The Last Broadcast

srijeda, 24.10.2007.

Sreća

Silazeći put aviJonskih (da, 'jopet aviJoni i turbulenciJe, spiskala para gore nego Đoku u disko) stepenica jučer ne pipnuh gelender. Ali zato mi u mislima prohujala jedna sasvim iznenađujuća misao. Protutnjila kao teretno vozilo puno smeća na putu za deponij. Misao koju htjedoh zadržat kao sliku pred očesima mi polućoravim zauvijek.

Naime, dakle, klizeći kao perce po aluminijskim stepenicama preplavio me osjećaj poput Tita na Brijunima. To je vrlo specifčan osjećaj. Osjećaj krila, veličine, jačine, nepobjedivosti, besmrtnosti, mišićavosti, baš-čelikosti (Baš-Čelik). Želim da izraz kao Tito na Brijunima uđe u sve rječnike (tvrdokorične i one mekane džepne). Taj unikatni osjećaj proslavih spiskavajuć pare na haljinu čiji dezen me podsjeća na dezen kecelja kumica na pazaru.

Ovo je čak i dobro. S obzirom da ju je skladao i izvodi je Puž Golać (tako ga krstila bivša mu Mahovina).

- 10:50 - Komentari (52) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.10.2007.

Sjekirom u oko onog ko gleda visoko

Neoficijelno - Sječem glave, ruke mi krvave, a noge grbave (sažetak u pjesničkom obliku jučerasnjeg koncerta žene i benda)

Bio je to čudan dan,
Koji ušao je u stan,
Kao da je Džingis-Kan.

Sablju da mi je imat',
Sjekla bih glave,
Ostavila bih samo krave,
I kokoške da pasu kraj Morave. [kokoši ne pasu, ali jebemti ako si neću dozvolit pjesničku slobodu ovdje i sad]

Jer čovjek kad je mali,
Na njega bi svi rado stali,
Vidikovac je sužen,
Kao snjieg svježe oplužen.

Ne vidi se pozornica,
Nit' drma se kabanica,
Vidim samo glave,
Što na oko mi stale.

Patti pjeva, vrišti,
A u meni pjena pišti,
Nervozna kao lovac Luka,
Batrgam se kao rječna štuka.
(Nešto me štreca oko umjetnog kuka).

Što se mene tiče, mogla je Patti mirne duše sa pozornice otić na pijacu prodavat piliće, eto koliko vidjeh! Ubuduće treba sprovest zakon po kojem treba zabranit primjerke višlje od metaršezdesetjedan.

Zaključak. Konkluzija. Okluzija. Žaluzina.

- 15:17 - Komentari (46) - Isprintaj - #

utorak, 16.10.2007.

Gastarbajterski snovi novi

Sanjala sam kako pijem rakiju. Bila je prisutna flaša. Pa i čaša. Mislim da i moja ruka. Sa po kojom nogom. San se odmotao po vrlo jednostavnom principu, sa simplificiranom koncepcijom. Kao vinilna filmska vrpca prije nego pregori: popila sam čašu koju napunih flašom. Grlo gori, a ja trčim kao oparena, sa raširenim rukama kao da volim čitav svijet. Kao zmaj.

Kraj. Ništa više. Nije bilo ni prologa, ni razrađene (a bome ni razrijeđene) fabule, ni zaključka. Ni osnovne misli, ni teorema, ni raznoraznih koloristickih šema, ni šećernih krema, nii bedema.

Sad sam tek pravi gastarbajter. Dobro, nemam Audi, ni Mercedes, a bogami ni BMW. Ali zato platih funtu i devedesetosam za dvije pjesme Mate Miše Kovača.

Ja nemam više razloga da živim. Ukoliko ne proplače zora.

- 12:03 - Komentari (51) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.10.2007.

AviJoni, kamiJoni, miliJoni

Nisam superžena. Ne funkcioniram bez sna. Nisam Thatcher Margareta, koja famozno izjavi kako joj trebaju četiri sata u vrh glave. Divno. Nikad neću uspjet imat nataftiranu frizuru (glagol od Taft štono je ženski trovremenski lak za kosu) u životu.

Kako mi preko + jučer bijaše fantastično dinamičan i strkom ispunjen 20-satni dan (počevš' od 3.30 ujutro) na razdaljini od otprilike 600 km u jednom, pa onda vraćaj se 600 km u drugom smjeru (plus prehodanih par četvornih kilometara u urbanoj konurbaciji), počeh halucinirat. Ali ne halucinirat. Nego halucinirat. Iliti jalucinirat, kako bi sigurno Španjolci rekli (j kao h, Juanita ko Huanita i te neke lingvističke fore).

Kao prvo, neki natpis na kombiju (štampanim slovima i to rozim) pročitah Best bulltets umjesto Best buffets. Metak umjesto ovog drugog. U po' bijela dana, bez kapi štetnih supstanci u krvotoku. Krvotočju. Ništa, šta sad, guraj dalje, bodrim samu sebe.

