The Last Broadcast

utorak, 14.02.2006.

Jedna otužna lamentacija nad sudbom teškom dijasporaškom


Periodički uvijek imam jednu zanimljivu debatu sa sestrom po dijasporaštvu, Big Vern, o nošenju “kratkih” majica u struku i prehlađivanjem bubrega, te nošenju papuča po kući. Takvi razgovori se obično održe dokoličarski sjedeći u našeg Vrancuza. Kafić “U Vrancuza” (slobodni prijevod) jest kafić u ne-zdravlje koji drži, err, Vrancuz iz Vrancuske, u kojem se još uvijek može trovat duvanom, na moju opću žalost, a na sveopće veselje Big Vern. Moram još izdigresirat i to da su u Vrancuza najgora rana i najgori kolači ikad, ali kad se može pušit nek se puši, udri brigu na veselje, dakle, sretna cika i vika od strane Big Vern, mumlanje negodovanja sa moje strane (radije bazdim na alkohol nego duvan jerbo živim jako zdravo i ne pušim). Razgovor nam se općenito svodi na jedan red ogovaranja Britanaca, reda ogovaranja Rvata, red olajavanja Vrancuza i ‘rane mu, red prisjećanja na stare dane kad su se đapale reš pečene kokoši na školskim izletima i tako u tom stilu. Dakle, atmosferu dočarah.

I tako dođosmo do te dvije velebne teme koje nam život znače (dobro, zanosim se ovdje slobodom škrabanja). Bubrezi. Kratke majice koje jedva da prekrivaju struk. Nije sad da se razmećem i nosim stvari koje bi mi razotkrile trbušinu velebnu još u ovim godinama polaganog penzionisanja. Nego onako one koje, kad se sagneš, se samo malko dignu. Pet para na to ne dajem. Pet para ne daju ni u tuđinskoj zemlji u kojoj već dulje vremena provodim život svoj. No, dođem li ovdje digne se bura i katastrofa sveopćih omjera. Majka: “Kuku, sine, odoše ti bubrezi!!” Majka, verzija 2: “Jao, odoše ti jajnici!” Majka, verzija 3: “Kako možeš tako, di ti je potkošulja, bogatitvoga, prehladit ćeš seeeee!!” Ako ima išta što me može izbacit iz takta (doduše, naopakog takta i ovako i onako, ali je barem moj) onda je to-to! Na osnovu toga ja bih već debelo trebala bit isprehlađivana, sa upalama ko-zna-kakvim. Pokušavam ignorirat, ali teško ide. Čak se i velebni brat moj priključio Majka Timu i dreči sa njom u milom dvoglasju: “GOLI SU TI BUBREZI, EEEJ!” Ne znam je li to iskonska rvacka briga o golim bubrezima, briga općenito ili samo lukav, obiteljski plan kojim se pokušava diskreditirati moja osjetljiva, liberalno-iskvarena dijasporaška duša? Kao što već reko’, Englezi ni crno pod noktom ne daju na prizor mog kitološkog sala koje ih ponekad zna zaslijepit (i oslijepit od muke silne).

Slična stvar i sa papučama. Ne nosim ih. Dakle, hodam bosa po kući (dobro, u čarapama, ali to kao da i ne hodam). Kao prvo, još u životu ne vidjeh kul dizajnirane papuče koje bih poželjela obut. Sve neki užasluk nad užaslucima, noćne more od dizajna, ko da ih je dizajnirala čovječja ribica sa naočalama (bolje bi ispalo bez). Bježim od papuča ko kad đavlu pokažeš tamjan, ili Marisi tunjevinu, ili Xioli (odnosno, meni) ovčetinu. Svaki puta kad ođe dođem pokušavam kulerski isfurat “taj neki engleski” običaj ne nošenja papuča. Uspijem u toj namjeri negdje otprilike 2,6 milisekunde prije nego čujem “DI SU TI PAPUČE???” Errr, ne nosim ja više to. “KAKO MOŽEŠ BOSA HODAT PO KUĆI, PA PREHLADIT ĆEŠ SE!!” Errr, ma neću, to su sve zablude. Onda moram odslušat par priča kako se ovdje u Rvackoj ljudi prehlađuju ko od šuba, ono, jednom zgaziš na parket bos (u čarapama) i odmah hitna pomoć, infuzija, samrt. Da onda više ne slušam takve priče koje mi sa neobičnom zebnjom prekriju srce, pokleknem i obujem tamo neku divotu od ružnoće koja se prodaje pod papuče. Onda se poput pajaca na jajima šećem naokolo. Strava. I užas, dabome. Mora da mi je ovo dijasporašenje izilo silni mozak.

