The Last Broadcast

Bez-umna baba u par recenica na kraju

Brusim ratnu sjekiru gore nego sto ju je brusio Matija Gubec uoci Seljacke bune. Odnosno, najavljujem smrt neznanju. Vlastitom. Neznanju o tehnloskoj masineriji. Koju na poslu treba isklasificirati. Obraditi. Prepoznati.

Sef Nijemac kaze: nadji mi tu i tu busilicu i one nadodatke busilici. Isustimater, busilica? Pa nesto saw-tooth grinder, ovo-ono, zamantalo mi se momentalno pred nosom. Bogati, pa zar sam dosla radit ovdin da prepoznajem razlicite oblike motora, busilica, plinski motora, parnih motora, silikonskih podmetaka, umetaka, matica, vijaka, svega onoga cega se grozih na satovima osnovnoskolskim tehnickog odgoja?

More ko ima vremena Markove konake isprepredat o tome kako pojma nemam o tehnici, inzinjeringu, plinskim, toplonim i inim motorima, busilicama, vijugama, cilindrima, silikonskim vaflima (danas plazim na koljenima i praznim jednu od galerija prepunih teleskopa, barometara i ostalih stoljetnih komada znanstvenih instrumenata). Ko me dadne u odsjek znanosti i tehnologije ima da ga sveti Petar odmah nabode na harpun. Interneta ne imadem, zato se roljam sa djumbirovom kavom (dijetalno osvjescena zena kakva jesam, trazih da mi skinu slag) u kapitalisticko-imperijalistickom Starbaksu i placam internet pljacku od 5 funata po satu. Sva sreca da na poso moradem guzicu okrenut za 10 minuta.

Dakle, ovako: postadoh krezuba baba, kakva i prilicim. Vadili mi zub. Pa muljam i zamumljavam i grizem u gazu da se ne utopim u vlastitoj krvi. Pa jos umnjak. Baba, pa jos i ne-umna. Ja sam bozicni poklon kakav se samo pozeljeti moze.

Nema veze, materinu sarmu jos uvijek mogu grist. U nedjelju.