Na aerodromu stanje je alarmantno preslo iz blagog u prvu uzbunu. Neki tamo teve ekran na kome mutavo vrte neki kanal. Pa neka reklama. Pred očima mi se sise bijele. Ženske. Pa mi je još manje jasno sve skupa i čitav život koji se odvija predamnom. Ženske sise na televiziji. Svašta. Ispostavilo se da ipak nisu, nego da je u kadru bila svinjska glava sa ušima. U tom trenutku ne znam dal' da pijem il' da plačem.

Valjda me uši jos bolje služe, rekoh, i izvadih iPod, taj kapitalističko-konzumeristički gadžet. Pa ide Ja Bosanac, sad Dojčanac. Pa se prenerazih. Razaznajem riječi, tu i tamo, da me se tad pita tko sam i što sam, rekla bih da ne znam. A to ne bi bila laž jer stvarno nisam znala. Bilo me frka da pozaboravljam i torbu. Ili lijevu ruku. Desnu nogu. Ono, toliko si umoran da zaboraviš pokupit pokoji ekstremitet. Vlastit. Dakle, zanimalo me kako će ovaj glavni lik (Mujo) u pjesmi ubit Hasu. Kako sad Hasu, pa ovaj mu je zemljak, ne može Fata preko Hase podojčlanit se. I tako u krug svih tri:nuladevet minuta. Ne znam kako mi je poslije sinulo da se radi o Hansu (nominativ jednine: Hans) i sve kocke su se posložile. Doduše, nahero, ali ipak.

U aviJonu turbulencije na lopate. Nitko ne sjedi ni do mene, ni ispred, ni iza, ni nasuprot. Kako ću ovako sama mrijet? Pa vrtim iPod, te niskom prevarom namotah na Dušo nemoj da se plasiš. Da umirim i sebe i živce mi. Pa ako treba i da umrem. Nije me baš umirilo, čakviše, počela još gora turbulencija. Opet vrtim iPod. A kad tamo, svaka, pa i najbezazlenija pjesma ima neku zabranjenu riječ u sebi: vatra (asocijacija: požar u avionu); oluja u jednom od Sinanovih lepeze hitova (grmljavina i sijevanje na deset tisuća metara); mrtav u kontekstu pijan (Toma Zdravković u kafani, a sad, garant si mrtav ako se avion sruši od turbulencije).

A kad se aviJon ide naginjat sjetim se pokojne tetke iz Makedonije koja ne bi dala da se pomaknem tada jer kao, nagnut ću aviJon još više pa će se strovalit. Otad sjedim ko drvena Marija kad se naginjemo. Nagibljemo. Za svaki slučaj.

I tako svaki put dok se vozim aviJonom.

- 11:11 - Komentari (37) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.10.2007.

Mračna strana skirvenog sokaka u mojoj duši

Ne želim sad depresirat u ovaj praznički dan, ali ovdje nije praznik pa evo na!

Uuuu, slatko oblizah usnice kad spazih da je ovo došlo u kino dvorane diljem lijepog našeg otoka i pripadajućeg otočja, što u Atlantiku, štono još nekih ostataka po Karibima pa i šire. Pošto bijah pripadnik mizerabilističke omladinske klase u mladim i nježnim danima krajem prošlog stoljeca odmah mi navrla sjećanja raznorazna: modne crnine, lupanja glavom o zid, tinejdžerskog fatalizma i zabave (ako se zabavom nazvat može cupkanje s noge na nogu dok se zvučnika prolama nešto tipa šismiš leti, crno nebo se prijeti, o, živote ukleti!.

Kad si bio dasa (u ovom slučaju ženski dasa) kad bi kročio u atrij OKC-a sa njihovom pločom pod miškom (bijaše to u davno doba kad se muzika slušala preko većinom crnog vinila, ponekad čak prošvercanog iz trulog inozemstva - kakvi Jutjub, digitalno i slične modne novotarije!). A vidiš da sve oči u tebe pikiraju, a ti ko paun onako u crnome, sa loše iscrtanim očnim mejkapom, defiliraš naokolo ko da nosiš Titovu štafetu. Tek kad uspjeh nabavit neku tamo knjižurinu o njima, pa tome nije bilo veselja! Čitalo se krišom pod satovima biologije, posuđivalo, gužvale se i trošile stranice, na kraju su i poispadale.

Dakle, sve se znalo, kad se ko ubio, kako, zašto, tko sa kim. Ne dao bog da se nasmiješ, trebalo je vježbat grimase tipa nitko depresivniji nego ja, čitat i napamet citirat fatalističke pjesnike, to jest poete, nema zajebancije (u to ime bojkotirah jednu tadazvanu Evroviziju kad smo poslali Tajči - umjesto toga naškrabah neku domaću zadaću u vezi njega). Pa da mi sad (još uvijek) nepostojeće dijete tako nešto napravi ima da ga išamaram i skrešem mu u brk ma idi bre! Nekad bilo, sad se spominjalo oliti trla baba lan, vidi se koliko si star kad počneš ovako drobit u moje vrijeme tisućljetno...