Da se tek toliko obrecnem i na današnji dan - neću prosipat silnu mudrost svoju već ću samo izreći fantaziju koju već dulje vremena nosim u sebi: recimo, da se onako nekako, kako to već biva, nađem i tajno spanđam sa, recimo,Richard Ashcroftom. I sve bude dobro i krasno, ali da odjednom Richard u užasnutoj panici na jedno Valentinovo skuži sa kakvom se to spanđao (ono, da mu konačno dođe iz zadnjeg dijela u glavurdu) i da se ufati za glavurdu, piskutavo vrisne “IJU!” i padne u privremenu nesvijest – e, onda nastupa mojih 5 minuta gdje ja sjedim na stolici (ovo je važni detalj bez kojeg ova fantazija apsolutno gubi na autentičnosti), šeretski buljim u njega onako jadnog, kako leži onesviješten od svih tih silnih muka, podmuklo mu se nasmiješim u brk i proznborim glasom žene koja je popila čitavu pamet svijeta u vrlo kratkom roku: “Eeee, moj Richarde, sa kakvom si se ti to usrećio da samo znas!” I to bi otprilike bilo to.

- 16:11 - Komentari (47) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2006.

Cimer me pipa, Brus se razgaljuje, zmije nas plase


Dakle, pub. Od zakazanog derneka nista jer oni slusaju ROCK. Krvi im Isusove!! A vec je bilo prekasno da nas troje odemo dernecit. I sad idemo pit, po starom, dobrom rvackom nacinu. Svi sa pintom piva u rukama (ukljucujuci i Brusa), a Marisi sa pickastom vodka-djusom. Ocajnicki pokusavah laprdat s Brusom o pubovima (tj ekvivalentu njih) u Brazilu jer Marisi ga nije fermala pola posto i samo je mlatila na rvackom. A bit ce da joj nedostaje materinji jezik, sta li? Tu i tamo sam mu prevodila Marisinu konverzaciju sa Rvatima, pokusavam mu objasnit sto je to real ale, ali vidim da nije islo: vidim da se Brus vec malko bilo naroljao. Pilo se neko sumnjivo pivo. Sigurno je to lager (pivo s mjehuricima), posprdno frkcem brkom. Jedino Ribafish i ja smo lokali Guinness.

Imadosmo super poziciju, na glavnoj prometnici prema veceu, tako da smo svake 3 sekunde morali propustat nekog kome je bila sila. To me je ispunjavalo srecom i ushicenim veseljem. Usprkos zabavljanju Brusa uspjela sam se ufatit kako se ukljucujem i u rvacki razgovor. Oliti multitaskam multilingualno. Dobro, bilingualno, ali ista stvar. Kao, kako im se svidja London? "Paaaaa, ovaaaaaj, prevelik je. Sve samo ljudi tamo-amo, guzva, ovo-ono." Marisi i ja, kao starosjedioci i domacini i naravno, kuleri do jaja, samo kolutamo bjeloocnicama i ispravljamo turisticke zablude. "Ko vam je kriv kad klaparate po rush houru kad i svi ostali". "Ali neeeee, pa rush hour je stalno!!" zbunjeno odgovaraju svi u glas. Hihihi, smijemo se nas dvi, ko im je kriv! Onda, jedan kaze "Super mi je to kak mozes nosit kavu sa sobom u onim kartonskim casama." Mi dvi "Aaaa, Starbucks! Ih, imaju dobru kavu!" Toga onda nema u Rvackoj, zakljucile smo deduktivnim procesom razmisljanja. Hm, ovdje svaki drugi ducan prodaje kavu na takav nacin. Onda smo u isti glas zavristale "Ali gingerbread latte!!! AaaAaaaaa!!!" Ribafish & Co. su se samo pristojno smjeskali i mislili kako da sto prije otperjaju iz ove lude kuce.

