu (onu koju svakodnevno vjesam o vlastiti vrat da budem zapazena kao autoritativni clan muzejskog kolektiva) u kavu; i u juhu od tajlandskih zacina. Lancanom reakcijom takva mocidba (molim da se ovaj izraz uvrsti u rjecnik rijeci) izaziva prijenos kave/juhe na grudni kos, a pokatkad, za sto bolju eleganciju, i na kosu. Sofistikacija na visokom stupnju razvoja. Taman za impresionirat sefa/nove kolege.

Odoh sad opet ronit suze u vlastitu mi kafu nad nedostatkom telefonije i inih pomagala.

- 22:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.12.2007.

Urbanizacija i transformacija


Posto me najdrazi britanski telekomunikacijski gigant i dalje obdaruje muklim i mrtvim tonom prisiljena sam i dalje se umiljavat videotekaru (upravo broji neke kovanice iza mojih ledja, bit ce da je utrzak bio solidan).

Posto sam sad urbanizirana i konfekcionizirana seljacina koristim sve blagodati koje samo i iskljucivo urbanisticka sredina ponuditi moze. To ukljucuje slalomiranje po raznoraznim komercijaliziranim objektima (popularno zvanim trgovinama iliti ducanima) i simbolicnog paljenja novcanica i kovanica zajedno (to jest, popularnije zvano spiskavanje para ko da sutra nece doci); stvaranje oveceg gumenog obruca okolo struka (u sirem narodu poznatije kao krkacenje do besvijesti, odnosno, na makedonskom narjecju cace - pukum pasi) subotom i nedjeljom; te grcevite potrage za internetom koje sve vise i vise smrdi na neko Beckettovsko maslo (drugim rijecima - samoj ti cekaj brate, nacekat ces se).

Pa tako se u nedjelju (vremenski poznatije kao jucer koje nije ni danas ni sutra) odvazih stat na klizaljke. To jest, odlucih se klizat na klizalistu. Pri toj odluci zanemariva je bila cinjenica da na tanki metalni cipelarski obruc nogom nisam uprtila brat-bratu 4798 godina (otprilike). Vodila sam se geslom daj sto das.

Prvih pet minuta proslo je u maglovitom magnovenju grcevitog stezanja ograde (polomih nokat na palcu desne ruke), artriticnog pomicanja nogu i grlenog proricanja (to jest, gatanja) samoj sebi NECE ICI, PADAM! Op. a. pala nisam citavih sat vremena. Hvala. Dovidjenja. Nakon nekog vremena presla bih jedno 5 centimetara leda bez da se drzah za plot. Uspjeh herojskih (a ne zlocinackih) razmjera, rekla bih. U medjuvremenu omladja (ona mladja, to jest) klincadija bi slalomirala izmedju nas metuzalema artriticnih i plasila nas svojom brzinom i okretnoscu koja se mogla usporediti sa cigrom u najboljim godinama (za razliku od moje grupe koja bi se skupno mogla opisati kao staticna gerijatrijska gerila).

Na kraju sam klizila ko po konopcu.

Na kvizu smo jedino uspjeli biti ne-zadnji. Jedini odgovor na koji znah pitanje bijase Thin Lizzy.

I ovo je kraj. Ako veceras dobijem nevjerojatnu stvar zvanu telefon okrenut cu imaginarnog janjca na imaginarnom raznju. Treba strepiti!

- 21:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 05.12.2007.

Skica u dvadesetiosam slika


Dobro, malko manje od dvajestosam.

Kratko i jasno jer mi debeli videotekar sjedi za vratom. Zapravo, nije debeli i nije videoteka nego stajaznam kakva prcvarnica. Ali posto nit telefona ne imadem, a kamoli ikakve druge rabote, moram se veselit i ovijem malijem radostijem.

Sef: Njemac (je li -ije ili -je??). Nije zao.

Poso: ko bog, stono bi nasi ljudi rekli. Bubreg u loju (sigurno u loju koji ce se ubrzo otopit, ali dok traje uzivaj, brate!). Prvo dodjes, brljas, e, onda u 10 pocne kava. I to podugacka. Odugacka. Minimum do 10.30. Poslije kako koji mili moji. Povlace me i potezu sa svih strana - odjedanput sam neka vrlo trazena roba. Ajde, mora i to netko bit. Iako, bit ce svakog cuda za tri dana dosta (nije cuda, nego gosta, ali u ovom prilogu cudo mi se vise uklapa u sveokupni dojam). Recimo, danas citavo popodne pazljivo i brizljivo pakiravah zarulje. Puno njih. Zarulja, to jest. Povijesnih zarulja. Prvo u ovaj papir. Onaj papir. Kutiju. Pa onda u ono nesto za zamatanje sto mozes noktima raspizdit i bude jako zabavno. I tako u krug. Jucer sam pakiravala komade cementa. I primjerke lapora koji came u teglama od jedno 1907.

Kolege - kuleri koji su, srecom, stariji od mene. Osim njih dvoje-troje. Koji su mladji. Od mene. Jebajga, ne mos' bit i mlad i zgodan bas svaki puta. Vec su me bukirali u svoj birtijski kviz (popularni britanski pub quiz) koji muzej priredjuje u dobrotvorne svrhe sutra navecer. Nadam se da cu pokazat starost svojih godina u rasturacini nad rok i pop muzikom sa specijalnim osvrtom na osamdesete. Blago svima sa mnom!

Edinburgh me brije svojim prepoznatljivim vjetrom. Danas mi je rashodovao kisobran u paramparcad zica i zicica - jemgleski kisobran, dakle, ne moze ni tren prezivjet surovu skotsku klimu, crko dabogda, stono i jest - crko. Kisobran, to jest. Bolje da se vise ne zakukuljavam i samoj sebi ne saplicem nogu.

Do danas ne imadoh ni tople, ni vruce vode. Za podaprat koristih raznorazne lavore i grijace. Dernek, pogotovo ako zena hoce oprat vlastitu dugacku kosu (oshishat cu se, evo, majke mi mile).

I tavam dalje. Bez komunikacijskih sredstava.

- 20:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Boxeve ionako nitko ne cita, moze se stavit svakojaka svakakavo jaka stvar.

    Blagoteleci osvrt na sve i nista; tj, kaj tak puses ko kravosrc!
    Radiotelevizija "Moravski plićak"

    Novo, novo, novo! Meron na deke! Klikni i osvoji emocionalnu i duhovnu nagradu! Moze i broncanu medalju. Ima Strizivojne, sode bikarbone, mesine, a ponajvise ciste i nevine ljubavi.
    Image Hosted by ImageShack.us


     

    Odje kopirajta neima poradi jednostavne cinjenice da nemam bas kaj pametno, ni kvalitetno za reci. Dakle, mozete me slobodno pokrast. Fala.



    "Dress as though your life depends on it, or don't bother."
    Leigh Bowery

    "Women aren't cats, we aren't pets, we are just people trying to cross the freaking street to get an ice-cream."
    Beth Ditto

    BAJ POPJULAR DIMAND
    Nu, mail!

Linkovi


Caught out there