Ne želim sad depresirat u ovaj praznički dan, ali ovdje nije praznik pa evo na!
Uuuu, slatko oblizah usnice kad spazih da je ovo došlo u kino dvorane diljem lijepog našeg otoka i pripadajućeg otočja, što u Atlantiku, štono još nekih ostataka po Karibima pa i šire. Pošto bijah pripadnik mizerabilističke omladinske klase u mladim i nježnim danima krajem prošlog stoljeca odmah mi navrla sjećanja raznorazna: modne crnine, lupanja glavom o zid, tinejdžerskog fatalizma i zabave (ako se zabavom nazvat može cupkanje s noge na nogu dok se zvučnika prolama nešto tipa šismiš leti, crno nebo se prijeti, o, živote ukleti!.
Kad si bio dasa (u ovom slučaju ženski dasa) kad bi kročio u atrij OKC-a sa njihovom pločom pod miškom (bijaše to u davno doba kad se muzika slušala preko većinom crnog vinila, ponekad čak prošvercanog iz trulog inozemstva - kakvi Jutjub, digitalno i slične modne novotarije!). A vidiš da sve oči u tebe pikiraju, a ti ko paun onako u crnome, sa loše iscrtanim očnim mejkapom, defiliraš naokolo ko da nosiš Titovu štafetu. Tek kad uspjeh nabavit neku tamo knjižurinu o njima, pa tome nije bilo veselja! Čitalo se krišom pod satovima biologije, posuđivalo, gužvale se i trošile stranice, na kraju su i poispadale.
Dakle, sve se znalo, kad se ko ubio, kako, zašto, tko sa kim. Ne dao bog da se nasmiješ, trebalo je vježbat grimase tipa nitko depresivniji nego ja, čitat i napamet citirat fatalističke pjesnike, to jest poete, nema zajebancije (u to ime bojkotirah jednu tadazvanu Evroviziju kad smo poslali Tajči - umjesto toga naškrabah neku domaću zadaću u vezi njega). Pa da mi sad (još uvijek) nepostojeće dijete tako nešto napravi ima da ga išamaram i skrešem mu u brk ma idi bre! Nekad bilo, sad se spominjalo oliti trla baba lan, vidi se koliko si star kad počneš ovako drobit u moje vrijeme tisućljetno...
E, sad, mislih, neš' me brate iznenadit, sve znam tko, kako, zašto. Nije slutilo na dobro već odmah na početku. 9 ljudi u dvorani. Pih, ovi seljaci ovdje, šta oni znaju sta je kora od banane! Više mjesta za raskomotit se. Pa se komotih sve negdje do pola. Otkad su se počele redat knedla za knedlom. Onda nakon nekog vremena, umjesto knedli, počeli se redat krumpir za krumpirom. Neoguljenim. Sirovim. Da sam ovo gledala sa nježnih mi 17-18 godina ne znam što bi bilo. Ovako skužih da mi je utrnula desna noga od nepomicanja, rigor mortis ukočili mi se ručni prsti, a pošto tako lako ne ridam nad filmovima emocije i užasa (osim u Odiseji 2001 kad gase Hala, a ovaj počne pjevušit Daisy i nad pjesmama Tome Zdravkovića, ali nije Toma film pa se ne računa) umjesto suza spretnom brzinom vrtih žvaku oko malog prsta, maltene ko da predem vreteno u Trnoružici.
Izgleda da sam u duši ipak još pritajeni mizerabilist. Mizerabilist sa dušom. Jos malo pa ću se i zaljubit u samu sebe.
Post je objavljen 08.10.2007. u 12:35 sati.