I tako bi' nista od derneka. Gosti otisli u krpe ko kokosi, a nas troje se uputismo na trnovit put Zone 1 natrag do dvora. Sto sad? Putem Brus je izaso iz svoje ljusture i poceo nevjerojatno laprdat. Dapace, nije nama dvijema dao do rijeci. Mislim si, Brus, majke ti, koju jezicinu imas!! Nesto je spominjao Marisi i zenidbu u jednoj te istoj recenici na sto su mi se usi prosto nevjerojatno naculile. Je li to Brusov suptilni nacin izrazavanja zelje da mu Marisi postane zakonitom zenetinom? Je li to kao neki marriage proposition? Jesam li ja sad tu nekim svjedokom ovog povijesnog cina? Marisi je samo brundala nesto sebi u bradu. Nije mi bilo jasno je li joj bilo drago ili ne.

Dodjosmo u dvore. I pocesmo pratit zanimljivu epizodu serije "Terror on the Job". To je nesto kao novinar si, i onda se potuces i to se ovjekovjeci kamerama. To je otprilike to u kratkim crtama. Brus se maksimalno razgalio te poceo, osim laprdat, i gestikulirat naveliko. Napravio nam je i veceru te svakome udijelio po cetvrt neke pizze. To je bilo tako neocekivano, da me Brazilac sluzi 'ranom da sam skoro prevrnula tanjir i sve na njemu na svijetlo smedji bez tepih. Ostala bi fleka, ziher. Bolje da nisam jer u suprotnom ne bih vise bila Marisina mezimica.

Nakon terora na poslu doso je na red neizostavno MTV Base. Tamo stalno pustaju rap i to. Brus se pjenio na Diddyja i reko da nista ne valja. Marisi je oblizivala usne i rekla da bi svakog ponaosob mrknula iz "Nasty Girl" videa. Meni se kosa nakostrijesila. Svakog??? I Nellyja, uzasnuto je pitam. Da, i njega. I Ushera i sve, kulerski prozbori ona. "Ja bih samo Pharrella. Iako izgleda vrlo pederski.", kazem ja. Jer sam jako izbirljiva. Onda je Brus nesto ljutito pricao sam sa sobom kako East Coast rap nista ne valja i kako je West Coast to sto nam srce trazi. Ponosno sam slusala te rijeci jerbo imadoh na sebi (presvukoh se iz one would be dernek haljine) majicu na kojoj je pisal Compton. Nek se zna. Takodjer saznah da Marisi ima Ricky Martin CeDe jerbo odjednom Brus dreknu "Marisi, ah, pa ona ima Ricky Martinov album, mislim, RICKY MARTIN!! Ne, ne, NEEEEEEE!!!!" Hihihi, znam joj najcrnju tajnu sad. Zahvaljujuci Brusu. Bog ga blagoslovio. Bijase vrlo blagoglagoljiv te veceri.

