The Last Broadcast

Snovi i pjesme za ljude bijesne

Jel' bijesne ije ili je? Ne želim ispast nepismeni Švabo pa pitam.

Lijepo li se razularit u krevetu i čekat snove da ti padnu na vjeđe ko kladivo na Olimpijskim igrama. Jos ljepše je kad to kladivo nikako da stigne. A ti ga čekaš li ga čekaš. Pa sad ti poduzimaj raznorazne mjere državne samoodbrane i društvene samozaštite.

Prvo se uhvatim one narodne broj' sinko ovce. Ali problema ko u priči sa time. Kako ih zamislit? Kako trčkaraju poljem? Ili onako stisnute u toru pa se moraš naprezat da ih razaznaš? Kako bilo da bilo, ni polje, ni tor ne polučuju rezultate jer dosadno, brate, brojat ovce. Odustanem na brojci 2. A oči ko ogromni tanjuri puni vruće juhe, zjape otvorene.

Klasična protupožarna mjera protiv nesanice ne radi. Šta sad? Okrećem se na omiljenu mi lijevu stranu, pokušavam nekako sklonit ruke da mi ne smetaju (e, to nikad neću prežalit, to što nam evolucija nije dala da si možemo odšarafit ruke noću i spremit ih u noćni ormarić). Kako god da okrenem, smetaju: il' ih zaležim pa utrnu (aj' ti zaspi kad moraš odtrnjivat obamrle ekstremitete!), il' ih još više zaležim pa mislim, sad će mi ih amputirat (aj' ti zaspi dok ti riječ amputacija leluja nad glavom).

Metodom neuspjeha ovaca i ruku dolazim do treće metode: zamišljaš si nesto krasno i divno. Zaklopim čvrsto oči i podstaknem neurone da zamisle situaciju u kojoj, štajaznam, spašavam Vincent Galloa iz kandži nekog čudovista pa me on poslije, u znak zahvalnosti, vodi na sok i kolače. Kako to već biva, mozak ne stane na tome nego me počne vrludat i svrdlat sa 'vakim scenarijem u neke još neistražene visine. Sve što postignem jest da sad i odmah rezerviram kartu za New York i banem mu pred vrata. Propade mi i ovo. Šta sad?