The Last Broadcast

AviJoni, kamiJoni, miliJoni

Nisam superžena. Ne funkcioniram bez sna. Nisam Thatcher Margareta, koja famozno izjavi kako joj trebaju četiri sata u vrh glave. Divno. Nikad neću uspjet imat nataftiranu frizuru (glagol od Taft štono je ženski trovremenski lak za kosu) u životu.

Kako mi preko + jučer bijaše fantastično dinamičan i strkom ispunjen 20-satni dan (počevš' od 3.30 ujutro) na razdaljini od otprilike 600 km u jednom, pa onda vraćaj se 600 km u drugom smjeru (plus prehodanih par četvornih kilometara u urbanoj konurbaciji), počeh halucinirat. Ali ne halucinirat. Nego halucinirat. Iliti jalucinirat, kako bi sigurno Španjolci rekli (j kao h, Juanita ko Huanita i te neke lingvističke fore).

Kao prvo, neki natpis na kombiju (štampanim slovima i to rozim) pročitah Best bulltets umjesto Best buffets. Metak umjesto ovog drugog. U po' bijela dana, bez kapi štetnih supstanci u krvotoku. Krvotočju. Ništa, šta sad, guraj dalje, bodrim samu sebe.

Na aerodromu stanje je alarmantno preslo iz blagog u prvu uzbunu. Neki tamo teve ekran na kome mutavo vrte neki kanal. Pa neka reklama. Pred očima mi se sise bijele. Ženske. Pa mi je još manje jasno sve skupa i čitav život koji se odvija predamnom. Ženske sise na televiziji. Svašta. Ispostavilo se da ipak nisu, nego da je u kadru bila svinjska glava sa ušima. U tom trenutku ne znam dal' da pijem il' da plačem.

Valjda me uši jos bolje služe, rekoh, i izvadih iPod, taj kapitalističko-konzumeristički gadžet. Pa ide Ja Bosanac, sad Dojčanac. Pa se prenerazih. Razaznajem riječi, tu i tamo, da me se tad pita tko sam i što sam, rekla bih da ne znam. A to ne bi bila laž jer stvarno nisam znala. Bilo me frka da pozaboravljam i torbu. Ili lijevu ruku. Desnu nogu. Ono, toliko si umoran da zaboraviš pokupit pokoji ekstremitet. Vlastit. Dakle, zanimalo me kako će ovaj glavni lik (Mujo) u pjesmi ubit Hasu. Kako sad Hasu, pa ovaj mu je zemljak, ne može Fata preko Hase podojčlanit se. I tako u krug svih tri:nuladevet minuta. Ne znam kako mi je poslije sinulo da se radi o Hansu (nominativ jednine: Hans) i sve kocke su se posložile. Doduše, nahero, ali ipak.

U aviJonu turbulencije na lopate. Nitko ne sjedi ni do mene, ni ispred, ni iza, ni nasuprot. Kako ću ovako sama mrijet? Pa vrtim iPod, te niskom prevarom namotah na Dušo nemoj da se plasiš. Da umirim i sebe i živce mi. Pa ako treba i da umrem. Nije me baš umirilo, čakviše, počela još gora turbulencija. Opet vrtim iPod. A kad tamo, svaka, pa i najbezazlenija pjesma ima neku zabranjenu riječ u sebi: vatra (asocijacija: požar u avionu); oluja u jednom od Sinanovih lepeze hitova (grmljavina i sijevanje na deset tisuća metara); mrtav u kontekstu pijan (Toma Zdravković u kafani, a sad, garant si mrtav ako se avion sruši od turbulencije).

A kad se aviJon ide naginjat sjetim se pokojne tetke iz Makedonije koja ne bi dala da se pomaknem tada jer kao, nagnut ću aviJon još više pa će se strovalit. Otad sjedim ko drvena Marija kad se naginjemo. Nagibljemo. Za svaki slučaj.

I tako svaki put dok se vozim aviJonom.