Odjedanput cusmo neko komesanje oko ulaznih vrata. Ali i dalje nastavismo gledat Real Life Cops. Nakon par minuta dobismo neke srse od nelagode (mislim, vidim da bi provalnici mogli fino uc u stan i odnijet stogod, nas to ne bi uzbudilo previse, dakle, mogu nas orobit pored zdravih ociju i razuma) i odlucismo vidit sto je to. A kad ono, neka nepoznata spodoba smugne u Cimerovu sobu. NIJE bio Gruzijac. Errrrmmmm... Odmah za njim doleprsa Cimer. U naroljanom ludilu. Cupko je ko po federima. I shushkao nas. Kao, tiho, tiho, budite tiho, ni rijeci Gruzijcu, odnosno mojoj mladenki, dovedoh ja ovog, jel', na noc nepretencioznog gejpederskog seksa. Ne znam je li ga to ja nekako posebno milo gledah sa kauca ili sta vec, kadli zaustavi se on odjedanput, nasmijesi se i POGLADI me po kosi miloj PAR puta. Podraga, mislim da je to bolja rijec. I kaze "Oh, helllloooooo." Prozborih neki jadni "Hello." i mahnuh mu rucicom, ne vjerujuci sto se to upravo desilo. Povijesni dogadjaj ravan potpisivanju sporazuma nesvrstanih. Tito-Nasser-Nehru. Tako nekako. Slijedeci put tko zna sta ce bit??? Dok doguramo i ja i on do stote jos se moze svasta toga desit. Onda je nestao u svojoj sobi. Dakle, prirduzio se nepoznatom strancu i zapoceo je gejpederski seks. Pokusavah ne razmisljat sto se sve tamo zbiva, ali culo se neko potmulo lupanje po zidu. Aha, kazem sama sebi, bit ce da je to poanta madraca uza zid. I taman se spremam za spavanje i pokrivanje vlastitom dekom kadli izroni Cimer onako obavijen bijelim sugamanicem (rucnikom, za one ne-dalmatinskih korijena) i smugne u kupaonu. Mislim da sad mogu dosta mirno umrijet. Prvo pipanje po kosi, onda jos polugolotinja gejpederska. Koji melem za oci, dusu i tijelo.

Nakon udobnog spavanja gdje ne iscasih rame (sva sreca) htjedoh u kupaonicu (koristih onu Cimerovu, ne Marisinu). I vidim da je svjetlo upaljeno. Mislim si, ajme, sta sad, jel' moram kucat na vrata? Snebivah se jedno pola sata ispred vrata. Bilo mi je malo sumnjivo sto nista ne cujem, ali mozda spava u kadi? Mozda ima masku na licu i meditira? Sta sad? Nakon 34 minute stajanja sa rukom koja skoro pa kuca na vrata, stvarno i pokucah. Nista. Prazno. Udjoh. Prazno. Osjetih olaksanje i cemer u jednom. Moradoh spustat dasku. Dakle, ipak su muskarci ti koji koriste tu kupaonicu.

I tako Brus useta u sobu i obavijesti me da je Marisi budna (bijase podne). Spustih guzicetinu svoju na onaj omrazeni madrac (na kojem iscasih rame). Marisi me stidljivo gledala jednim okom ispod jorgana. Mislim da je bila gola. Kada zena vidi drugu zenu golu to nije big deal. Za razliku od muskaraca (kad muskarac vidi drugog golog muskarca), osim ako nije gejpeder. Zajapureno se zalaprdasmo o zmijama, morskim psima i ostalim zivinama. Ispricah joj moje izuzetno znanje o ribama-vodozemcima. Njezina replika: "Pa sto, ribe to nisu??" Eto, dva velika i pametna mozga misle kao jedan veliki i jos pametniji mozak. Za kraj listasmo enciklopediju zivotinja i kolektivno vristasmo na svaku sliku sklupcane zmijetine koju vidjesmo. Nijesam smjela cak ni dotaknut sliku jerbo Marisi bi panicno vristala "Nemoj, ugrist ce te!! Skocit ce iz slike, ja ti kazem!" A posto je ona autoritet po pitanju zmija poslusala sam je. Za moje dobro.

I tako zaboravih da nam je, zapravo, propao dernek i sve. Ali sa Marisi i Brusom nikad ne reci nikad.



Marisi uzima harac. Ljesnjak cokolino. MENI donesen.

- 11:00 - Komentari (44) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.02.2006.

Dobrodoslica Rvatima u Londonu od strane dijaspore


U slavi i cast Ribafishu Marisi odluci napravit velebnu dobrodoslicu u rvackom stilu: odvest ga na dernek. Uglavnom, to bi bili sazetak i bit citave price, ali mora se to malko razvodnit u doljepspomenutim naskrabanim redovima, odnosno paragrafima.