E, sad, mislih, neš' me brate iznenadit, sve znam tko, kako, zašto. Nije slutilo na dobro već odmah na početku. 9 ljudi u dvorani. Pih, ovi seljaci ovdje, šta oni znaju sta je kora od banane! Više mjesta za raskomotit se. Pa se komotih sve negdje do pola. Otkad su se počele redat knedla za knedlom. Onda nakon nekog vremena, umjesto knedli, počeli se redat krumpir za krumpirom. Neoguljenim. Sirovim. Da sam ovo gledala sa nježnih mi 17-18 godina ne znam što bi bilo. Ovako skužih da mi je utrnula desna noga od nepomicanja, rigor mortis ukočili mi se ručni prsti, a pošto tako lako ne ridam nad filmovima emocije i užasa (osim u Odiseji 2001 kad gase Hala, a ovaj počne pjevušit Daisy i nad pjesmama Tome Zdravkovića, ali nije Toma film pa se ne računa) umjesto suza spretnom brzinom vrtih žvaku oko malog prsta, maltene ko da predem vreteno u Trnoružici.

Izgleda da sam u duši ipak još pritajeni mizerabilist. Mizerabilist sa dušom. Jos malo pa ću se i zaljubit u samu sebe.

- 12:35 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 03.10.2007.

Snovi i pjesme za ljude bijesne

Jel' bijesne ije ili je? Ne želim ispast nepismeni Švabo pa pitam.

Lijepo li se razularit u krevetu i čekat snove da ti padnu na vjeđe ko kladivo na Olimpijskim igrama. Jos ljepše je kad to kladivo nikako da stigne. A ti ga čekaš li ga čekaš. Pa sad ti poduzimaj raznorazne mjere državne samoodbrane i društvene samozaštite.

Prvo se uhvatim one narodne broj' sinko ovce. Ali problema ko u priči sa time. Kako ih zamislit? Kako trčkaraju poljem? Ili onako stisnute u toru pa se moraš naprezat da ih razaznaš? Kako bilo da bilo, ni polje, ni tor ne polučuju rezultate jer dosadno, brate, brojat ovce. Odustanem na brojci 2. A oči ko ogromni tanjuri puni vruće juhe, zjape otvorene.

Klasična protupožarna mjera protiv nesanice ne radi. Šta sad? Okrećem se na omiljenu mi lijevu stranu, pokušavam nekako sklonit ruke da mi ne smetaju (e, to nikad neću prežalit, to što nam evolucija nije dala da si možemo odšarafit ruke noću i spremit ih u noćni ormarić). Kako god da okrenem, smetaju: il' ih zaležim pa utrnu (aj' ti zaspi kad moraš odtrnjivat obamrle ekstremitete!), il' ih još više zaležim pa mislim, sad će mi ih amputirat (aj' ti zaspi dok ti riječ amputacija leluja nad glavom).

Metodom neuspjeha ovaca i ruku dolazim do treće metode: zamišljaš si nesto krasno i divno. Zaklopim čvrsto oči i podstaknem neurone da zamisle situaciju u kojoj, štajaznam, spašavam Vincent Galloa iz kandži nekog čudovista pa me on poslije, u znak zahvalnosti, vodi na sok i kolače. Kako to već biva, mozak ne stane na tome nego me počne vrludat i svrdlat sa 'vakim scenarijem u neke još neistražene visine. Sve što postignem jest da sad i odmah rezerviram kartu za New York i banem mu pred vrata. Propade mi i ovo. Šta sad?

Lijena mazga u meni ne da mi da ustanem i da si pomognem. Ne, kad sam jednom u krevetu, nitko me izbacit neće i ne može! Čitat ne dolazi u obzir jer čitam, a u glavi ostaje nešto poput onog sluzavog traga sto ga puževi rade dok se miču. Pa sad tu dolaze svakojake metode očaja: lezi na leđa (nikako, ama NIKAKO zaspat); sklupčaj se ko jež (staračka kostobolja se zajunila i ne da); otkrij jorgan sa sebe; radi mentalne vježbe iz matematike (zbrajanje, oduzimanje, ne ona druga dva); gdje li je sad Vehbija Ćoralić (imali singlicu moji, imali oni svašta) i da li mu je kladanjska muška voda pomogla da se dokopa mlade i lijepe snajke, dramatično pomicanje sa lijeve na desnu stranu i sa desne na lijevu; melodramatično frktanje nosom - ma ko da pokušavaš konjsku zapregu iz blata izvuć - ni makac!

Izem ti život!

Za sećerlemni dodatak: molim posjetit ovo jerbo jučer oči nisam mogla odlijepit. Blagodarim Hopey što me navela na ovakav put zločina i kazne. I što mi je ukazala na sve čari Svetlane Miljuš.

- 11:00 - Komentari (43) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>