Bilo je puno pitanja koja su morile i nju i mene: jel' ide on clubbing? Jel' njemu smetaju gejpederi? Jel' on pije? Jel' on slusa elektro? Rojila su se, dakle, takva pitanja i svakakve dvojbe. Desavala su se raznorazna kolebanja u nasim prepametnim glavama. Sto znaci ic na dernek? U globalu to znaci otic negdi di se mrda guzicama na ritmove nekih zvukova, te sveopce pije, i jos pije. I onda se ide natrag doma. Otprilike tako nekako.

Sa planinarskim ruksakom se uputih u Marisi (i Brusa, dabome). Ponajprije zato jerbo trebah prespavat tamo. A Marisi, kao prava domacica koja brine, nema rezervnog jorgana, ni deke, niti ikakvog drugog pokrivala. Dakle, moradoh ponijet deku sa sobom iz pripizdine u velebni London. Oh, ironije, oh, patnje! Docim izadjoh iz pripizdine sjetih se da ijopet spektakularno zaboravih ponijet vecspomenute Bajadere i jos neke pizdarije. Srkanje mozga od strane Marisi zagarantirano. Tako da docim prijedjoh granicu bez tepiha Marisinog i hodnickog praga odlucih obznanit na velika zvona da nista ne nosim. Ocekivano me ispsovala na pasja kola, ali je nisam bas previse fermala jer upravo u tom trenutku Brus i ja se cmakasmo u obraze nam rujne.

Vec odmah na pocetku fotografski snimih Cimerovu kupaonicu i sobu. Naime, Marisi se sama ponudila da mi ih pokaze u njihovoj punoj ljepoti u stilu: "Nu, 'os vidit Cimerovu sobu kako je neuredna?" Ja kao hinim neku nezainteresiranost, a u biti mi srce lupa ko dvotaktni benzinski motor. Pa i nije bila bas tako neuredna. I primijetih da je micao madrac (naime, nije vise u sredini sobe, sad je uza zid - hm, mozda to ima veze sa gejpederskim seksom, pitam se potiho i pokusavam ne fantazirat previse).

Dobro. Prva prepreka savladana. Sta sad? Ajmo gledat novu epizodu CSI:NY. A Ribafish? Ma ono, sta sad, malko cemo prikasnit, big deal! Marisi i ja zakljucismo (a za taj zakljucak mentalni napor je jednostavno bio fenomenalan pa nas je malo to i izmorilo): volimo sve gledat sa titlovima (titlovi za gluhe i nagluhe osobe). Iako, Brus i ja smo kvarili ugodjaj Marisi pronicljivo upozoravajuci na sve nebulozne detalje u seriji, kao, na primjer, Stella Bonassera u dekoltiranoj majicici na bretele ide radit ocevid na licu mjesta. Buahahahaha, vicemo Brus i ja. Odjebite i jedan i drugi u peteroskocima i ne kvarite mi iluziju, vice Marisi.

Onda je pocelo: hm, ne znam di cemo otic, za polugejpederski klub trebamo bit freaky obuceni, a vas dvoje (to je bila aluzija na Brusa i mene) se bas niste potrudili. Seretski se cereci pokazem joj moj glavni adut iz rukava: mini haljinu bez rukava. "TANDRC|!!" bijase njezin odgovor. Takodjer problem je predstavljala cinjenica da je Ribafish doso sa jos 4 muskarca. Koji nisu gejpederi. Ni polugejpederi. Padaju mi na pamet deve i usice igala. Brus je takodjer nesto gundrao jerbo ce omjer zena i muskarca te veceri bit jedno 2:6, sto mu nikako nije odgovaralo. Jer naime, obicaj u Brazilu jest da bude sto vise zena u drustvu, a sto manje muskaraca. Obrnuto nikako. To mu se kosilo sa tradicijom.

Zavrsio CSI:NY. Brus se nesto razbahatio te mi otvorio pivu. A ja sam poznata po tome sto najsporije jedem i najsporije pijem. Onda smo se nesto zadimili cudnovatim duhanom. Marisi je skakutala u njezinoj i Brusovoj kupaonici jerbo ju je dekoncentrirala mokra spuzva. Koju je htjela da Brus pokupi. Brus je nije fermao. Odnosno, ignorirao ju je maksimalno. Sto je proizvelo jos vecu nervozu u Marisinom organizmu. A vrijeme je i dalje teklo. Odnosno, kasnili smo. Terminalno.

Iako kasnismo Mairis je nasla vremena da mi obznani cinjenicu da misli da su mi se smanjile sise. Pokusala sam hinit razocarenje, ali zapravo sam bila sretna i vesela. Naime, oduvijek sanjam o manjim sisama. Ispunjava li mi se to zelja moja vjecna? Ne usudim se ni pomisljat na to.

I proslo je bilo 10-ak minuta dok krenusmo. Brus je odlucio nosit bocu pive sa sobom i potezat hodajuci mondenim ulicama Nezavisne Republike Zone 1. Na sveopci mrak na ocima Marisi. "Nije pristojno lokat javno ovako na ulici!!!" zgrozeno se mrstila ona. A Brus je samo slijegao ramenima i reko da on tu bocu mora popit. I da ce je fino diskretno nosit u jaketi. Dakle, Brus je pridonio jedan osebujan seljacki element ovom izlasku sto i nije bilo tako lose.

Ravno pola sata nakon ugovorenog termina spazismo smrznutog Ribafisha koji sa kutijom ljesnjak cokolina cvokoce ispred ulaza na podzemnu. Zaletismo se svo troje u njega ko traktor na nizbrdici. I tako zapocinje vecer par Rvata i jednog Brazilca u bespucima Londona.





A u slijedecoj epizodi (slijedi kratki opis): dojmovi rvacki i ini o Londonu, alkohol, Brusova nezainteresiranost i, kasnije, vesela razgaljenost, naroljani Cimer pipa Xiolu, East vs. West Coast rap skola, slike sa zmijama i gusterima i sveopca cika i vriska.

Blago Londonu sa nama!

- 19:12 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2006.

Jos jedna krivulja (da ne bude stalno crtica) iz lepezastog zivota moga


Jedna zanimljiva i korisna besmislica koju je valjalo ovjekovjecit (poput turisticke znamenitosti, dapace, poput jednog Big Bena) jer su pametnije od cuda od djeteta koje sa 5 godina rjesava algoritme. Iliti kako iz niceg nalaprdat jos nicega.

I tako zakljucih (citaj: previse mislih) da sam pala pod zrvanj modne okupatorske cizmetine. Naime, nedavno kupih novi par hlaca. Hlace ko hlace, imaju nogavice i to. Sad cu se zenskasto ishihotat i rec da stadoh u jamericki broj 6. I jos cu se zesce i piskutavo zahihotat obznaneci cinjenicu da mogah stat i u broj 4, ali reko', neka, ostavit cu malko mjesta. Za svaki slucaj. Samo po sebi to je jedna od fascinantnijih cinjenica koje ispricah u poslijednje vrijeme. Jos bolja, svjezija i sveopce zanimljivija cinjenica jest ta da su nogavice ijopet radjene za ljude prosjecne visine stopedesetdva kilometra. Stono znaci da ih moram dat potkratit. Sto i ne bi bilo samo po sebi nezanimljivo. No, ja sam nestrpljivo celjade (digresija koja naprosto ceka da se iznjedri iz mene ovaj cas - ako ne uspijem u prvom pokusaju u bilo cemu dizem ruke uz svu popratnu dramatiku koja ide uz to: bespomocno dizanje ruku u zrak, frktanje datog zadatka kroz, po mogucnosti zatvoreni, prozor, isto tako dramaticno 'hmpf' frktanje kroz nos poput kobile u staji, dok figurativni izrazi prokreacijskih radnji prijedju iz mojih ustiju u akusticni zracni prostor).

Naravno, potkracivanje podrazumijeva dat nekom drugom da to napravi umjesto mene. Jerbo mi je znanje sivanja ravno vezivanju goblena, te sivanju gumba na hlacama. Moze i na kaputu. Ili da spretno zakrpam kakvu rupu na odjeci koja se: a) raspara u roku 2 vrlo brze minute, ili b) moze se primijetiti, recimo, ko da me sad gledate iz Tkalciceve (a ja ovdje u pripizdini). Da covjeka prodju srsi od parapsihologije! Ali nes' majci nestrpljivosti, ne mogu cekat, 'ocu ih metnut sad i odmah! Nece mene nikakva crna majka sprijecit u ovoj namjeri (citaj: zajunila se mazga-seljankura), kakvo kracenje, mogu ja i ovako, malo potfrknut i mirna Bosna. Pa prtljam, potfrknjujem izvana (ne valja, izgledam ko zidar koji visi na skeli i mijesa malter), pa iznutra (opet ne valja, ne uklapa se u moju koncepciju estetike), pa ostavljam tako kako jest (citaj: preuzimam ulogu dezurnog pajaca), a cuju se kako grebu po asfaltu ko da imam prazne konzerve zakacene za nogavice. Stono bi moja mate' rekla, riljas, sine, riljas, a?

Ali ne, sad ili nikad, hlace moraju bit na meni. To vise nije naredba, to vec prerasta u zenskadijsko histeriziranje ovecih omjera. I nista. Bez ikakvog uzbudjujuceg klimaksa (iliti vrhunca) u zakljucku (ali barem moja ogromna goropadna tastina bijase ugodno zadovoljena). Hlace bijahu tandrcene. Ja bijah utegnuta. Nogavice riljahu po nemilosrdnom urbanom londonskom asfaltu (barem bijase suh ako nista drugo - treba stvari gledat s pozitivnog gledista). I smjeskah se enigmatsko-seretskim osmjehom. Pajac s izriljanim rubom nogavica.

Za jos zanimljiviji kraj: veceras na prposnom putu s posla natrag u pripizdinu, sjedeci u vlaku srece, optimizma i radosti opsjedale su me raznorazne misli koje bi se skupnim nazivom mogle nazvati gresne misli. Nit mi je bilo previse udobno, nit imadoh mini iPod na usesima (sjebah ga nesto na poslu, odnosno, pade' iz ruku na stol), em jos izriljah nogavice na hlacama (vidi par gornjih paragrafa). Ali obuzese me neke cudne i tajnovite misli dok slusah dvoje radnika kako razglabaju o novopostavljenom parketu u jednog od njih (samo u spavacoj sobi) i prednostima inih (navodno da ima neku izolaciju ispod pa nije hladno kad gazis bez carapa). Onda se vlak odjednom pokvario i ja sam, izgleda, dobila Bozju kaznu. Tako mi i treba kad mi se po glavurdi mota Mason Capwell. I to u Lane Davies verziji.



Doticni Mejsn Kepvel.


Mejsn Kepvel je fiktivna licnost. Barem tako kazu. Tko ga ne zna, neka zivi u blazenom neznanju. Ljubav zivota njegovog bijase bivsa casna sestra koja je u trenutku smrti bila trudna sa Mejsonovom bebom. Na zalost, umrla je. Poginula. Nemilosrdno ju je ubilo odmetnicko slovo C (od hotelskog natpisa Capwell), koje je s krova palo na nju. Srusilo se na nju. Opaucilo ju je. Amen.

- 23:30 - Komentari (40) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Boxeve ionako nitko ne cita, moze se stavit svakojaka svakakavo jaka stvar.

    Blagoteleci osvrt na sve i nista; tj, kaj tak puses ko kravosrc!
    Radiotelevizija "Moravski plićak"

    Novo, novo, novo! Meron na deke! Klikni i osvoji emocionalnu i duhovnu nagradu! Moze i broncanu medalju. Ima Strizivojne, sode bikarbone, mesine, a ponajvise ciste i nevine ljubavi.
    Image Hosted by ImageShack.us


     

    Odje kopirajta neima poradi jednostavne cinjenice da nemam bas kaj pametno, ni kvalitetno za reci. Dakle, mozete me slobodno pokrast. Fala.



    "Dress as though your life depends on it, or don't bother."
    Leigh Bowery

    "Women aren't cats, we aren't pets, we are just people trying to cross the freaking street to get an ice-cream."
    Beth Ditto

    BAJ POPJULAR DIMAND
    Nu, mail!

Linkovi


Caught out there